Reality.
Koliko god mi se činilo da znam gdje sam i kako stvari stoje, život me uvijek uspije iznova iznenaditi stvarima koje se dešavaju ispred mojih očiju, a ja ih ne vidim. Vjerojatno zato što ja ne želim da bude tako pa sebe uvjeravam u suprotno i na kraju se uvjerim toliko dobro da mi je sve loše što sam možda mogla predvidjeti, a što se desi, novo neugodno iznenađenje koje mi je život priredio. Sve to u konačnici završava tako da ja pokušavam pobjeći od toga, bilo da sam to znala ili ne, tako da ignoriram bilo kakvu vezu s time i trudim se biti bolja i nešto naučiti iz toga, kao da će to nešto promijeniti, jer se uopće ne radi o meni.
Sad se pokušavam sjetiti što bi se još moglo događati oko mene, a na što sam ja slijepa. Do sad su me u životu tako iznenadile 3 stvari i nisam mogla utjecati na nijednu, ali svaka od njih utjecala je na mene. Zahvaljujući njima, ja sam ovo što jesam sada, iako ne bih voljela da se ijedna od njih stvarno i dogodila. Nekad mi je jednostavno previše žao što ne mogu nekome pomoći. Nekad mi je jednostavno previše stalo... i znam to, ali ne znam biti drugačija. Uvijek će mi biti stalo i nikad neću znati biti hladna prema nekome. Toliko stvari želim naučiti u zadnje vrijeme, ali često samu sebe uhvatim u zamku...jer ne mogu ništa ubrzati, a niti pogledati u budućnost da znam odgovore na neka pitanja koja su mi sad tako bitna. Da barem mogu...
No dobro. Sve je to dio života. Iznenađenja, kakva god ona bila, očekivali ih mi ili ne, svejedno je, desit će se sama od sebe. Jednom kad ćemo se možda najmanje nadati.
Every teardrop is a waterfall.
ne morate ovo čitati..nisam sigurna da ću uopće sama razumjeti što napišem.
http://www.youtube.com/watch?v=fyMhvkC3A84&ob=av2e
Iskreno, nisam osjećala baš ništa krivo sve ove godine. Čak ni danas ujutro. Probudila sam se, spremila za crkvu, otišla do svojih, uzela vrećicu s keksima da barem nešto pojedem prije, ali tad sam zastala. Ispred kuće se zaustavilo svima nam već poznato auto, a sljedeće čeg se sjećam je onih nekoliko riječi zbog kojih sam morala naglo ispustiti kekse koje sam taman počela otvarati. I lica koja govore: ''Što?!Molim?'' , kao da nisu čula dovoljno dobro. Ja se nađem u trenutku u kojem ne uspijevam ispustiti ni glasa. Tišina koja me izjeda, ali ne mogu pronaći nijednu riječ koju bih mogla izgovoriti. Nijednu osim onih koje su već bile izgovorene. Zatim suze na licima ljudi koje u tom trenutku neopisivo volim i imam potrebu zagrliti. A sve što sam čula kasnije bili su samo šumovi od kojih sam osjećala sve jače grčeve u sebi.
Žao mi je. Da, jako mi je žao.
Žao mi je ljudi. Žao mi je sreće koja čeka u meni, ali ju ja ne mogu živjeti, jer je previše stvari koje ju tjeraju od mene. Žao mi je što postoji zlo, a u to sam potpuno sigurna. Žao mi je što ljudi nisu jaki da se od njega maknu.
Naravno, nisam ni ja sad pokupila svu pamet svijeta pa znam kako treba živjeti. Zapravo sam jako daleko od toga i teško mi je uopće svrstati se u tu odraslu skupinu ljudi, jer imam osjećaj da sam tako nespremna i da bi me ljudi uspjeli pogaziti već kad bih napravila prvi samostalan korak. Unatoč tome, sigurna sam da u sebi imam nešto što mnogi odrasli u sebi nemaju i znam da bih na tome mogla izgraditi ispravan život. Jer , koliko god život bio težak, ono što nikad ne želim izgubiti su vjera u sebe, ovaj život koji imam i u Boga za kojeg vjerujem da postoji. I ne mogu zamisliti sebe kao osobu bez toga, ne znam kako bih uopće mogla živjeti, kretati se svijetom, jer bila bih prazna, jer u meni ne bi bilo ničeg, a čak i one stvari koje bi se nalazile u meni postale bi isprazne. A to je ono što nikad ne želim doživjeti, jer baš ta ispraznost ono je čega me najviše strah. Toga da ne izgubim sebe. Toga da i ja ne skrenem krivo. Toga da ne radim nešto krivo... da ne povrijedim druge. Jer ovaj život nije samo moj, jer postoje i ljudi na koje on utječe. A sreća je nešto za što bih najradije rekla da uopće ne postoji, jer toliko ljudi se izgubi tražeći je, umjesto da je potraže u sebi, jer je nigdje drugdje ustvari nema.
Voljela bih da mogu promijeniti neke stvari, ali bojim se da smo već otišli predaleko. Bojim se, ali i dalje vjerujem.
Ova pjesma jedino je što me sad još podsjeća na to da je ovaj dan bio stvaran. Još samo nekoliko puta...a onda ću se na trenutak probati vratiti nekoliko dana unazad, možda i samo nekoliko sati kad sam se napokon nakon ovog dana mogla osjećati sigurno, samo da pokušam zaspati. Nemir na licu, zadnji redovi pjesme i molitva koju smišljam u glavi još i sada...
Ovo je samo ona surova stvarnost i ovo je samo jedan dan koji će uskoro potpuno nestati. Vjerujem da hoće. Mora.
