Closing the book.

19.05.2012.

Polako prolazi vrijeme koje me sve više udaljava od osobe koja sam nekad bila. Ovaj blog jedan je od rijetkih mjesta na koje se mogu vratiti i zaroniti u to doba. Neću ga brisati. Koliko god me neke stvari boljele, lijepo je posjedovati moć prisjećanja, jer ipak su te uspomene učinile od mene ovo što sam sad.
U većini trenutaka sam sretna i vjerujem da ću uspjeti u svemu što poželim, vjerujem da sam dovoljno jaka. No u nekim tmurnim i kišovitim danima, koji su se zaredali nekoliko puta u ovom i prošlom mjesecu, osjećam se tužnom što ne mogu vratiti neke stvari, što su neke osobe otišle i što moram nastaviti živjeti kao da je sve u najboljem redu. Promijenila sam se. Promijenila me ova godina. Ne znam točno kad sam se počela gubiti u onome što sam bila, vjerojatno kad me razdirala bol zbog gubitka nje. Još uvijek me to nije prošlo niti vjerujem da ikad bude. Ona živi sa mnom i daje mi snagu, ali u nekim danima sam jednostavno slaba i nitko mi ne može pomoći. Tužno je to kad moraš ići naprijed bez obzira na to što te srce vuče natrag. Tužno je kad te ljudi razočaraju. Ali sve je to dio ovog našeg života i trebalo bi imati nekog smisla.

There comes a time when you have to choose between turning the page and closing the book.

Kako izgleda, ove godine nisam samo okrenula novu stranicu, već započela novu knjigu. Još uvijek mi treba neko vrijeme da prebolim stvari koje mi nedostaju. Još uvijek me strah. Ali ista ona snaga koja me natjerala da ovo učinim, gura me naprijed, ne da mi da stanem. Hrane me osmijesi na kakve nisam navikla. Imam priliku ispuniti većinu stvari koje sam oduvijek željela. Imam priliku osjećati se slobodnom od briga i živciranja nepotrebnim stvarima. Imam priliku osjećati se posebnom. Imam priliku povjerovati u to da vrijedim, da sam dovoljno lijepa ovakva kakva jesam, da me netko zbilja može voljeti zbog mene same. Imam priliku opustiti se i osjećati se voljenom. Ne znam zašto mi je to sve još uvijek toliko nestvarno.
Još uvijek nisam započela novu knjigu, ali budem. Želim se uvjeriti u to da mogu. Želim vjerovati da nam budućnost nosi još puno lijepih trenutaka, da ćemo preboljeti ovo razdoblje i biti sretni. Svi ljudi koje neopisivo volim i koji na neki način trenutno pate.

“But when the strong were too weak to hurt the weak, the weak had to be strong enough to leave.”
— Milan Kundera, The Unbearable Lightness of Being

I znaš, nekako posebno volim sve što radiš za mene. Sve ono što nitko nikada nije. Sve ono što bi trebao raditi netko kome je stvarno stalo. I zbilja cijenim svaku tvoju riječ i svaki tvoj pokušaj da mi dokažeš da sam nešto posebno.

