ponedjeljak, 11.08.2008.
Odlazak
Bilo je već vrijeme da napišem nastavak posta Uvod u odlazak. Zapravo, čekao sam nekakavo bolje vrijeme, kao da sam imao predosjećaj da ću imati zadovoljavajući kraj posta... Dakle...
Nakon godine potraćene uzalud kod kuće, odlučio sam ipak nastaviti studij. Otišao sam nazad u Osijek. Našao stan i to super stan za 700 kn sa režijama. Prvih mjesec dana sam u stanu imao samo krevet i kupaonicu. Dovoljno. Sa cimerom odmah u startu nisam našao jezik. Bio mi je strašno čudan, mutav... Priglup! No, ja sam gledao svoja posla, on svoja i sve OK. Kasnije su nam gazde namontirali i kuhinju, te dnevnu sobu. Zatim sam dobio još dvije cimerice, jer stan je bio dosta velik. Mariju sam poznavao preko sestre, a Marinu sam tek tada prvi puta vidio u životu. Bilo nam je super. Prve tjedne smo se zajebavali do koje doba noći, a onda smo jedne noći dobili SMS od gazdi koji su stanovali ispod nas da se stišamo, jer će biti frke. Smirili smo se, jer ipak je gazda murjak, pa...
Sve je bilo super, a onda se Marina odselila, jer je u stanu stvarno vladao kaos. Razumijem ju. Ostali smo nas troje. Studentica, ujedno i demonstratorica vježbi iz botanike, zadrti nogometaš srednjoškolac koji sluša samo cajke i ja. Dani su prolazili i onda dolazi priča sa Sašom, kada je došao kod mene u stan. To je bilo koma! Jedan od najgorih dana u mome životu. Cijelu smo noć probdjeli pričajući i zureći u TV. Ujutro je glupi cimer napravio frku oko toga, jer je skužio... Je l’... U sekundi mi se svijet srušio i mislio sam da je to kraj. Srećom, pa ja nisam burno reagirao, jer bilo bi krvi. Sašu sam otpratio do kolodvora, ali smo prije otišli u Monokl na kavu. Obojica izbezumljeni... On je otišao, a ja sam ostao sam... Tumarao gradom... Trebao mi je razgovor i u tome mi je trenutku sinulo da bi me najbolje bivša cimerica Marina saslušala, popričala sa mnom o svemu tome. Tako je i bilo. Našao sam se sa njom, a zatim smo otišli u nekakav kafić i popričali. Uistinu mi je bilo lakše. No, kasnije sam ju otpratio do ugla iza kojega je nestala, a ja sam još nastavio tumarati gradom. Bilo je jako hladno. Kasna jesen, početak zime. Ja u vojničkim čizmama, trapericama, crnoj tankoj majici... bez potkošulje i crnoj kožnoj jakni... Smrzavao sam se gradom. I već je bio mraćak... Gotovo nikoga na ulicama i pronađem mobitel na pločniku. Uzmem ga, izvadim karticu i bacim ju... Jebiga! Tko nađe, njegovo je. Mobitel je na kraju završio kod Saše.
I tako su dani u Osijeku prolazili. Izlazio sam na ispite, ali niti jedan nisam uspio položiti. Ne mogu reći da sam pao, jer nisam učio... Jednostavno... Ne znam u čemu je bio štos. U travnju se vraćam kući i od tada sam kod kuće. Uživam u traćenju vrmena kao i one godine. Po cijeli dan sam u svom virtualnom svijetu i glazba mi svira. Uživam... To sam ja. U potpunosti! Uz to se zabavljam akvaristikom, a pomalo i teraristikom, pa i biljkama. Išao sam još na neke zadnje ispitne rokove na faks, ali ništa... Još jedna godina potraćena.
Mislio sam da život ne može biti gori, pa me je tako jednog dana nazvao Saša kako ga je zvala policija. Prokleti mobitel i onaj dan kada sam ga pokupio na ulici! Ništa... Odnosim mobitel na policiju i dajem im ispovijest kako je sve bilo. Prošao je već koji mjesec od tada i nisam još ništa dobio u vezi toga. Nadam se da niti neću, a zasigurno znam i da više nikada neću pokupiti nešto na ulici. Ne treba mi murja za vratom.
Stiglo je ljeto, uživam... Dinstam se doma. Nikuda nejdem... Ma, kakvo more... Svega dva puta sam bio na kupanju na jezeru i to noćnom. Bolje išta nego ništa. Neki su mi se prijatelji oženili, neke prijateljice su mi se udale, neki su se uparili, a ja ostadoh solo. Prokleto sam!
I tako se na kraju dogodio Zagreb. Dobio sam posao... Nešto što sam htio. Konačno! Odlazim...
Nova lica... Nove ulice... Novi grad... Novi ja...
- 15:01 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
nedjelja, 10.08.2008.
Niki Belucci
She's the hottest piece of dance chocolate...
So good you wouldn't even find it on the meny
of a three star restaurant around the globe...
- 14:28 -
subota, 09.08.2008.
It wasn't me
- 13:35 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
petak, 08.08.2008.
Misli ...3
Korak po korak...
Ritam se stvara...
Ruka o ruku...
Instrumenti...
Glazba...
Žao mi je onih koji ju ne mogu čuti... doživjeti... osjetiti...
Klasična... Jazz... RNB...
Rap... Hip-Hop... Pop...
Rock... Punk... Metal...
Rave... Techno... Trance...
Disco... Dance... House...
Žanrovi kruže svijetom...
Doživjeti glazbu pravo je čudo!
Ne mogu zamisliti život bez glazbe... Tako je čarobna!
