|
U izričaju iz naslova mislim, dakako, na kesu za novac, novčanik ovoga grada, gradski proračun za ovu nes(p)retnu 2005. Sjetimo se početka godine i kako je ovaj proračun uopće donesen. U studenom i prosincu nije se našlo dovoljno ruku za preuzimanje odgovornosti kod potpisivanja rashoda i prihoda Broda. Tadašnja vlast Hrvatskog bloka i liberala nije uspjela disciplinirati svojeg najmanjeg partnera iz demokršćana; nisu ponudili dovoljno. U situaciji kada im je HDZ grickao jednog po jednog vijećnika, a ljevica se istovremeno durila i zlurado čekala priliku da ta prošla gradska vlada u kojoj oni nisu sudjelovali padne sama od sebe, crno-žuta koalicija (baš kao zastava Austro-Ugarske monarhije, koja se i sama pred propast dičila najveličanstvenijim projektima!) htjela je prije sasvim izvjesnog odlaska s vlasti pokupiti još nešto vrhnja, pa su u prvih pet mjeseci trebali na brzinu biti otvoreni radovi na još nekoliko grandioznih gradilišta. Trebalo je biti plaćeno i još nekoliko milijuna fiktivnih troškova (za koje se nisu potrudili čak pribaviti ni isto tako fiktivne papire, pa je utvrđeno da samo na Korzu nedostaje pozicija - narodski rečeno, potvrda da je nešto obavljeno - za više od 4 milijuna nekome isplaćenih kuna). Zato se u proračun išlo sa smiješnom procjenom prihoda. Dragi čitatelji, ako niste znali, nekoliko gradilišta, od kojih je najveće ono prašnjavo parkiralište u Strossmayerovoj, gdje se parkiraju prekupci krumpira i kupusa, predviđeno je za prodati za 10 milijuna kuna. Dakako, stvarno nisu uspjeli pronaći budalu kojoj će to prodati. Kad je ponuđen dovoljan mamac, demokršćanin, koji predstavlja valjda 0,1% birača promijenio je mišljenje. Zašto? "Slučajno" je na istoj sjednici ponuđena "manja" promjena Generalnog urbanističkog plana koja je bezvrijedno zemljište namijenjeno za zelenu zonu i za rekreaciju građana na Ciglarskim barama, pretvorila u dvadesetak puta vrednije industrijsko-građevinsko područje, koje je, gle "slučajnosti" u privatnom vlasništvu. Ubačen je tada u taj napuhani proračun i gradski bazen, koji je trebala graditi "prijateljska" tvrtka iz Rijeke, a ne milijun kuna jeftiniji ponuđač iz Broda. Domaća tvrtka koja bi zaposlila barem stotinjak Brođana, a ne pokupila "pinku" za fiktivni ugovor, a onda dala izgradnju bazena podizvođačima, onim tvrtkama koje su već od grada izvukle milijune na "dodatnim" troškovima, recimo na izgradnji Korza... Na svijetu ima pravde, premda će ju skupo platiti (opet!) Brođani. Tako je sud ovih dana dodijelio stomilijunsku odštetu jednoj brodskoj tvrtki. U sasvim nepotrebnom sporu, izgubili smo (uprkos desecima od grada skupo plaćenih odvjetnika) glatko. I gle čuda, umjesto da otkriju tko je kriv za spor, tko je izbjegao nagodbu, kojom se moglo uštedjeti desetke milijuna, umjesto da oduzmu protupravnu korist ... gradski oci nisu učinili ništa. Vlast je izgleda (ipak) slast i kad ovih dana bivši gradonačelnik kaže da se nisu trebali otimati za vlast kad su znali da je situacija katastrofalna, na groteskan način on je u pravu. Nisu se trebali otimati za vlast, ako ne znaju što će s njom, i ne trebaju sada raditi poteze kojima odbijaju imenovati krivce i raščistiti stanje jednom za svagda. Ova gradska vlada (koja u ovom slučaju stvarno nije ni kriva ni dužna), zbog tanke većine u gradskoj skupštini gura stvari pod tepih, pripremajući se izgleda platiti tuđe račune. Trpjet će cijeli grad. Ne vjerujem da će tvrtka Novogradnja blokirati grad (premda bi goli poslovni interes nalagao bezosjećajnost), jer