23:38

Komentari (4) On/Off








A zatim je stala i osjećala se prevarenom. Najednom joj je glavu preplavio val svih onih riječi koje je godinama pokušavala ignorirati. Najednom kao da je sve bilo ispred nje. Samo ona i svi oni osjećaji koje nikome ne bismo poželjeli. Bila je izigrana. Voljela je. Vjerovala je. Ona je činila sve samo ne sumnjala. I bilo je zbilja čudnovato kako se nešto što si gradio godinama može srušiti u samo jednom jedinom trenutku. Kad ih je ugledala, srušio se njen cijeli svijet. Najednom je sve postalo tako očito. Način na koji ju je gledao, riječi koje joj je govorio i koje su iza sebe uvijek skrivale nešto u što nije htjela ulaziti. Trebala je. Sad je znala da je trebala. Ali nije li tako tipično u ljubavi uljepšavati sve mane koje nosi osoba koju voliš? Nije li tipično ignorirati svaku misao da sve nije onako kako ti doživljavaš? Nije li tipično željeti zadržati osobu koju voliš što duže i biti slijep na sve što se oko tebe dešava? Bilo je, do onog trenutka kad joj se srušio svijet ispred očiju. I počela se tresti, oblio ju je hladan znoj, nije bila u stanju izgovoriti niti jednu jedinu riječ, a još manje u stanju da se suoči s njim. Imala je dovoljno snage samo za to da se okrene, da zauvijek nestane u tami ne ostavivši nikakav trag za sobom. Čak i suze koje je tad prolila, osušile su se nakon nekog vremena. Noć je postajala sve dublja i zvijezde su ju pratile kući. Još jednom te večeri briznula je u plač i spustila se na hladno tlo kako bi barem malo svoje boli predala zemlji. Kako bi odmorila barem na trenutak. I ležala je tako sa zvijezdama, u noći kad se sve promijenilo. Pričala im je o njemu kad ona još nije postojala. Smijala se i plakala, dopuštala da ju bol izjeda i ne da joj disati. Ali nakon nekog vremena se ustala, rekla mu zbogom, i nastavila hodati. Sljedeće jutro nije bilo ni traga njenoj boli na cijelom onom putu kojim je koračala. Sad su tamo šetali ljudi sretni, zagrljeni, a nitko nije znao da se upravo ovdje prošle noći srušio nečiji svijet. Sve je izgledalo toliko jednako kao i sve one dane prije. Sunce se veselo pomicalo kako je dan prolazio. Masa ljudi na istom onom mjestu polako se smanjivala kako je dolazila večer. Sve je izgledalo isto. Baš sve, osim jedne stvari. To je bio prvi dan drugačiji od svih dana prošlih godina, to je bio prvi dan bez njega u njenom životu, prvi dan kad se ustala i počela živjeti svoj život bez ikoga pored sebe. Samo ona i nebo, snovi o novim ljubavima i porazima. Snovi o njoj kakva je nekad bila, o osmijehu koji je nekad nosila. One noći sve je to nestalo, one noći kad je ugledala nju kako se smije zbog njega… i boljelo ju je što to ona više nikad neće moći.

Komentari (11) On/Off










Nakon što sam ovo pisala živjela je još manje od dana. Onda nas je napustila. Onda je otišla... Kad su nam javili da je umrla, sledila sam se i srce mi je počelo jako lupati, iako sam se dugo spremala na tu vijest. Na trenutke se podsjetim na to da je više nema, da ju više nikad neću čuti i to je neki tako odbojan osjećaj s kojim se moram naučiti živjeti, s kojim se moram sprijateljiti. Ali čudno je...i tužno, što više nisi tu. Što te nema... iako te osjećam blizu i sada, znaš? I tako će biti zauvijek. I dalje mislim svaku onu riječ koju sam iznad napisala. Dok gledam sve te ljude koji nam dolaze izraziti sućut, dok vidim koliko su tužni zbog tebe, dok vidim koliko su te voljeli, padne mi na pamet to da možeš biti sretna gdje god si sada. Volimo te. Seka je uokvirila vašu zajedničku sliku već sljedeće jutro. Svatko od nas u sebi nosi svoju priču koju smo dijelili s tobom, svakom od nas bila si važna i svi ćemo i dalje živjeti s tobom. Bez obzira na to što ti više nisi ovdje. Na neki način ćeš uvijek biti...

I želim ti još jednom reći da mi fališ i da te volim. Zauvijek.

Komentari (12) On/Off








Želim vam svima sretan Božić i lijepe blagdane! :)
Smijte se puno i uđite sretni u sljedeću godinu. Nadam se da će vam biti lijepa.



A sebi želim jedino to da ona ostane s nama još neko vrijeme, i u fizičkom smislu, jer će duhovno uvijek biti tu. I čuda se događaju, zar ne? Želim vjerovati u to. Ali priznajem da sam slabija no ikada.

http://www.youtube.com/watch?v=z1rYmzQ8C9Q
Up above candles on air flicker
Oh they flicker and they float
But I'm up here holding on
To all those chandeliers of hope...

