|
Ako se nađete u prilici poslušati neke od relevantnijih govornika koji mogu pojasniti aspekte hrvatskog približavanja NATO-u, trebali biste svakako iskoristiti priliku. U organizaciji Fakulteta političkih znanosti priređen je tako simpozij o sjevernoatlantskom savezu, njegovoj povijesti, novim sigurnosnim prijetnjama i približavanju Hrvatske toj organizaciji. Cilj skupa bio je usmjeren na povjesničare: naša je struka trebala pisati o prošlosti, a upoznati se s političkom vizijom budućnosti Saveza. Resorni ministar, savjetnik predsjednika Republike, zamjenik načelnika glavnog stožera, nacionalni koordinator za NATO i drugi iz Hrvatske, te glasnogovornik NATO-a za jugoistočnu Europu, zapovjednik Saveza u Makedoniji, predsjednik europske atlantske udruge i desetak profesora prestižnih europskih sveučilišta bili su i više nego relevantni govornici na skupu. Prije svega, hrvatsku politiku prema euroatlantskim integracijama sudionicima je pojasnila sama ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović. Nije se moglo čuti ništa novo: ova hrvatska Vlada (baš kao i prethodna, a predvidivo i sve buduće) ima samo jedan cilj, a to je ulazak u NATO i Europsku uniju. Možda će neki od nas shvatiti to kao srljanje, kao još jedan let "gusaka u maglu", ali činjenica ostaje nesporna: ulazak u te organizacije legitimira nas (makar na deklarativnom nivou; ali, što je drugo danas istina osim onoga što svjetske agencije za "public relations" naslikaju kao istinu?) kao stabilnu i demokratsku zemlju, pouzdanu saveznicu i članicu kluba uglednih i razvijenih zemalja. Ulazak u NATO pri tome je važan baš kao prvi korak! Nijedna od novih zemalja nije ušla u EU bez prethodnog članstva u vojnom savezu (koji, u interesu širenja sigurnosne zone, ima niže ekonomske i političke kriterije za pristup). Bilo je ugodno slušati pohvale na račun Hrvatske u svim sferama o kojima se govorilo. Ekonomski razvoj, demokratska smjena vlasti, reforma obrambenog sustava koji već funkcionira kompatibilno s NATO-om, primjerna trodiobna kontrola obnašanja te vlasti u ime naroda, tržišno gospodarstvo... Djelovanje Hrvatske na međunarodnom diplomatskom planu (mirovne misije UN-a diljem svijeta, priprema se utrostručenje naše ekspedicije u Afganistanu na više od 150 vojnika...) pohvaljeno je službeno, a osobito je zabavno bilo neslužbeno slušati kolege iz Poljske, Bugarske i Ukrajine kako s divljenjem govore o našim autocestama ili životnom standardu. Gorak je okus u ustima ostavljalo što su i ta Poljska i Bugarska u NATO-u, a čak će i Bugarska i Rumunjska za koji mjesec ući u EU, usprkos svojeg siromaštva i dvojbenog demokratskog i tržišnog razvoja. Zašto? Zbog ali... Uvijek ima "ali". Na kraju svakog govora postavila se konstatacija: "...ali šteta što taj jedan uvjet još nije ispunjen". Naravno, Gotovina... Doveli smo se u smiješnu situaciju da moramo semantički analizirati usputne primjedbe europskih činovnika (ministrica vanjskih poslova pohvalila nam se da je britanski ministar rekao da izvješće sudbinske Carle možda neće biti "konkluzivno"!? Što dovraga u hrvatskom jeziku znači "konkluzivno"?). Sudionici su bili iznervirani stalnim spominjanjem slučaja na kojem su nas Europejci pravili ludima. Britanski general Dennis Blease, predstavnik NATO-a u Makedoniji, uvjeravao nas je da ne surađujemo sa ICTY-em. Kad sam ga pitao kako tumači činjenicu da smo od 630 zahtjeva suda prema Hrvatskoj (od uhićenja do isporuke različitih dokumenata – čak i tajnih državnih dokumenata iz ureda Predsjednika i Vlade, koji bi u njegovoj zemlji bili pod ključem barem 70 godina!) ispunili 629, rekao je neka uhitimo Gotovinu. Pitao sam ga (i ostao bez odgovora) kako oni ne mogu, uz