bi trpjela i njihova djeca u vrtićima s neplaćenim tetama i isključenim grijanjem. Osim, dakako, ako budu na to prisiljeni zbog opstanka tvrtke. Ali, kad je pokušano dogovoriti se o načinu plaćanja (trebao je Brod pri tome konačno dobiti i neke silne milijune od prodanih stanova u društvenom vlasništvu, koje nam središnja država već desetljeće duguje), i kad su i gradonačelnik i dogradonačelnici bili spremni na to (primjećujete, stranke koje nisu bile u prošloj vlasti) dogovor je spriječio netko. Siva eminencija ljevice i desnice kojoj je milija vlast od efikasnosti. Ovih dana, čini se tako još jedna krupna greška. Kada je voda došla do grla, napravljen je rebalans proračuna. Ustanove u vlasništvu grada su natjerane na štednju (20-60% troškova!), kao da će to spasiti proračun! Primjer? Tadijanović ovih dana puni stotu godinu života. Prije godinu dana govorio sam kao promotor Godišnjaka slavonskobrodske Matice hrvatske, i upitao sam na javnoj tribini hoće li uopće naš književni bard dočekati svoj spomen-dom, jednu muzejsku sobu u prizemlju zgrade Hrvatskog instituta za povijest. Bio sam sretan kad su radovi na uređenju počeli. Jako sam nesretan kad je ovih dana na gradskom Poglavarstvu odlučeno da se simbolična svota za uređenje Tadijina doma ukine!? Zar smo sigurni da ćemo (premda mu od srca želim još desetljeća zdravlja i života) dočekati 101. godišnjicu s Tadijom? Netko će možda vidjeti u naslovu i drugu konotaciju. Da su gradski oci umjesto rezanja sitnih troškova otvoreno objavili tko je i koliko profitirao na porezima Brođana, možda nam se ne bi činilo da im je kesa stisnuta? |
|
Čista je slučajnost rodila zanimljivu povijesnu podudarnost da je Hrvatska ostvarila svoju punu neovisnost, u kojoj će ostvariti svoju nacionalnu katarzu i konačno oslobođenje od gotovo tisućljetnih stranih političkih tutora, i početak pregovora o pristupanju Europskoj uniji, unutar koje ćemo jednom ostvariti puni razvoj svojih gospodarskih potencijala, u samo četiri dana. 8. listopada 1991. hrvatski je Sabor donio odluku o razrješenju Jugoslavije i postanku neovisne Hrvatske države. Bilo je datuma i prije tog jesenjeg dana u kojima smo donosili važne odluke, izglasavali neovisnost na referendumu, proglašavali, pa suspendirali odluku o izlasku iz Jugoslavije, ali međunarodno pravo i povijest će notirati samo taj osmi listopad. Pamtit će se i okolnosti. Usred rata, od naroda izabrani predstavnici okupili su se na čudnom mjestu, u podrumu zgrade INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu! Hrvatska sloboda došla je tako gotovo konspirativno. Podsjećam na to, na znanje i ravnanje svima onima koji u pitanje dovode činjenicu da je Hrvatska bila podvrgnuta brutalnoj i otvorenoj agresiji. Zbog čega bi se, inače, narodni zastupnici usred glavnog grada skrivali po podrumima kad donose najsvečaniju odluku? Premda Bruxelles nije ovih dana bombardiran, pregovori s EU počeli su gotovo jednako čudno, u dva sata ujutro(!). Europski birokrati, koji su ionako na meti podsmijeha gotovo svih stanovnika Unije, ostali su dosljedni sebi, pa su pregovori s Hrvatskom morali početi tek nakon onih s Turskom, čiji su predstavnici, pušući i na hladno, ostali u Ankari sve dok nisu bili sigurni da je odluka o pripuštanju te muslimanske zemlje u elitni kršćanski klub pozitivna. Navodno smo u pregovore uključeni tek po žestokom zauzimanju Austrije za nas. Idemo biti cjepidlake pa proučiti malo čitav proces, sve što se događalo u našem putu u Europu. Priznat će i najokorjeliji