Komentari (7) On/Off








Osmijeh je nešto najljepše što čovjek može nositi. Onaj iskreni, od srca. Čist pogled i onaj osjećaj kad znaš da je osobi stalo, da je u duši dobra.
Bila je promocija nečega na faksu pod geslom ''Budi svoj tjelohranitelj'' i prišla sam im da čujem o čemu se radi. Dobila sam zadatak da napišem na papirić što volim na dragoj osobi i zalijepim to na ploču među ostale. To mi nije bilo teško. Odmah sam znala što ću napisati. Ali onda su mi dali drugi papirić i rekli mi da napišem što volim na sebi. Tu sam zastala. Nisam znala što da napišem. Volim sebe ovakvu kakva jesam, ali ne osjećam se zbog ničeg toliko posebnom, u smislu da je neka moja osobina tako jako izažena. Razmišljala sam neko vrijeme, a onda sam napisala ono što možda i najviše volim kod sebe. Cura mi je zamotala taj papirić trakicom i rekla mi da ga pogledam kad budem loše volje i udijelila mi još nekoliko lijepih riječi. Svejedno, nastavila sam razmišljati o tome što volim na sebi i ono što sam shvatila ovih dana je to da ustvari volim to kakva sam i da se s nikime ne bih mijenjala.
Predivno je imati tu moć da te razvesele male stvari. Običan razgovor s osobom koja ti je draga i za koju bi sve učinila. Pismo koje si dobila i koje je napisano iz srca. Jedna predivna rođendanska čestitka. Odlazak u kino s najboljom prijateljicom za njen rođendan, iako ti je dan bio prenaporan, u tebi postoji ogromna želja da ju iznenadiš i izmamiš joj osmijeh na lice. Vrijeme u kojem se smiješ, iz srca. U kojem te nije briga za stvari koje bi te nekad zabrinjavale. Jer se nemaš pravo žaliti. A sve to tako je sporedno u usporedbi s tvojom srećom.

U nedjelju mi je 19.rođendan. I ne želim nikakve skupe poklone taj dan. Ne želim da se ljudi muče oko mene. Jer ja ne mogu opisati koliko sam danas bila sretna samo kad sam vidjela osobu koja mi je falila prošlih mjeseci i kad sam dobila prvi poklon, koji je bio baš onakav kakvog sam željela- iskren i od srca. Jer meni ne treba puno da me netko učini sretnom. I tužna sam kad ljudi to ne vide i kad to shvaćaju olako. Kao da ću ja uvijek biti tu , bez obzira na to kako se oni ponašaju, kao da ću uvijek biti jednako dobra, jer to ne želim. Oko sebe želim ljude koji su u duši dobri. One koji će me nasmijati i s nekoliko iskrenih riječi. One čiji osmijeh meni znači puno više no što misle. One koji će se ponekad potruditi oko mene i iznenaditi me u trenutku kad se tome neću nadati, reći mi neku lijepu riječ onda kad mi je potrebna. Biti uz mene, jer ću im tek onda moći pokazati koliko sam u stanju voljeti nekoga. :)

19 godina je nekako puno... ali već sam se navikla. Većina ljudi oko mene odnosi se prema meni kao prema odrasloj osobi, što ustvari i jesam? Ne znam je li to promijenilo išta u meni. Zrelija sam, naučila sam puno novih stvari, rekla bih i da sam jača. Ali u duši se ne želim nikad mijenjati. Nema ljepše stvari od toga kad umjesto da budeš iscrpljena od napornog dana, nastaviš se smijati kao da si se prije pola sata ustala iz kreveta i spavala 12 sati prije toga. I zadovoljna sam ovim gdje sam sada. Zbog nekih stvari ne mogu reći da sam sretna, jer su pretužne. Ali svejedno, ja čak i tad osjećam optimizam i vjeru u cijelom svom biću.
I ne želim se razočarati. Želim biti sretna kao što sam uvijek bila. Želim da mi dan uljepšavaju one male i najmanje stvari. Želim da su ljudi oko mene dobro. Jer ne mogu biti sretna, kad oni nisu. Želim da budu nasmijani i ja ću se uvijek truditi da budu. Želim im pokazati da nije sve crno onda kad im se čini da je tako. Želim ih voljeti. Želim im dokazati da mogu sve što požele i želim im pomoći u tome.
Želim da znaju da su posebni. Ali želim da znaju i to da sam puno jača no što izgledam i da će jednom kad me razočaraju morati otići, jer više neće biti isto...

