Poglavlje Prvo:
Najdraže mi je doći na plažu prerano, dok još nikoga nema ili ostati do kasno, kada svi otiđu. Kad se djevojčice zabave nečim na obali i nakratko se utišaju, kad me Njezina Uzoritost ispusti iz pažnje, ulazim u more. Zaplivam desetak metara, ne više, tu sam na odmoru, a ne na Olimpijadi. Slijedi polukružni okret, vještim zaveslajima vraćam se prema obali, premda Gospoja tvrdi da to činim stilom koji podjednako duguje češkom utopljeniku omamljenom od dvodnevna plutanja na luft-madracu i spašavanju žive glave podosta starog psa. I to ne baš primjerku neke izrazito snažne pasmine. Ono što ona ne zna je da mi nije nikakav problem otplivati kilometrima daleko od čvrstog tla ako je ispunjen jedan uvjet.
Ako ćemo biti iskreni, nemam običaj brčkati se u moru koliko god ono čisto i bistro bilo, ukoliko je dno prekriveno travom. Možete vi tvrditi da je tu samo dva-tri metra duboko, da nema ničega, niti onih najmanjih ribica kojima ni ime ne znamo, ništa me to ne smiruje. Braco, kad vidim da je ispod mene tamno nema tog Cicerona koji me može nagovoriti da ne okrenem kurs prema sigurnom području. Ne mogu svoj strah (tako ga zovu neupućeni, ja ga zovem razborom) baš racionalno objasniti. Nisam gledao Spielbergove Ralje niti jedan sličan film u kojemu velika bijela psina sebi priređuje domijenak među lakovjernim kupačima. Zapravo, nikada ne gledam filmove u kojima su glavni rekviziti krv i dijelovi tijela, da imam želudac koji može probaviti takve slike radije bih pokušao biti kirurg ili nešto dugo korisno.
Kad sam spomenuo suzdržavanje od krvoločnih filmskih scena i negledanje slavnog horora, mogli biste pomisliti da sam imun od crnih misli u koje je uključen vodeći plivajući negativac, ali njet. Ljubav prema kvalitetnim dokumentarcima omogućila mi je da nebrojeno puta vidim te zvijeri na djelu tako da pri svakom prolasku neke sjene ispod mojih nogu dna vidim strašne razjapljene čeljusti.
Naravno, pošto nastojim ne vidjeti uvijek u svemu samo lošu stranu, ne vidim je ni u ovome. Stalo mi je do razvoja i prosperiteta podmorja i pripadajuće mu flore i faune, pogotovo ovih vrsta koje obitavaju na obraslim morskim dnima, ali kad se urođenom hitrinom preparirane vidre i gracioznošću dupina na lešo otisnem na otvoreno more (za vas koji inzistirate na preciznosti podataka odredit ćemo da otvoreno more započinje nekih dvadesetak metara od obale, odnosno određeno je prvim tamnim podvodnim obrisima) svaki šušanj mi pred oči dovlači razna bića. Iz tame, koja je samo za teške naivčine duboka koliko je duga vlat trave, na naša stopala vrebaju hobotnice čija veličina premašuje bilo koju peku ili škrovadu, dosada neotkrivene školjke ljudožderke velike kao rezervna guma sa šlepera i vlasulje koje jednim dodirom mogu paralizirati slona. Bez obzira što im zastrašujuće sposobnosti odavno nisu zatrebale jer su zadnji slonovi u Jadranskome moru viđeni još kada je Hanibal dao svojima čik pauzu dok se kod nekog mještanina raspita za put prema Rimu, one strpljivo čekaju svoju priliku, a vaš podrugljivi smiješak i tvrdnja da se nikome nikad ništa nije dogodilo ne znači da nisam u pravu, vjerojatno samo imamo ludu sreću.