eurofili da je, bez obzira na sve, Hrvatska neželjeno dijete europske obitelji. Ono što već 15 godina naglašavamo da su Njemačka i Austrija prohrvatske, zapravo nije sasvim točno. Politike tih zemalja samo su realne i dosljedne, pa prihvaćaju našu odluku o samostalnosti kao takvu, samu po sebi razumljivu. Ali u odnosu na upravo neshvatljivo i bezrazložno protivljenje recimo Ujedinjenog Kraljevstva ili Nizozemske, podrška prvonavedenih germanskih zemalja čini se euforičnom. Pa sjetimo se samo argumenata protiv Hrvatske 1991. Premijer Luksemburga, jedne od najmanjih suverenih država na svijetu, je izjavio da je Hrvatska premala(!) da bi bila neovisna država! Bubnuo je čelnik te državice i ostao živ...čak i mrtav ozbiljan, uvrijedivši se kad su ga novinari podsjetili na neke geografske činjenice! Neću tražiti dublji smisao protivljenja Hrvatskoj. Nisam od onih koji prosrpsku politiku vide u svim glavnim gradovima od Londona do Pekinga. Ali je postojanje negativnog dojma o Hrvatskoj nesumnjiva činjenica. Haaški problem je samo došao kao dobar izgovor. Pisao sam već kako im ni 629 ispunjenih od 630 zahtjeva nije bio dovoljno dobar dokaz suradnje. Naša Nemezis, Carla del Ponte, ovaj put se ponijela kao dobra vila. Možemo mi kukati kako nije pošteno da jedna činovnica međunarodne institucije ne može odlučivati o sudbini četiri i pol milijuna ljudi, ali to je tako. Da je ona rekla da Hrvatska ne surađuje, ostalo bi nam samo, poput Kalimera, jalovo vikati: "To je nepravda!". Budimo u analizi pragmatični do kraja pa pogledajmo Austriju. Njezina potpora nema veze s ljubavlju prema Hrvatskoj (povijesno, Austrija nas je stoljećima manje žalila nego što nas sada "voli" Engleska). Austrija ima interes! Mi smo im ogromno tržište, uložili su milijarde eura u naše gospodarstvo, ulaskom u EU njihove investicije kod nas vrijedit će trostruko nego što vrijede sada. Svijet, doduše, i pokreću interesi. Ovaj put su tuđi interesi pokrenuli Hrvatsku. I što se sada promijenilo? Ništa... Pregovore ćemo voditi oko dvije godine (nasreću nismo izgubili previše vremena; Slovačka, koja je isto dugo bila izolirana i kočena u napretku, završila ih je tri puta brže nego Poljska, miljenica Zapada). Razvijenost tržišta i društva u Hrvatskoj zapravo je toliko blizu standardima EU (osim u tri-četiri slučaja; reforma pravosuđa, poljoprivredna politika...) da će se u većini od 35 poglavlja pregovora samo konstatirati stanje. Načelno, mi moramo prihvatiti zakone koji su u skladu s pravnom stečevinom EU. Radi se o nekih 80 000 stranica propisa manje više istih i usklađenih u svim državama članicama i o tome, u biti, nema pregovora. Bit pregovora su prijelazni rokovi. Hrvatsko izaslanstvo mora izboriti što kraće rokove za ostvarivanje prava naših građana (recimo, pravo na rad od Portugala do Krete ili sjeverne Norveške). Mi želimo da se vize (s UK, na primjer) ukinu odmah, želimo carinsku uniju odmah, Schengensko slobodno kolanje ljudi i roba. Prelazak granica bez kontrole (efektivno ukidanje granica) dobit ćemo tek kad mi osiguramo vanjske granice (prema BiH). Zanimljivo, u pristupu Schengenu ćemo imati snažnu i bezrezervnu podršku Slovenije! Zašto? Zato što onda oni nemaju trošak ni obvezu čuvanja granice (jer će hrvatsko-slovenska granica postati unutarnja granica EU). Poželjet ćemo i uvođenje eura. Hrvatska već sada zadovoljava kriterije za to (za razliku od Češke, Poljske, Mađarske, pa čak i Italije na primjer!). S druge strane treba izboriti što dulja razdoblja za naša prava; primjerice na zaštitu od rasprodaje zemlje strancima (Poljska je izborila čak 12 godina prijelaznog razdoblja). Hoće li se standard poboljšati? Da, kad si sami zaradimo! Nitko u EU ništa ne daje. Treba sada u pregovorima biti pravi "fiškal". Sve političke opcije trebaju podržati naš tim, koji će biti podvrgnut svakakvim smicalicama, jer ... svijet pokreću interesi, zar ne? |
