petar pan (music man)

Dnevnikove karakteristike negativca teve programa dodatno su bile naglašene time što je njegov početak označavao kraj svim nadama da će možda baš danas tamo gore u Zagrebu netko avanturističan zauzeti komande i u znak odmazde protiv terora odraslih crtić u sedam i kvarat produžiti do sutra u sedam i kvarat.

Nažalost, poslije svakog Profesora Baltazara, Slonića Tonića, Hipe i Čipe, Kalimera, Mariolina (koji je bio veliko razočarenje – zamislite, imate pravo na jedan crtić dnevno, pa vam uvale nekoga katastrofalno nacrtanog tipa kojemu se glava odvaja od tijela i okreće u zraku), Loleka i Boleka, Krteka, Vile Amalke, Ponča i Tora, Toma i Jerryja, Pinka Panthera, Pixieja i Dixieja, Ogi Dogija, Lupija Dobrića, Krezumice, Tofsija, Rza Brzotrza, Gricka i Sivka, Ivice iz zemlje crtica, Naše Daše i Pere Djetlića, dolazio je neumitni kraj. Kao da mu nije bilo dosta to što je okončao dječju radost, Dnevnik je označavao kraj našeg dana i trenutak kada nastupa vrijeme odraslih, a posljednji tonovi odjavne špice označavali su i početak kućnog policijskog sata koji je mlađe ukućane obavezivao na pranje zubiju i hitan odlazak u krevet.

Najtužniji dan bio je četvrtak (ili utorak, skleroza je došla po svoje) jer su tada umjesto crtića emitirali «Male tajne velikih majstora kuhinje», petominutnu emisiju sa Ivom Serdarom, kasnije s Oliverom Mlakarom, u kojoj se u zvijezdu prometnuo kuhar Stevo Krapandža. Zbog te gastro-sabotaže mrzio sam taj dan više od ponedjeljka.

Brat je i prije Dnevnika bauljao crvenih očiju pipajući tražio krevet, ali meni su oči bile širom otvorene i samo sam vrebao neku priliku da roditeljska pažnja popusti ne bi li ugrabio još par minuta bilo čega, samo da ne idem na spavanje. Još se sjećam kad je Stara procjenila da mogu gledati seriju «Korjeni», valjda je zaključila da je to nešto više od uobičajenog i da ću dobiti nešto korisno od toga. Zato ime Kunta Kinte od mene uvijek izmami smješak.