I da, u nedjelju želim tortu i svjećice, da zaželim onu jednu želju koju želim već tako dugo. Želim drage i nasmijane ljude oko sebe.



http://www.youtube.com/watch?NR=1&v=TaG9SDxwPBg
p.s. Hvala ti na pjesmi. Hvala ti na inspiraciji. Hvala ti na svemu. :)

Komentari (16) On/Off








Zavojite ceste od kojih mi je muka i onaj lijepi jesenski krajolik koji pogledavam kad otvorim oči na trenutak. Imam slušalice u ušima i odvajam se od ljudi oko sebe, koji uvijek nađu nešto oko čega bi se mogli prepirati, a što mi nikako ne paše ujutro. Opet one iste pjesme koje satima slušam i dok putujem do faksa. Umara me to svakim danom sve više. Ne znam jesu li za to krive jedno te iste misli koje mi ne daju mira ili je zbog tog dosadnog putovanja. I sad sam razmišljala o potpuno istim stvarima, samo s oduškom optimizma kakav me zna držati vikendom. Nije to sad neki optimizam s kojim bih se mogla hvaliti, ali danas ujutro nosila sam osmijeh razmišljajući o tim istim stvarima koje su me ovih dana činile tužnom. Znala sam da je prolazno, ali sam svejedno uživala. Nakon nekih sat vremena, kad smo stigli, bila sam prisiljena ugasiti pjesme i uključiti se u razgovore moje obitelji za koje nekako i nisam bila raspoložena. Ne volim taj kraj, ne volim Zagorje… i žao mi je zbog toga. Rekla bih da su Svi sveti možda jedino vrijeme kad mi se uopće ide tamo, jer volim pomoliti se za umrle na gorblju barem na taj dan, ako ih se ne sjetim kroz godinu, zapaliti im svijeću, ostaviti koji buket. Iako ih nisam znala, moja su obitelj i osjećam neku povezanost sa svima njima. Svake godine pitam se ista pitanja dok sam tamo, vrtim unazad jednu godinu i gledam je li se što promijenilo. Uvijek me zanimalo znaju li me oni, čuju li me sada i je li ih uopće briga za mene. Groblja su pretužna. Svejedno, osjećam neku obvezu da odlazim tamo, žao mi je svih tih ljudi, ne bi htjela da se osjećaju usamljeno, znam koliko je to ružan osjećaj. Ne znam značim li im ja išta, ali mislim da je to najmanje što mogu učiniti.
Razlog zašto mi taj kraj nije drag su valjda ti korijeni koje vučem od tamo, a koji mi nikad nisu bili jasni. Cijela ta tatina strana obitelji toliko nam je strana, svi su nepovezani i ne sviđa mi se to.
Dok sam bila mala posebno sam voljela dvije osobe. Jedna od njih je mamina sestra, a druga tatina. Obje sam obožavala i nisam nikad mogla odrediti koja mi je draža. Ja sam bila njihova miljenica, rekla bih. ^^ Iako, one su bile dobre i prema bratu i sekama uvijek. Teta s tatine strane živjela je bliže i dolazila je obično nedjeljom. Uvijek bi nam donijela vrećicu slatkiša ili nekih poklona, a ja bih čim bi vidjela njezin auto parkiran ispred kuće otrčala van da ju zagrlim. Dala bi mi poljubac u obraz i uvijek bi mi ostao trag njenog crvenog ruža kakav je nosila pa su mi se ostali smijali zbog toga, a ja bih otišla do ogledala da se pogledam. Nikad mi to nije smetalo.
Jednom sam s bratom prespavala kod nje i taj vikend bio je nešto čega ću se uvijek sjećati. Vodila nas je svugdje po gradu, u Mc Donald's , na Sljeme, tad sam se prvi put vozila žičarom… i dani su bili predivni. Ali uskoro je došao i dan kad sam ju vidjela zadnji put. Imala sam 10 godina i brat je imao krizmu. Ona je bila tamo i sve je bilo normalno. Onda je nestala. Više nam se uopće nije javljala, ponekad da mi čestita imendan, Božić ili Novu godinu, ali ništa drugo. Ne mogu reći da sam to ikad preboljela. Nikad mi nije bilo jasno zašto je samo tako otišla, što smo joj mi napravili, ali to se jednostavno desilo. Sjećam se da joj je tata jednom pisao pismo, koje na kraju nije niti poslao. I njemu je bilo teško. Godine su prolazile, mi više nismo djeca, a nju je prestalo biti briga za nas.
S 14 godina i ja sam imala svoju krizmu i taj dan mi je bio posebno lijep. Ali falila mi je ona, htjela sam da me vidi, da vidi koliko sam narasla i da mi kaže da sam lijepa. Večer prije poslala sam joj poruku i rekla joj da bih voljela da dođe. Odgovorila mi je sa „Možda se vidimo.“ Sve je ostalo na tome. Taj sljedeći dan sjetila sam je se više puta i nekako sam se nadala da će se ono auto opet stvoriti ispred kuće, ali kako se spuštala noć, sve sam manje vjerovala u to. Nije došla.
Jednom sam šetajući se gradom prolazila pored njenog salona, ali nisam imala hrabrosti da uđem. Vidjela sam ju kroz staklo. Bila je ista kao nekada. Nisam znala što da napravim, ali kao što je ona to napravila prije mnogo godina, i ja sam ovaj put otišla.
Ove godine tata i sestra su je išli osobno pozvati na sestrino vjenčanje, no opet nije došla. Opet je našla nešto drugo što joj je važnije. Ali i dalje ne znamo što se s njom desilo.
Rekli su mi da je taj dan pitala za mene. Sad jedva da joj se sjećam glasa. Imala sam samo 10 godina, bila sam dijete. Toliko se toga promijenilo od tada. Sad sam odrasla. Pitam se bi li me uopće prepoznala kad bi me srela na ulici… Možda me nekad i vidjela pa otišla još jednom…