|
Valjda zbog sezone godišnjih odmora, koja je trajanjem od skoro dva mjeseca umrtvila sva zbivanja u ovom gradu, neprimjetno je prošao rok na kojega u zemljama razvijene demokracije budno paze, osobito predstavnici oporbenih stranaka. Prošlo je prvih 100 dana novih lokalnih vlasti. Rok u kojem postoji nepisano pravilo da se novopečene vlastodršce ostavi na miru da se usele u svoje nove urede, snađu u novim zadaćama i iznesu barem kroki vizije razvojne politike sredine kojom bi (ako ne bude prijevremenih iskakanja) trebali upravljati u ime nas građana sljedeće četiri godine. Malo ću zastraniti od tijeka misli, pa reći kako je to zapravo prilično čudan običaj. Naime, kad poslodavac zaposli novog radnika, obično mu daje rok od tih prvih 3 mjeseca, neka pokaže što zna i koliko se maksimalno može i hoće zalagati. U ta prva tri mjeseca, radnika se tjera na maksimalan napor i daje mu se i dvostruko posla, ne dopuštaju mu se greške i ukoliko samo malo izgubi kompas, obično mu se kaže da nažalost nije zadovoljio i traži se novo rješenje. Jedino kad narod (posredno, izborima) "zapošljava" one radnike koji bi četiri duge godine trebali upravljati sveukupnom zajedničkom imovinom i ako sve bude ispravno uvećavati ju na zajedničku korist i slavu, koristi se obrnuti princip! Prva tri mjeseca dopuštamo im (gledamo kroz prste) da ne rade ništa ili rade tek malo jer "jadnici, tek su uselili u urede pa se nisu snašli"!? Šalu na stranu, ali ako se po jutru dan poznaje, Brod neće vidjeti razvijenijih i slavnijih dana u sljedeće 4 godine. Bilo je, treba priznati, ohrabrujućih poteza. Najava oštrog rebalansa ovogodišnjeg proračuna, koji je u preizborne svrhe nerealno i smiješno kreirala prošla gradska vlast, znak je spremnosti na priznavanje realnosti. Najave da će se prioriteti drukčije postaviti i, umjesto potrošnje, naglasak staviti na razvoj, komunalnu infrastrukturu i osnovni socijalni razvitak, a da će se staviti točka na faraonske investicije uljepšavanja (pa čak i po cijenu raspada koalicije na vlasti!), ohrabrujući su potezi gradonačelnika i župana, i daju lijepu sliku barem političke odvažnosti u donošenju odluka. Svatko može pronaći i poneku sitnicu za sebe; meni je, recimo, bila draga najava konačnog preustroja u donošenju odluka u kulturi i s tim u svezi najava osnivanja kulturnog vijeća. Unesrećeni prošlomjesečnim poplavama izdvojit će i prilično brzo i odlučno reagiranje gradskih i županijskih vlasti na tu elementarnu katastrofu. Ali ono što nismo vidjeli u prvih 100 dana vrlo je zabrinjavajuće. Nismo vidjeli baš nikakvu viziju razvoja. Ne, dakle, reagiranje na događaje, nego stav kakav Brod/Županiju vide vodeći ljudi za jednu, tri, ili pet godina! Tužno mi je kao Brođaninu čitati u novinama nekidan kako Bjelovar, Varaždin, pa čak i Koprivnica, gradovi koji su i tri puta manji od Broda imaju tri puta veće proračune. Rijeka koja je tek 80 posto veća od broda ima skoro 8 puta (800%!) veći proračun! Tužno je to ali stvarno stanje, na koje ne možemo utjecati. Jasno mi je da su na raspolaganju ograničena materijalna sredstva. Nekidan mi se gradonačelnica Dubrovnika, mlada i energična Dubravka