u ovom nastavku saznajemo: kako se boriti protiv viroze i ostalih ljutih mikroorganizamskih neprijatelja, zašto se taji tajanstveni pripravak, o novoj sportskoj disciplini na kratke pruge, o različitim tipovima i modelima klasičnih dvopeka i o povezanosti samurajskih naučnika s oblikom istih
Nekakva neodlučna viroza očešala me ovih dana svojim dugim repom. Iz dana u dan mijenjala je raspoloženje i nuspojave njezine hirovitosti očitavale su se u iskušavanju mojih refleksa i trčanju na kratke staze. Vrlo brzo trčanje. Na jako kratke staze. Disciplina se uglavnom sastoji od šprinteva do vrata koja postoje u svakom stanu na kojima neki domaćini vole držati prišarafljen plastični reljef smećkaste boje s likom (i djelom) onog malog Belgijskog dječaka ili nekoga od te sorte. Znate na kojega mislim. I tako, svo to (trčanje) iscrpi čovjeka, a spartanski režim prehrane oduzme i onaj preostali tračak energije. Pa je li stvarno neophodno to teroriziranje sa baškotinima i čajem bez šećera?
Čudi me da se još nitko nije sjetio na pakiranje baškotina nalijepiti krupnu kočopernu naljepnicu «odobreno od svjetske zdravstvene/nutricionističke organizacije».
A ni baškoti nisu svi isti. Bar je tako bilo zadnji put kad sam ih bio primoran jesti. Bili su neki strani, slovenski ili talijanski, koji su bili tanki, zlaćani, prhki, svi jednoobrazni ko jednojajčani blizanci kad ih mame izvedu na sunce u onim spojenim kolicima, nema razlike među njima s koje god strane da ih pogledaš. Nekako fino izgledaju, ali nema čovjek povjerenja da su nešto posebno zdravi, više su kao neki alibi za bogate pomodare. Ne ufaš se u njih da će izlječiti tvoju tegobu. (Sad mi pada na pamet nešto: kako to da baškot liječi probavne probleme? Što je to u njima posebno? Ispravite me, ali nije li to obični, stari kruh? Postoji li neka tajna koja se krije od nas pučana neiniciranih u neku tajnu pekarsko-medicinsko-farmaceutku organizaciju? Jel' ih u tvornici potope u neki rastvor antibiotika ili nečeg još tajanstvenijeg?)
Jedini dvopeci u čiju sam ljekovitost imao povjerenja su bili oni Preradini. Ili su bili Prehranini. Ne pamtim više točno koji «brand» su bili ali sjećam se da su bili upakirani u prozirnu kesu. Ne treba okolišati i tražiti neki prikladniji naziv, jer to je bila jedna obična kesa, prozirna, doduše, ali i dalje samo kesa, mada dimenzijom dvostuko veća od potrebe, tako da ste je kasnije lijepo mogli koristiti kao kabanicu. Još jedna od njihovih karakteristika koja ih je izdvajala od ostale konkurencije bila je profinjeni izgled. Bili su puno tamniji od svih drugih proizvoda koji su se imali običaj nazivati dvopekom. Sličnosti između dva komada u istom pakiranju bile su nešto manje nego li kod onih uštogljenih stranih pakiranja. Recimo da više sličimo Ronaldinho i ja, a ja nemam dovoljno kose da bi bila ricasta, poprilično sam bijele puti i nosio sam aparatić za zube u djetinjstvu. Dakle, sličnosti su u tome da obojica igramo nogomet. On svakodnevno pred milijardama za milijune dolara, a ja petkom od osam do devet na male branke s još pet-šest teško pokretnih zapuhanih mladića koji nisu debeli samo imaju teške kosti.
Vizualni identitet tih baškota bio je poprilično istočnjački. Asociraju me na na daleki istok, htjeo sam reći. Svaki pojedini komad izgledao je tako nejednak, na jednom kraju tanak, a na drugom debeo, kao da ga je svojim oštrim mačem isjekao samuraj početnik zavezanih očiju u trenutku kojeg njihovi učitelji zovu «doko deguči», odnosno trenutak potpunog odsustva veze s ovim svijetom.
Posebna je radost degustiranje te jedinstvene delikatese. U pakiranju nisu priložena uputstva, več samo iskustva koja se prenose s koljena na koljeno – prije konzumacije provjerite ima li male djece, bolesnih ili starijih da ih koji otkinuti komadić ne bi povrijedio. Druga, ništa manje važna preporuka je - u jednoj ruci držite «deliciju», spremni na zagriz, a u drugoj telefon s vašim zubarom na otvorenoj liniji. Možda zatreba.
Dakle, da ponovimo, meni je prilično jednostavan. Za doručak baškot malo potopljen u kamilicu, pojedite ga žlicom. Ručak: dva baškota i kamilica, može i zašećerena. Smeđim šećerom. Ne stavljaj dva kućarina!, ljuti se Ona tonom u kojem čujem odjeke onog davnog «nisi napisao domaći i oprao zube». Za ručak ne potapajte baškot u kamilicu, neka vam ostane bar neki osjećaj da ste nakratko uposlili zube. A za večeru? Predlažem baškot sa kamilicom. Mali trik: recite da čaj nećete zašećeriti, pa se izborite za dašak marmelade, čisto da znate da ste još živi.
A kad smo se već dotakli te bolne teme, zna li netko za neku manje fundamentalističku metodu? Riža na ulju, kažete? Opa!, dali smo se od kraja? Dobro, pristajem, ako dozvoljavate jednu malu modifikaciju. Može li se umjesto pjata riže na ulju dobiti dvadeset deka Kanditove Riki čokolade s rižom? Ima u njoj riže, a koliko se sjećam okusa, okladio bih se i dosta ulja.