Druga teta, ona s mamine strane, sad mi znači više nego ikad. Prije pola godine se razboljela i od tad nije prošao dan, a da ne pomislim na nju, ako ju već ne bih mogla vidjeti ili čuti. Od tad promijenili su nam se životi. Sve je nekako drukčije, tužno, a opet, postoji neka lijepa povezanost između nas koja prije nije bila tako izražajna. Tako bih htjela da ona uspije ozdraviti, da ne izgubim i nju, da ju ne izgubimo svi, jer ona je jedna od najboljih osoba koje znamo.
Kad samo pomislim da mi je nekad značila isto što i ona prva teta, da se nisam mogla odlučiti koja mi je od njih draža…
Nije fer to što joj se dogodilo. Sad bih sve dala da ozdravi. I volim ju, volim ju najviše.


Nedostaješ mi ti. Jako.

Zaspat ću uz zvukove Coldplaya , opet boreći se s onim istim mislima s početka, sad bez onog osmijeha, jer ga je (opet) nešto ubilo. Nema veze, nitko neće primijetiti. Sutra ću se opet smijati, barem onoliko koliko je potrebno da me ne ispituju što mi je.
Dobro sam. Jesam. Trudim se.
:)

Komentari (10) On/Off








Istina je da ponekad zaboravimo koliko nam neke osobe nedostaju i da u trenutku kad opet budu ovdje pored nas, svim silama želimo da ti trenuci potraju duže. Od nekih osjećaja je nemoguće pobjeći. Neke osobe je nemoguće ostaviti.


Nisam htjela da mi se ovo dogodi. Nisam znala da mi se to uopće može dogoditi. Nisam znala da nešto može tako jako utjecati na moj život da je gotovo nemoguće kasnije biti sretan ili barem praviti se takvim. I gdje god da krenem, prate me jednolične slike koje više ne mogu gledati. Gdje god da jesam, to nije ono gdje bi htjela biti. I što god da radim, to nije ono što bih najradije htjela raditi. I koliko god jako se smijala, ne mogu reći da je iskreno. I poželim pobjeći u neki mračan kut i vrištati iz sveg grla. Ali bilo bi uzalud. Kao i sve ostalo što pokušavam.

Je li vam se ikad dogodilo da vas nešto prati i u najmanjem koraku, da je nemoguće zaboraviti, da nema smisla više niti truditi se? Onda znate kako se osjećam.

Ne tražim nikoga tko bi me mogao razumjeti. Ne očekujem od nikoga da to učini. Jer se bojim da ovaj put to ne može nitko.
Nastavit ću se smijati kao da je sve onako kako bi trebalo biti.

A u onim trenucima kad uspijem misli skrenuti na nešto drugo, osjećam se sretno i ispunjeno. Ljudi s filozofskog su stvarno super. Nisam znala da će biti toliko jednostavno uklopiti se i nađi nekoga tko ti odgovara. Ponekad me ulovi strah da neću uspjeti i ponekad se osjećam malenom u tom cijelom novom svijetu, ali onda okrenem glavu i nastavim sigurno koračati naprijed. Imam dobar osjećaj i ovog puta iz sveg srca želim da ne bude pogrešan.

Gasim pjesme koje me već izluđuju jer me podsjećaju na sve na što ne bi smjele. Uzimam knjigu i pokušavam naučiti nešto... Obećavam si da ću se potruditi.