Šuica žalila kako s gradskim proračunom tog drevnog grada od 280 milijuna jedva pokriva osnovne potrebe grada. A to je više novca nego što Brod (čak i sam puno veći od Dubrovnika) i županija Brodsko-posavska imaju na raspolaganju zajedno, za sve potrebe! Što mi možemo pokriti s takvim "sitnišem"? Ovrha od stotinjak milijuna kuna, koja će blokirati račun grada zbog izgubljenog sudskog spora, a za koju zapravo nije kriva ova gradska uprava, mogla bi nas baciti u stečaj i zaustaviti razvoj grada na nekoliko godina! Ostaju nam samo ljudi; pokušati iskoristiti znanje i snalažljivost svih ljudi koje ovaj grad ima. Tu i leži moja žalost nad prvih 100 dana! Garnitura na vlasti nije ovo izgleda shvatila. I ne shvaća da sada treba primiriti političke razlike u svrhu zajedničkog napretka (privremeno, dakako, do novih izbora; ali novi izbori su daleko, daleko - za gotovo 4 godine - i ne treba se sada bojati suradnje!). I kao političar iz jedne male oporbene stranke moram sa žalošću konstatirati da se bilo kakav razgovor o suradnji odbija. Vladajuća koalicija ima više od 50% u gradu i županiji i ponašaju se kao da im ne treba nitko. Čak i dobre ideje se odbijaju. Ustvari, do dužnosnika se ne može ni doći! Zašto se onda čude kad im to isto samo na suptilniji način rade takozvani profesionalci u gradskoj i županijskoj vlasti, koji su posao dobili za vrijeme nekih drugih političkih struktura? Pa i ti ljudi imaju pravo na svoj politički stav! Nova je vlast tako (u županijskoj upravi nešto više nego u gradskoj) podvrgnuta ne samo tihom bojkotu, nego već i otvorenoj opstrukciji . Za zluradošću se prate gafovi novih dužnosnika, a nitko nema ni hrabrosti upozoriti na greške. "Nije moj problem!" Tko ne stvori atmosferu suradnje na zajedničkom razvoju, ne može očekivati ni bezuvjetnu suradnju drugih na vlastitim projektima! Prema najavama, jedini odgovor na dosadašnju paralizu vlasti je najavljeno rotiranje čelnih ljudi u gradu i županiji. Opet? Samo 100 dana od izbora, nakon što su ti ljudi predstavljeni ne kao rezultat puke stranačke stranačke trgovine, nego kao "najbolja kadrovska rješenja za ovu sredinu"? |
|
Sve će građane ovoga grada ove zime ogrijati ona neka čudna toplina oko srca, koja se javlja kad god pogledamo u otvoreni plamen ili dirnemo neki topao predmet. Osjećamo se sigurnima, zaštićenima, tko zna zbog čega (valjda zbog nekog neobjašnjivog prethistorijskog kolektivnog sjećanja, kad je vatra značila sigurnost od smrzavanja i predstavljala sam život)? Svima će biti toplo, osim Brođanima koji se griju preko sustava gradskih toplana. Jer će osjećaj topline iščeznuti i zamijenit će ga hladnoća i jeza kad na ruke stignu novi, za dvadesetak posto povećani računi za grijanje i toplu vodu. Za stan od sedamdesetak kvadrata, kad zbrojite dvije stavke, svako će kućanstvo morati plaćati tek nešto manje od 1000 kuna! I to cijelu godinu, a ne samo zimske mjesece. Oni koji se griju na plin u kućama (i sam sam među takvima) često i dvostruke i trostruke kvadrature, znaju da su ti iznosi računa mogući, ali zato samo u zimskim mjesecima. U Zagrebu, primjerice, cijena grijanja gradskog kvadrata je samo 6 kuna! Gorak okus brodskoj cijeni pri tome dodaje i monopol. Nitko od stanara u zgradama s centralnim grijanjem ne smije se isključiti iz mreže i prigrijavati se, na primjer, klima uređajem ili nečim sličnim. Račun za toplinu i vodu postaje neka vrsta poreza na ugrađeni radijator, poreza koji se jednostavno mora plaćati. Objašnjenje "Topline" je naizgled jednostavno i