Now that you're here I just feel like I'm constantly dreaming.
Da barem nekako mogu usnuti u našu vječnost i ne probuditi se nikada.
Voljela bih to, znaš?
I voljet ću tebe, kao što te volim oduvijek. I ne treba mi nitko drugi. Bit ću samo tvoja.
Osmijeh je sakrio svu tamu svijeta oko nas. Tek sad vidim kakvu ima moć. Hrani me svakim njegovim pogledom, usrećuje me svakim poljupcem, dok zajedno udišemo ovaj zrak u kojem počiva ljubav. I kao da je vjetar otjerao sve ružno od nas, kao da nikog drugog nema, kao da smo sami... u našem svijetu. A ova ljubav što se igra našim srcima dovoljna nam je za opstanak. Uvijek je i bila, samo je nikad nisam osjećala ovako blizu, znaš? Nikad mi ti nisi bio tako blizu. Nikad prije s tobom nisam radila sve ono što sam oduvijek željela, o čemu sam sanjala. Sad je ovdje. Sad je ova stvarnost onaj moj davni san o nama. Sad joj se mogu nasmiješiti i zahvaliti što je ovdje. Zahvaliti tebi, još jednom, da ne zaboraviš koliko sam sretna što si ovdje. Još jednom šapnuti ti da te volim i ponavljati to kad god poželim. A ti ćeš me gledati onim svojim lijepim očima u koje se uspijem zaljubiti svaki put iznova. Ne želim nikad prestati, jer su najljepše na svijetu, kao i svaki drugi dio tebe.
Rekla bih ti još riječ, dvije, ali ne želim uništiti ljepotu ovog trenutka. Darovat ću ti još jedan osmijeh i nadati se da je dovoljno.
Manjak riječi i zaljubljen pogled. I da, osmijeh na licu kojeg darujem njemu i još jedan kojeg darujem vama.
:)
Stavljam osmijeh za novi početak.
Bio je lijep osjećaj kad sam napokon mogla sama sebi reći: ''Uspjela sam!''. Nije me sram priznati da cijelu noć nisam mogla zaspati. I ne znam je li to bilo samo radi upada na željeni faks, jer tu se krilo još bezbroj osmijeha koje poklanjam njemu, opet...
Nekako jedva čekam sve to: novu sredinu, nove ljude, novi početak. I ovdje okrećem novu stranicu koja je baš onakva kakvu sam godinama željela. No, priznajem vam: ovaj put nisam bila sigurna da ću uspjeti i bilo me užasno strah. Sad stavljam osmijeh i krećem u nove pobjede. I nije mi žao ničeg, onog razreda,škole koja me ubijala, sjećanja koja su sad sve dalje. Iako, njih ću čuvati, kao i cijelu ovu godinu, jer uz toliko straha sakrilo se i toliko najljepših trenutaka u mom životu. I nekako volim sve što sam proživjela: onih savršenih 6 dana na maturalcu, rođendane, izlaske, zadnje dane u školi, sekino vjenčanje, norijadu, koncert grupe koju obožavam, maturalnu večer, ljude koje sam upoznala i ljude s kojima sam se zbližila pa sve do ovog ljeta koje napokon može početi. Jedino što sad želim je da jedna osoba bude bolje, iako znam da joj je teško, iako znam da nikad više neće biti potpuno zdrava, svejedno želim da živi još dugo, jer ju svi jako volimo. I žao mi je što sad ne može biti sretna sa mnom, a sve ove godine bila je osoba koja me najviše uvjeravala u sve ono što mogu, a što sam često zaboravljala. Volim te, puno. I bit ćeš ti dobro. Ja znam da hoćeš..
I ništa osim toga sad ne bih mijenjala. Želim biti kakva jesam zadnja tri dana. Želim biti ponosna na sebe i želim voljeti njega. Još jače, jer koliko god puta pomislim da je to nemoguće, svaki novi korak samo je još ljepši od prethodnog, a svaki ovaj osmijeh jači je no ikada. I neću da išta pokvari ovo što osjećam. :)
I nekad me stvarno živciraju ljudi u kojima je sakupljena sva negativna energija svijeta. Ne shvaćam ja to ništa manje ozbiljno nego oni, ali koji je smisao vjere ako čvrsto i duboko u sebi nisi siguran u ono za što moliš? I mene nekad obuzme strah (zadnje mjesece pogotovo), ali svejedno, oko mene su bili ljudi koji su vjerovali u mene i to me spašavalo. Vjerovala sam i ja u sebe, ali ponekad bih prestala, ponekad bi strah bio jači... no, ja sam uspjela, ali ja nikad nisam ni odustala i možda je u tome sva tajna. I neću nikome dati da mi govori što da radim, neću nikome dati da na mene negativno utječe, jer sam ja jača od toga. I vjerovat ću...čak i ako se treba dogoditi čudo, ja vjerujem da nemoguće ne postoji.
Uživajte u ljetu:*
Dođi.
Zaspao bih sada ja na tvojim rukama
Budio se ne bih nikada
Neka vrijeme samo broji svoje godine
Meni je već dosta čekanja
Budio se ne bih nikada
Neka vrijeme samo broji svoje godine
Meni je već dosta čekanja
Uzalud je sad govoriti što bih ja htjela. Možda samo onu plavu vestu s kapuljačom pa da se pokušam sakriti od svijeta upijajući mirise davno izgubljenog vremena. No, kao i da to mogu dobiti.
Imam osjećaj da se bojim samoj sebi priznati neke stvari. Ne volim reći da okolina može raditi na mene neki jak utjecaj, niti da ''plešem'' kako mi netko naredi... ali, svejedno postoje stvari koje bih trebala raditi, ono što se očekuje. Na kraju bude onako kako ja napravim, jer ipak ja imam najviše utjecaja u vlastitom životu. No, trebam li nekad ipak pregaziti svoje snove i napraviti ono što se od mene očekuje? Nekad se pitam gdje prestaje ova lažna sreća i gdje se budi ona osoba za koju ne postoje prepreke, koja će jasno slijediti sve ono što želi, bez da imalo mari za nečija osuđivanja. I nekako postajem sve tužnija kad shvatim da je teško živjeti slijedeći vlastite ideale, jer je svijet okrutan, jer osuđuje. Voljela bih da nije tako.
Teško mi je naći bilo kakav odgovor, teško mi je ikome priznati kako se osjećam, jer ni sama ne znam. Bojim se da ću uništiti nešto što me dugo činilo sretnom. Iako, nekad mi se čini da je i ta sreća prividna. Pitam se gdje trebam napraviti granicu između snova i stvarnosti. Gdje sam sada? Što ako je ovo samo ona surova stvarnost od koje uvijek uporno bježim? A ja se svo ovo vrijeme zavaravam da sam uspjela oživjeti onaj davni san o sreći. Kako da znam jesam li u pravu? Trebam li pustiti da uvijek bude ovako, iz dana u dan jednako, ili ipak postoji sreća u koju ću biti sigurna?
Zaspala bih sada ja na tvojim rukama. Budila se ne bih nikada.
A ja još uvijek udišem onaj miris našeg starog vremena...
Dođi.. voljela bih da si ovdje. Bojim se, znaš? I oprosti mi..