Komentari (20) On/Off








Rujan je ustvari predivan mjesec. Ne znam zašto ga prošlih godina nisam doživljavala kao takvog. Ove godine sretna sam što ga mogu proživjeti potpuno slobodna još od onog vrućeg početka pa do ovog jesenskog kraja koji me sustiže.
Volim se bezbrižno šetati i udisati sve mirise ove jeseni koja je stigla. Volim gledati na sad već prazne vinograde i zelena drveća koja gube svoju boju i pretvaraju se u maleni raj za oči. Jesen je definitivno prvo godišnje doba koje volim zbog toga gdje živim. Volim slikati svaki dio tog savršenog krajolika i osjećati njegovu svježinu. Volim ići u šumu i brati kestene. Volim miris ciklama koje me čekaju na svakom koraku. Volim kad se njihov miris uvuče duboko u mene i kad ga mogu osjećati još danima. Volim čuti šuštanje suhog lišća pod nogama. Volim upijati zadnju toplinu ovog sunca koje mi se i sada smiješi. Volim gledati kroz prozor u danima kad mi je prehladno da ga otvorim. U onim toplijima, volim sjediti na terasi i primjećivati promjene u prirodi oko mene. Volim svog dragog mačka koji uvijek zna način da me razveseli. Bolje rečeno, ja njega, ali mislim da je veselje obostrano. Lijepo je znati da te neka životinja osjeća, razlikuje od drugih, da zna tvoj miris, tvoj dodir... i da si joj ti najdraži od svih u kući.
U nekom najobičnijem trenutku dopustit ću si da volim sve oko sebe. Svaki pogled, svaku riječ, osobu ili djelo. Dopustit ću si da budem ravnodušna prema svemu što je ružno. Dopustit ću si da s osmijehom gledam na sve oko sebe... ali samo tada, jer ne želim inače biti tako blaga. Iako znam da jesam.



Pokušala sam naći neku lijepu jesensku sliku, ali izbor je bio prevelik. Na kraju sam odustala od potrage i odabrala ovu koja je bila među prvima, jer me cesta sa slike podsjetila na moj novi početak, ove godine, ove jeseni. Ne želim puno skretanja, ne želim puno grešaka, želim se osjećati zadovoljno. Želim se smijati, iskreno.
Istina je da sam dopuštala prošlosti da me izjeda, a da pri tome uopće nisam primjećivala što imam ovdje, sada. Nisam shvaćala da volim sve što imam i da to nikad ne bih mijenjala. Nisam shvaćala da se iza ovog osmijeha kojeg sad nosim krije ono što je stvarno i što je sa mnom. Volim... volim ovo vrijeme. I volim ovo što jesam sada.

Komentari (32) On/Off








target=_blank>http://www.youtube.com/watch?v=J6ZWlDks0nQ&feature=feedlik




Nekad mi baš bude žao što ne objavim što napišem, jer mi ove ''skice'' lagano prelaze u prednost nad ''objavljenim''. Nema veze. Ovaj put objavljujem. I čvrsto si obećajem da ću si dati truda i pročitati vaše postove.