logično: nafta je poskupjela više od 40%, a stari dug prema INA-i dodaje na sve kamate i nemogućnost kreditnog zaduženja kojim bi se toplane preorijentiralo na znatno jeftiniji (i ekološki prihvatljiviji) prirodni plin. Poskupljenje će, uz to, omogućiti i 10% povećanje plaća djelatnicima. U izvješću o radu "Topline" za prvih šest mjeseci 2005. ne vidim baš opravdanog razloga ni za jedno objašnjenje! Gubitak je u prvoj polovici godine ustvari minimalan (na prihode od gotovo 10 milijuna iznosi samo oko 800 tisuća kuna) jer i sami "toplinci" kažu da im je druga polovica godine bolja. U prvom polugodištu naplaćuje se šest mjeseci, a grije čak 4 mjeseca. U drugoj polovini godine grije se samo dva i pol mjeseca, a naplaćuje također svih šest! Nisam baš siguran ni da će poskupljenje dovesti do povećanja plaća radnicima "Topline", ali ako novoprikupljene kune i jesu planirane za utrošiti u tu svrhu, pitam se kako gubitaš uopće može pomišljati na povećanje plaća? Državni i javni službenici već više od tri godine nisu dobili povišicu jer je državni proračun "gubitaš". Uostalom, zanimljivo je da je prema izvješću o poslovanju u samo prvih šest mjeseci 2005. broj radnika (prema radnim satima) drastično smanjen, a sredstva za plaće su povećana za čak 6%, pa je svaki radnik "Topline" već dobio najmanje deset do petnaest posto veću plaću! Ili netko nešto debelo krije? Na koncu, tu su i potraživanja od kupaca koja iznose nevjerojatnih 10 milijuna kuna! Treba prvo utjerati dugove, pa onda poskupljivati. Pogotovo što sam siguran da među dužnicima nisu umirovljenici, radnici s manjim plaćama i ostala (nažalost, baš ju tako moram nazvati) "sirotinja" koja iza prvog u mjesecu, čim dobije neki prihod hita platiti svoje obveze! A famozni višegodišnji dug INA-i na koji se pozivaju ne smije biti problem. Pa za taj dug nisu krivi građani nego poduzeća "Đure Đakovića" i davno pokojni "Domin". Ako su oni propali, neka si otpiše taj iznos iz svojih potraživanja INA. Idemo i mi Brođani biti "bundžije". Svatko tko je otišao malo zviždati na Trg Svetog Marka dobio je, zbog mira u kući, gotovo sve što je tražio! Ako država može oprostiti stotine milijuna kuna nelegalno neplaćenih poreza i doprinosa primjerice Belju (kako bi ga Todorić kupio čistog od dugova) ili platiti također nelegalne stotine milijuna "drugarskih" jamstava crvenom buržuju Vrhovniku i njegovom brodogradilištu (radi spašavanja nekoliko stotina radnih mjesta), neka otpiše i našoj gradskoj "Toplini" taj dug INA-i? Vrijeme je božićnih (čitaj: proračunskih) darova, a u svjetlu "problema Glavaš" Zagreb će prema Slavoniji ovoga Božića biti (predviđam) vrlo široke ruke!? Evo, sad je na vlasti u Brodu gotovo ista struktura kao i u državi, pa ne bi trebalo biti problem u sljedeći proračun ugurati takav prijedlog od tek nekoliko milijuna kuna, za dobrobit nekih deset tisuća Brođana? HDZ, HSP, HSLS ... čine većinu u saboru. Od korisnika grijanja brojni su umirovljenici (eto prilike da i HSU odglasa), a ni SDP-ovci valjda ne bi bili protiv, barem ovi lokalni. S priličnom sigurnošću dodajem onaj jedan glas DC-a... I eto solidne većine za toplu brodsku zimu, bez poskupljenja! |
|
