I prije nego li su trgovački centri objavili otvaranje sezone lova na božićne darove i punjenje prehrambenih rezervi, poznanici s kojima bi se sretao u prolazu postavljali bi mi pitanje gdje ću za Novu. Idem li na neko skupo i egzotično mjesto gdje ću utući životnu ušteđevinu na provod koji se ne zaboravlja ili ću Najluđu noć provesti s društvom koje izgleda kao da je upravo došlo sa snimanja neke od reklama za pivo?
Ništa od toga, razočaravam ih svojim odgovorom.
Nonšalancija kojom se odnosim prema tom događaju čini im se neprirodna, jer doček Nove godine je važna stvar. To se planira danima prije. Ma što danima. Tjednima. Mjesecima. Znam dosta ljudi koji čim odbroje do nule i čim prasne šampanjac, koji nekako nikad ne uspjeva biti usklađen s poklapanjem kazaljki, već planiraju gdje će istu stvar napraviti u ovo doba za točno dvanaest mjeseci.
Nemam potrebe za pakiranjem ni pripremanjem jer ne idem nikamo. Kad otkuca tih slavnih dvanaest bit ću negdje između kuhinje i dnevnog boravka.
Najljepše je ispred naše dobre stare televizije. Ekran 50, brat bratu 55 i sve se vidi.
Novogodišnji televizijski program je najbolji dokaz da je ona pjesma bila u pravu. Sve je isto kao i lani. Deja vu.
U sedam i po je dnevnik. U osam bi trebao početi nekakav šou u kojem će biti, kako će se ushićeno najavljivati, po nešto za svakoga. Neće to baš početi točno u osam, jer ćemo prvo imati prigodu odgledati koloplet reklama u kojima će nam razna poduzeća koja su prije desetak dana malo poskupila svoje proizvode poželjeti sve najbolje u slijedećoj godini.
Nakon lijepih želja dolazi nam napokon željno iščekivani šou. Brzo dozovimo sve ukućane, najstarijima prepustimo mjesto najbliže ekranu i uživajmo. Red glazbe, red šala i pošalica, pa opet red glazbe. Glazbeno-šaljiva musaka koja će nas učiniti sretnima i od koje ćemo načas zaboraviti sve probleme koji nas tište. I tako ćemo uživati do sitnih jutarnjih sati.
Ne mogu se oteti dojmu da oni toga programa koji bi nas trebao ludo zabaviti nasnime koliko god mogu, pa ono što pretekne ostave za drugi put. Kao svinjsko pečenje. Razlika je u tome da je ovo drugo ima nekakvog ukusa i kad je hladno. Dopečeš par krumpira, rasječeš jedan limun i, voila!
Ako se pak osjećamo odmetnicima iz narodnog ukusa okrenit ćemo na neki drugi program, možda Drugi program. Tamo će se emitirati maraton filmova koje više nitko u videotekama ne posuđuje, pa možda naletimo i na štogod dobro. Ako okrenemo nedajtibože, na RTL ili Novu, znači da smo stvarno u problemima. Kad se sve sabere podsjeća me na one slike iz kviz/križaljka časopisa gdje trebate uočiti deset razlika između dvaju gotovo identičnih crteža.
I tako ćemo uz malo strpljenja genetski ucijepljenog stoljetnim toleriranjima raznih maltretiranja dočekati ključni trenutak. Ono čemu svi stremimo. Veliki prasak.
Jedva čekam odbrojavanje. Malo me stvari veseli kao kad se na televiziji pojavi onaj sat. Svi se brzo nagurajmo ispred njega. Odrasli s čašama u rukama, maloljetnici bez.
Deset! Devet! Osam! Sedam! Šest! Pet! Četiri! Tri, dva, jedan, nulaaaaa! Sretna Nova godina! Hura, više nije 23.59, sada je minut više! Senzacionalno! Možete li to zamisliti. O, srećo, o, ushite! Nije više poslijednji dan prosinca. Sada je prvi dan siječnja i mi smo ga dočekali na nogama. Zajedno s prascom, pršutom i francuskom. Jupi-je!