Ne bih želio kod Vas, štovani čitatelju, izazvati dojam da ne volim more. To bi bilo netočno. Ja ga uistinu obožavam. Samo ne volim kad poda mnom nije sve bistro i jasno. Nije to ništa strašno. Kad sam bio mlađahan momak ja nije mi se sviđala ni juha u kojoj nisam mogao nesmetano čitati ona mala slova koja bi mama ili nona u njoj skuhala. Naravno, danas kad sam odrastao imam sasvim drukčije kriterije i bez gnušanja jedem i guste juhe. Dobro ne baš potpuno guste, ali gušće od onih koje sam tolerirao – i važno je da ništa ne pliva u njima.
Moje oduševljenje nadolazećim odmorom nije mogla pokvariti ni činjenica da sam dobio samo četiri slobodna dana, jedva sam čekao taj utorak u kojem ću uzviknuti sayonara. Već sam pred sobom imao ove lijepe slike prošlog godišnjeg odmora (ne kažem prošlogodišnjeg već prošlog – postoji znatna razlika): Gospođa je nabila crne sunčane naočale i pokušava dosegnuti nirvanu tako što oponaša Gretu Garbo u Saint Tropezu, povremeno se obraća nama podanicima i obožavateljima, obično kada joj zatreba krema s faktorom 1800 ili koji god broj da je u mogućnosti zaštiti njezinu kraljevsku boju. Mori me što svih ovih godina nije odala kojoj je dinastiji pripadala u prethodnom životu. Ne ostavljam nikakve sumnje da je tome tako jer biti tako blijedoga tena i osjetljive kože možete samo ako vam deset generacija predaka nije izašlo iz zamka. Ta misteriozna put uistinu odaje pripadnost staležu u kojem naraštajima unatrag ne možete pronaći nekoga tko može prisegnuti na obiteljski grb te sa sigurnošću potvrditi da se krumpir treba iskopati iz zemlje i da je osobno vidio (premda slučajno i samo ovlaš) seljake kako to rade golim rukama i uz pomoć nekih čudnih naprava koje izgledaju kao velike žlice i viljuške.
Epilog:
Volite li one filmove u kojima vas iznenade naglim obratom situacije? Nekoć su mi bili vrlo simpatični, ali ih više ne volim previše, jer umjesto traženja nirvane po nekoj tihoj plaži moram obijati pragove po svakojakim malim dućanima.
Reći ću vam kako je došlo to toga. Vratimo se malo na ono mjesto gdje smo me ostavili. Kod kuće je već počelo pakiranje za veliki transport, Šefica već polako križa spremljeno sa velikog popisa načrčkanog na papiru na čijem zaglavlju se kočoperi logotip prigorske manufakture za proizvodnju kiselih paprika. Otkucale su i zadnje minute zadnjega predprazničkog radnoga dana, u ušima mi već šuškaju borovi i cvrčci. Sjedam u automobil i krećem veselom dionicom od točke a do točke b, kadli na pola puta mister Uno započne svoj mrtvački ples i nakon stotinjak metara štucanja i trzanja ostavlja dušu na vrućem asfaltu ponedjeljka poslijepodne.
Meštar dolazi, otvara haubu, govori mi da dam kontakt, pa upalim, ugasim, upalim, ugasim, upalim, dam gasa, još malo gasa. Iskrivio se ventil i pao ti je remen, kaže. Hvatam se za pojas, ali brzo shvaćam da ne misli na moje hlače ponešto spuštene u bokovima. Ostavljam mu ključ, treba ga odvesti na kanal, javit ću mu se za četiri-pet dana, ništa od godišnjeg.
Ventil se iskrivio, pričam ocu kad me upita što bijaše. Iskrivio se ventil, ispao je neki poklopac od getribe i spao je remen - pokušavam ponoviti što mi je meštar rekao. Mada, budimo realni, da mi izaslanstvo pobješnjelih članova osvetoljubive Yakuze zaprijeti amputacijom ključnih udova ne bih mogao objasniti ništa od onoga što mi je rečeno. Jedini ventil koji mi pada na pamet je onaj na pretis loncu, a taj mi izaziva daleko ljepše asocijacije.