Ako se nađete u prilici poslušati neke od relevantnijih govornika koji mogu pojasniti aspekte hrvatskog približavanja NATO-u, trebali biste svakako iskoristiti priliku. U organizaciji Fakulteta političkih znanosti priređen je tako simpozij o sjevernoatlantskom savezu, njegovoj povijesti, novim sigurnosnim prijetnjama i približavanju Hrvatske toj organizaciji. Cilj skupa bio je usmjeren na povjesničare: naša je struka trebala pisati o prošlosti, a upoznati se s političkom vizijom budućnosti Saveza. Resorni ministar, savjetnik predsjednika Republike, zamjenik načelnika glavnog stožera, nacionalni koordinator za NATO i drugi iz Hrvatske, te glasnogovornik NATO-a za jugoistočnu Europu, zapovjednik Saveza u Makedoniji, predsjednik europske atlantske udruge i desetak profesora prestižnih europskih sveučilišta bili su i više nego relevantni govornici na skupu. Prije svega, hrvatsku politiku prema euroatlantskim integracijama sudionicima je pojasnila sama ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović. Nije se moglo čuti ništa novo: ova hrvatska Vlada (baš kao i prethodna, a predvidivo i sve buduće) ima samo jedan cilj, a to je ulazak u NATO i Europsku uniju. Možda će neki od nas shvatiti to kao srljanje, kao još jedan let "gusaka u maglu", ali činjenica ostaje nesporna: ulazak u te organizacije legitimira nas (makar na deklarativnom nivou; ali, što je drugo danas istina osim onoga što svjetske agencije za "public relations" naslikaju kao istinu?) kao stabilnu i demokratsku zemlju, pouzdanu saveznicu i članicu kluba uglednih i razvijenih zemalja. Ulazak u NATO pri tome je važan baš kao prvi korak! Nijedna od novih zemalja nije ušla u EU bez prethodnog članstva u vojnom savezu (koji, u interesu širenja sigurnosne zone, ima niže ekonomske i političke kriterije za pristup). Bilo je ugodno slušati pohvale na račun Hrvatske u svim sferama o kojima se govorilo. Ekonomski razvoj, demokratska smjena vlasti, reforma obrambenog sustava koji već funkcionira kompatibilno s NATO-om, primjerna trodiobna kontrola obnašanja te vlasti u ime naroda, tržišno gospodarstvo... Djelovanje Hrvatske na međunarodnom diplomatskom planu (mirovne misije UN-a diljem svijeta, priprema se utrostručenje naše ekspedicije u Afganistanu na više od 150 vojnika...) pohvaljeno je službeno, a osobito je zabavno bilo neslužbeno slušati kolege iz Poljske, Bugarske i Ukrajine kako s divljenjem govore o našim autocestama ili životnom standardu. Gorak je okus u ustima ostavljalo što su i ta Poljska i Bugarska u NATO-u, a čak će i Bugarska i Rumunjska za koji mjesec ući u EU, usprkos svojeg siromaštva i dvojbenog demokratskog i tržišnog razvoja. Zašto? Zbog ali... Uvijek ima "ali". Na kraju svakog govora postavila se konstatacija: "...ali šteta što taj jedan uvjet još nije ispunjen". Naravno, Gotovina... Doveli smo se u smiješnu situaciju da moramo semantički analizirati usputne primjedbe europskih činovnika (ministrica vanjskih poslova pohvalila nam se da je britanski ministar rekao da izvješće sudbinske Carle možda neće biti "konkluzivno"!? Što dovraga u hrvatskom jeziku znači "konkluzivno"?). Sudionici su bili iznervirani stalnim spominjanjem slučaja na kojem su nas Europejci pravili ludima. Britanski general Dennis Blease, predstavnik NATO-a u Makedoniji, uvjeravao nas je da ne surađujemo sa ICTY-em. Kad sam ga pitao kako tumači činjenicu da smo od 630 zahtjeva suda prema Hrvatskoj (od uhićenja do isporuke različitih dokumenata – čak i tajnih državnih dokumenata iz ureda Predsjednika i Vlade, koji bi u njegovoj zemlji bili pod ključem barem 70 godina!) ispunili 629, rekao je neka uhitimo Gotovinu. Pitao sam ga (i ostao bez odgovora) kako oni ne mogu, uz sve sigurnosne službe, uhvatiti optuženike iz IRA-e koji im se skrivaju po Londonu? S tim bezrazložnim pritiscima u svezi, formira se i stav javnosti; jedna trećina hrvatskih