Nego... treba mi neka promjena. Za početak, promijenila sam dizajn bloga, jeej. Ali treba mi nešto veće, jer sam se previše ulijenila pa mi dani preglupo prolaze. Mislim da je vrijeme da i moje ljeto završi. Začudila sam se sama sebi koliko sam bila sretna kad sam vidjela kišu prije par dana, ovaj zrak, magla koja me sad uhvatila kad sam se vraćala doma. Iako su to, rekla bih, stvari koje inače pretjerano ne volim. Trebalo mi je nešto da me probudi. Predugo sam živjela u nekim snovima, maštala o tim svojim nezaboravnim trenucima, tražila načine kako da ih opet ostvarim, sve dok se na svoje oči nisam uvjerila da to ne mogu. Ništa čudno za mene. Dio mene uvijek živi u prošlosti, dio mene svaki dan razmišlja o onome što želi ponoviti, u nadi da će mi to biti barem malo bliže. Istina, na taj način te trenutke osjećam duže pored sebe, ali bojim se da previše gubim. Stvarnost je okrutna. Sve što mi se posebno jako sviđa, traje toliko kratko da kad prođe imam dojam da je to bio samo jedan moj san. Na kraju od tolikog razmišljanja o njemu i želje za ponavljanjem istoga, to i postane. Za razliku od tih proživljenih snova, ružne stvari prate me u stopu mjesecima. I kud god krenem, vraćaju mi se ružne slike koje me uvijek iznova podsjećaju da je sve to stvarno. Ja naravno pokušavam pobjeći od toga ili ignoriram postojanje bilo koje stvari koja mi se ne sviđa. Tad napuštam stvarnost i okrećem se budućnosti. Ne gledam iza, bježim. Želim zaboraviti i zato što brže jurim naprijed, ali svi ti problemi idu za mnom. Onda shvatim da radim totalnu glupost. Jer unutar tog bježanja od života kakvog ne želim, dogode mi se i neke najljepše stvari u životu koje zbog tog bježanja prebrzo prođu. Kasnije nemam ništa osim uspomena koje blijede i onih problema koji se vuku za mnom, to jest one stvarnosti koja me zove.
Svejedno, čak i sad radim isto. Brzam naprijed i razmišljam o tome kako će sve ovo proći i kako će biti dobro kasnije. Pola stvari koje mi se dešavaju niti ne doživljavam, jer samo gledam naprijed. Kad budem sama, razmišljam o lijepim stvarima koje su prošle, a koje bih htjela vratiti i opet se nadam da me one tamo negdje u budućnosti čekaju. Ne znam koliko to sve ima smisla. Trenutno me veseli mogućnost što bržeg prolaska vremena, jer ne želim da ljudi oko mene pate, jer vjerujem da ovako ne može biti uvijek, jer se nadam da će biti bolje... Uskoro i ja radim neki veći korak u svom životu i krećem na faks. Nemam pojma što me tamo čeka i ne znam što mislim o tome. Nekad želim da što prije počne, jer se osjećam bezvrijedno. Ali nekad mi se ni ne da. Nekad me i strah da mi neće biti dobro.
Ne znam. Znat ću uskoro...



Trenutno se osjećam nekako lijepo. Pred očima mi je ono lice koje bih mogla gledati satima i uvijek bi mi bilo jednako drago. Volim se osjećati ovako. Volim gledati unatrag i prisjećati se svega što sam s njim prošla i volim biti sretna dok mislim o tome. Jednostavno...oko srca mi se skupi neka dragost kad ga se sjetim. Lijepo je. Da. :)

Jedva čekam novi album Coldplaya. Morala sam to napisati. Hihi.

Idem sad..I ostavljam vam veliki osmijeh :)

Komentari (11) On/Off









Koliko god mi se činilo da znam gdje sam i kako stvari stoje, život me uvijek uspije iznova iznenaditi stvarima koje se dešavaju ispred mojih očiju, a ja ih ne vidim. Vjerojatno zato što ja ne želim da bude tako pa sebe uvjeravam u suprotno i na kraju se uvjerim toliko dobro da mi je sve loše što sam možda mogla predvidjeti, a što se desi, novo neugodno iznenađenje koje mi je život priredio. Sve to u konačnici završava tako da ja pokušavam pobjeći od toga, bilo da sam to znala ili ne, tako da ignoriram bilo kakvu vezu s time i trudim se biti bolja i nešto naučiti iz toga, kao da će to nešto promijeniti, jer se uopće ne radi o meni.
Sad se pokušavam sjetiti što bi se još moglo događati oko mene, a na što sam ja slijepa. Do sad su me u životu tako iznenadile 3 stvari i nisam mogla utjecati na nijednu, ali svaka od njih utjecala je na mene. Zahvaljujući njima, ja sam ovo što jesam sada, iako ne bih voljela da se ijedna od njih stvarno i dogodila. Nekad mi je jednostavno previše žao što ne mogu nekome pomoći. Nekad mi je jednostavno previše stalo... i znam to, ali ne znam biti drugačija. Uvijek će mi biti stalo i nikad neću znati biti hladna prema nekome. Toliko stvari želim naučiti u zadnje vrijeme, ali često samu sebe uhvatim u zamku...jer ne mogu ništa ubrzati, a niti pogledati u budućnost da znam odgovore na neka pitanja koja su mi sad tako bitna. Da barem mogu...

No dobro. Sve je to dio života. Iznenađenja, kakva god ona bila, očekivali ih mi ili ne, svejedno je, desit će se sama od sebe. Jednom kad ćemo se možda najmanje nadati.

Komentari (16) On/Off