sve sigurnosne službe, uhvatiti optuženike iz IRA-e koji im se skrivaju po Londonu? S tim bezrazložnim pritiscima u svezi, formira se i stav javnosti; jedna trećina hrvatskih građana je za NATO, jedna trećina protiv, a jedna trećina ne zna! Mislim da znam odgovor zašto je taj stav takav. Dok su sudionici iz istočne Europe govorili kako je podrška NATO-u visoka, jer su jedva čekali da ih nešto štiti od opasnosti s istoka, mi smo se od naše opasnoti s istoka obranili sami! I to ne samo bez pomoći Zapada, nego i suprotno željama tog Zapada! Lako je moguće da će hrvatski političari morati "malo" prevariti narod kad dođe vrijeme odluke o pristupanju NATO-u i EU. Referendumi o tim pitanjima mogli bi lako propasti, a, teorijski, ne radi se o ulasku u drugu državu (prijenosu suverenih prava na nadnacionalno tijelo), pa hrvatski Ustav dopušta da odluku donese Sabor (čitaj: politička elita) čak i suprotno od većinskog raspoloženja javnosti!? I prije toga ostaju brojna pitanja tehnička pitanja. General Slavko Barić je izvijestio da je Hrvatska donijela novi strategijski plan obrane koji predviđa mobilne, male i dobro opremljene snage od dvije brigade (80 tenkova, nekoliko stotina transportera koji bi se trebali proizvoditi u Slavonskom Brodu!), samo 16 000 ljudi i bez ročnika. U Hrvatsku vojsku bi bilo primano samo do 2000 dragovoljnih ročnika iz kojih bi se regrutirala ugovorna, plaćena pričuva. Pripremit će se i postrojba veličine do jedne bojne za operacije izvan teritorija (u sastavu UN ili NATO), a zadržat ćemo sve rodove, dakle, i mornaricu (koja će nove male brodove graditi višenamjenski, u skladu s potrebama vojske, policije i Obalne straže) i zrakoplovstvo. Je li dilema iz naslova uopće stvarna? Po mojem mišljenju nije. Trebamo pristupiti i NATO-u upravo iz navedenog razloga što nas članstvo legitimira kao vrhunski razvijenu zemlju, članicu ekskluzivnog kluba, a postajemo i dovoljno atraktivni u svim područjima gospodarstva. Sanjati o tome kako možemo biti bogati i jaki i izvan integracija (kao Švicarska i Norveška, naprimjer) je nažalost samo san. Jako lijep san, ali ipak samo san. Ovako, dobivamo priliku makar sjediti za stolom za kojim se odlučuje i reći naše mišljenje. Budimo pragmatični; naprimjer, Piranski zaljev bolje je rješavati kao članica NATO-a, jer će to iz europskih prijestolnica biti gledano kao sitan razdor dviju članica, a ne kao na "pokušaj jedne balkanske zemlje da otme nešto našoj saveznici Sloveniji"! Ni cijena nije prevelika. Ovisno kako se dogovorimo, može nam biti i manja cijena obrane nego do sada (baltičke države, primjerice, gotovo uopće ne razvijaju zračne snage, jer su u sklopu Saveza ušle pod zaštitu danskog i belgijskog ratnog zrakoplovstva!). Zašto još NATO? Zato jer svi susjedi žele u njega! Ne bih se volio za desetak godina naći u situaciji da sa Srbijom pregovaramo oko granica u Srijemu, a s Bosnom oko izlaza na otvoreno more, kad one budu unutar Saveza, a mi vani! Čak i bivši neprijatelji, kao Ukrajina, žele u Savez koji je postao sigurnosni kišobran stabilnosti i ljudskih prava. Na jedan čudan način (priznajem, pod pomalo prijetećim nadzorom "dobrog cara" iz Washingtona) možda se ostvaruje teorija demokratskog mira, koja kaže da demokracije nikada ne ratuju jedna s drugom. Možda kad sve zemlje postanu demokratske...? Bivši je ruski ambasador u Londonu i Rimu (i dugogodišnji suradnik notornog Andreja Gromika!) Adamišin održao vrlo zanimljivo i znakovito predavanje u kojem je urgirao za uključivanje i Rusije u Europu, jer će inače ona otići u Aziju (s Kinom, islamskim svijetom i tko zna kime još). Hoće li Hrvatska u tom slučaju lakše sama sa sobom riješiti pitanje gdje joj je mjesto? |