građana je za NATO, jedna trećina protiv, a jedna trećina ne zna! Mislim da znam odgovor zašto je taj stav takav. Dok su sudionici iz istočne Europe govorili kako je podrška NATO-u visoka, jer su jedva čekali da ih nešto štiti od opasnosti s istoka, mi smo se od naše opasnoti s istoka obranili sami! I to ne samo bez pomoći Zapada, nego i suprotno željama tog Zapada! Lako je moguće da će hrvatski političari morati "malo" prevariti narod kad dođe vrijeme odluke o pristupanju NATO-u i EU. Referendumi o tim pitanjima mogli bi lako propasti, a, teorijski, ne radi se o ulasku u drugu državu (prijenosu suverenih prava na nadnacionalno tijelo), pa hrvatski Ustav dopušta da odluku donese Sabor (čitaj: politička elita) čak i suprotno od većinskog raspoloženja javnosti!? I prije toga ostaju brojna pitanja tehnička pitanja. General Slavko Barić je izvijestio da je Hrvatska donijela novi strategijski plan obrane koji predviđa mobilne, male i dobro opremljene snage od dvije brigade (80 tenkova, nekoliko stotina transportera koji bi se trebali proizvoditi u Slavonskom Brodu!), samo 16 000 ljudi i bez ročnika. U Hrvatsku vojsku bi bilo primano samo do 2000 dragovoljnih ročnika iz kojih bi se regrutirala ugovorna, plaćena pričuva. Pripremit će se i postrojba veličine do jedne bojne za operacije izvan teritorija (u sastavu UN ili NATO), a zadržat ćemo sve rodove, dakle, i mornaricu (koja će nove male brodove graditi višenamjenski, u skladu s potrebama vojske, policije i Obalne straže) i zrakoplovstvo. Je li dilema iz naslova uopće stvarna? Po mojem mišljenju nije. Trebamo pristupiti i NATO-u upravo iz navedenog razloga što nas članstvo legitimira kao vrhunski razvijenu zemlju, članicu ekskluzivnog kluba, a postajemo i dovoljno atraktivni u svim područjima gospodarstva. Sanjati o tome kako možemo biti bogati i jaki i izvan integracija (kao Švicarska i Norveška, naprimjer) je nažalost samo san. Jako lijep san, ali ipak samo san. Ovako, dobivamo priliku makar sjediti za stolom za kojim se odlučuje i reći naše mišljenje. Budimo pragmatični; naprimjer, Piranski zaljev bolje je rješavati kao članica NATO-a, jer će to iz europskih prijestolnica biti gledano kao sitan razdor dviju članica, a ne kao na "pokušaj jedne balkanske zemlje da otme nešto našoj saveznici Sloveniji"! Ni cijena nije prevelika. Ovisno kako se dogovorimo, može nam biti i manja cijena obrane nego do sada (baltičke države, primjerice, gotovo uopće ne razvijaju zračne snage, jer su u sklopu Saveza ušle pod zaštitu danskog i belgijskog ratnog zrakoplovstva!). Zašto još NATO? Zato jer svi susjedi žele u njega! Ne bih se volio za desetak godina naći u situaciji da sa Srbijom pregovaramo oko granica u Srijemu, a s Bosnom oko izlaza na otvoreno more, kad one budu unutar Saveza, a mi vani! Čak i bivši neprijatelji, kao Ukrajina, žele u Savez koji je postao sigurnosni kišobran stabilnosti i ljudskih prava. Na jedan čudan način (priznajem, pod pomalo prijetećim nadzorom "dobrog cara" iz Washingtona) možda se ostvaruje teorija demokratskog mira, koja kaže da demokracije nikada ne ratuju jedna s drugom. Možda kad sve zemlje postanu demokratske...? Bivši je ruski ambasador u Londonu i Rimu (i dugogodišnji suradnik notornog Andreja Gromika!) Adamišin održao vrlo zanimljivo i znakovito predavanje u kojem je urgirao za uključivanje i Rusije u Europu, jer će inače ona otići u Aziju (s Kinom, islamskim svijetom i tko zna kime još). Hoće li Hrvatska u tom slučaju lakše sama sa sobom riješiti pitanje gdje joj je mjesto? |