Čista je slučajnost rodila zanimljivu povijesnu podudarnost da je Hrvatska ostvarila svoju punu neovisnost, u kojoj će ostvariti svoju nacionalnu katarzu i konačno oslobođenje od gotovo tisućljetnih stranih političkih tutora, i početak pregovora o pristupanju Europskoj uniji, unutar koje ćemo jednom ostvariti puni razvoj svojih gospodarskih potencijala, u samo četiri dana.
8. listopada 1991. hrvatski je Sabor donio odluku o razrješenju Jugoslavije i postanku neovisne Hrvatske države. Bilo je datuma i prije tog jesenjeg dana u kojima smo donosili važne odluke, izglasavali neovisnost na referendumu, proglašavali, pa suspendirali odluku o izlasku iz Jugoslavije, ali međunarodno pravo i povijest će notirati samo taj osmi listopad.
Pamtit će se i okolnosti. Usred rata, od naroda izabrani predstavnici okupili su se na čudnom mjestu, u podrumu zgrade INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu! Hrvatska sloboda došla je tako gotovo konspirativno. Podsjećam na to, na znanje i ravnanje svima onima koji u pitanje dovode činjenicu da je Hrvatska bila podvrgnuta brutalnoj i otvorenoj agresiji. Zbog čega bi se, inače, narodni zastupnici usred glavnog grada skrivali po podrumima kad donose najsvečaniju odluku?
Premda Bruxelles nije ovih dana bombardiran, pregovori s EU počeli su gotovo jednako čudno, u dva sata ujutro(!). Europski birokrati, koji su ionako na meti podsmijeha gotovo svih stanovnika Unije, ostali su dosljedni sebi, pa su pregovori s Hrvatskom morali početi tek nakon onih s Turskom, čiji su predstavnici, pušući i na hladno, ostali u Ankari sve dok nisu bili sigurni da je odluka o pripuštanju te muslimanske zemlje u elitni kršćanski klub pozitivna.
Navodno smo u pregovore uključeni tek po žestokom zauzimanju Austrije za nas. Idemo biti cjepidlake pa proučiti malo čitav proces, sve što se događalo u našem putu u Europu.
Priznat će i najokorjeliji eurofili da je, bez obzira na sve, Hrvatska neželjeno dijete europske obitelji. Ono što već 15 godina naglašavamo da su Njemačka i Austrija prohrvatske, zapravo nije sasvim točno. Politike tih zemalja samo su realne i dosljedne, pa prihvaćaju našu odluku o samostalnosti kao takvu, samu po sebi razumljivu. Ali u odnosu na upravo neshvatljivo i bezrazložno protivljenje recimo Ujedinjenog Kraljevstva ili Nizozemske, podrška prvonavedenih germanskih zemalja čini se euforičnom.
Pa sjetimo se samo argumenata protiv Hrvatske 1991. Premijer Luksemburga, jedne od najmanjih suverenih država na svijetu, je izjavio da je Hrvatska premala(!) da bi bila neovisna država! Bubnuo je čelnik te državice i ostao živ...čak i mrtav ozbiljan, uvrijedivši se kad su ga novinari podsjetili na neke geografske činjenice!
Neću tražiti dublji smisao protivljenja Hrvatskoj. Nisam od onih koji prosrpsku politiku vide u svim glavnim gradovima od Londona do Pekinga. Ali je postojanje negativnog dojma o Hrvatskoj nesumnjiva činjenica.
Haaški problem je samo došao kao dobar izgovor. Pisao sam već kako im ni 629 ispunjenih od 630 zahtjeva nije bio dovoljno dobar dokaz suradnje. Naša Nemezis, Carla del Ponte, ovaj put se ponijela kao dobra vila. Možemo mi kukati kako nije pošteno da jedna činovnica međunarodne institucije ne može odlučivati o sudbini četiri i pol milijuna ljudi, ali to je tako. Da je ona rekla da Hrvatska ne surađuje, ostalo bi nam samo, poput Kalimera, jalovo vikati: "To je nepravda!".
Budimo u analizi pragmatični do kraja pa pogledajmo Austriju. Njezina potpora nema veze s ljubavlju prema Hrvatskoj (povijesno, Austrija nas je stoljećima manje žalila nego što nas sada "voli" Engleska). Austrija ima interes! Mi smo im ogromno tržište, uložili su milijarde eura u naše gospodarstvo, ulaskom u EU njihove investicije kod nas vrijedit će trostruko nego što vrijede sada. Svijet, doduše, i pokreću interesi. Ovaj put su tuđi interesi pokrenuli Hrvatsku.
I što se sada promijenilo?
Ništa... Pregovore ćemo voditi oko dvije godine (nasreću nismo izgubili previše vremena; Slovačka, koja je isto dugo bila izolirana i kočena u napretku, završila ih je tri puta brže nego Poljska, miljenica Zapada). Razvijenost tržišta i društva u Hrvatskoj zapravo je toliko blizu standardima EU (osim u tri-četiri slučaja; reforma pravosuđa, poljoprivredna politika...) da će se u većini od 35 poglavlja pregovora samo konstatirati stanje. Načelno, mi moramo prihvatiti zakone koji su u skladu s pravnom stečevinom EU. Radi se o nekih 80 000 stranica propisa manje više istih i usklađenih u svim državama članicama i o tome, u biti, nema pregovora.
Bit pregovora su prijelazni rokovi. Hrvatsko izaslanstvo mora izboriti što kraće rokove za ostvarivanje prava naših građana (recimo, pravo na rad od Portugala do Krete ili sjeverne Norveške). Mi želimo da se vize (s UK, na primjer) ukinu odmah, želimo carinsku uniju odmah, Schengensko slobodno kolanje ljudi i roba. Prelazak granica bez kontrole (efektivno ukidanje granica) dobit ćemo tek kad mi osiguramo vanjske granice (prema BiH). Zanimljivo, u pristupu Schengenu ćemo imati snažnu i bezrezervnu podršku Slovenije! Zašto? Zato što onda oni nemaju trošak ni obvezu čuvanja granice (jer će hrvatsko-slovenska granica postati unutarnja granica EU).
Poželjet ćemo i uvođenje eura. Hrvatska već sada zadovoljava kriterije za to (za razliku od Češke, Poljske, Mađarske, pa čak i Italije na primjer!).
S druge strane treba izboriti što dulja razdoblja za naša prava; primjerice na zaštitu od rasprodaje zemlje strancima (Poljska je izborila čak 12 godina prijelaznog razdoblja).
Hoće li se standard poboljšati? Da, kad si sami zaradimo! Nitko u EU ništa ne daje.
Treba sada u pregovorima biti pravi "fiškal". Sve političke opcije trebaju podržati naš tim, koji će biti podvrgnut svakakvim smicalicama, jer ... svijet pokreću interesi, zar ne?
Post je objavljen 16.10.2005. u 20:51 sati.