Zvuk... Putanja do mozga... Doživljaj... Osjećaj...
Strast... Oh, glazba...
Ovisnik sam... Jebeni ovisnik... Jesam!
Oni koji me poznaju znaju da za gotovo svaku situaciju mogu izvući neku pjesmu, njen stih i... često zapjevam kada me nekakav događaj inspirira i time asocira na neku pjesmu. Hm! Često se osjećam kao Jukebox.
Svaka pjesma... tekst... zvuk... koji sam postao i koji ću postati na ovom blogu, svome virtualnom kutku, za mene ima nekakvo značenje. Sa mnom je povezana bilo iz razloga što mi se pjesma jednostavno samo sviđa, bilo da me asocira na nekakav događaj ili se jednostavno pronalazim u njoj.
Savršenstvo skladnih zvukova... sa nerijetko dodanim tekstom... glasom...
I... Jedva čekam da mi kosa naraste... Barem malo...
- 00:03 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
četvrtak, 07.08.2008.
Pjesma nepoznatog pjesnika
- 00:09 -
utorak, 05.08.2008.
Veliki korak pun nade
Još prije nekih mjesec dana sam poslao molbu za posao na e-mail adresu jedne tvrtke u Zagrebu. Nisam dobio nikakva odgovora. Palo mi je na pamet da uopće ne čitaju elektronsku poštu, pa sam odlučio faksirati im molbu. I tako sam ju u petak faksirao iz pošte. Mislim da nije prošlo niti pola sata od toga kako su ju primili, već su me zvali i rekli da dođem sutra (subota) u Zagreb na razgovor za posao. Ideš! No, bilo mi je nezgodno u subotu to izvesti, pa sam se dogovorio sa šefom poslovnice da dođem u ponedjeljak. Pristao je i ja sam bio sretan.
Došla je subota. Još jedan dio trave za pokostiti u dvorištu što sam imao sam pokosio kasnije popodne. Dogovorio sam se sa Sašom da ćemo ići na jezero u Orahovicu. Iako smo trebali nešto ići u Slatinu, nismo. Otišao sam po njega i došli smo na jezero. Voda uz rub je bila prljava, puna trave. No, bila je topla. Isprva sam odustao od kupanja, ali Saša se skinuo i prišao rubu. Na kraju sam i ja odlučio da ću se ipak kupati, pa sam otišao samo do auta po ručnik. Krenuh prema autu, kad mi u susret naiđu cura sasvim OK obučena i tip gol kao od majke rođen. I ne brine njega to, meni nekako neugodno, pa okrenuh glavu u drugu stranu da mi pogled ne padne na njegov alat. Uzmem ručnik iz auta i silazim nazad prema obali i skoro se spizdim niz padinu... Kud je mrak, još ja čorav... Katastrofalna kombinacija! Dakako, kada sam došao do Saše, odmah me pitao da li sam snimio onog lika što je prošao gol. Hm! Naravno da ga je on odmjerio... cijelog. Srećom za njega što postoji rasvjeta oko jezera. Krelac! Kasnije smo otišli po pizzu i došli kod njega. Mimi i Točkica su nas dočekale pred vratima. Uđosmo unutra i Točkica za nama. Dok smo mi jeli pizzu, Točkica je žvakala moje starke. Popizdio sam. A onda ju je Saša počeo natezati... Jadno štene!
U nedjelju kasnije popodne me sestra ošišala. Previše. Totalno me zbrijala. Izgledam kao logoraš. Stari me zajebava da izgledam kao američki regrutant. Preko FaceBooka sam se čuo sa Slavkom. Htio sam se naći s njim na kavi kada dođem u Zagreb... No, u Splitu je... Uglavnom, nedjelja mi je prošla da nisam uspio ni trepnuti, ali noć je bila opaka. Nisam mogao spavati od uzbuđenja.
Zagreb... Zagreb... Srce mi je lupalo. Hoću li dobiti posao? Što će mi reći? Ma, ne nadam se ničemu... Nisam ja te sreće! Tramvaji... Velik grad... Zagreb... Hoću li se snaći ondje? Hoću li zalutati? Zagreb...
Milijun je misli bilo u mojoj glavi i nisam mogao spavati, a uz to mi je bilo i užasno vruće. Jedva sam nekako zaspao, a onda se u 4:30h mobitel oglasio. Vrijeme je za ustajanje. Obukao sam se. Skuhao kavu. Izišao van zapalit... Sat vremena je prošlo vrlo brzo. Otišao sam na kolodvor. Vlak je ubrzo stigao. Od Čačinaca do Virovitice je užasno sporo vozio. Valjda su nekakvi radovi na pruzi, pa ne može brže. Konačno sam stigao u Zagreb. Ulazim u tramvaj i izlazim na Kvatriću. Odande sam se pješice uputio na svoje odredište. Obavih razgovor. Nisam mogao dokučiti da li bi moglo biti nešto pozitivno za mene ili ne. Nadam se da ipak je, jer se zaista želim maknuti odavde. Mislim da u Slavoniji stvarno nema budućnosti. Slavonija propada. Nema radnih mjesta... Užasno je! No, ipak moj napad na Zagreb je možda ipak prevelik korak za odjednom ga napraviti. Ipak mi nije žao, niti će mi biti. To želim! Nadam se da ću uspjeti. Samo da mi jave da sam primljen...
Kasnije sam otišao do rodbine na kavu i ručak. Kasnije smo Braco i ja otišli do kolodvora i tamo negdje sjeli na kavu, te još malo razgovarali. Otpratio me do vlaka koji je kretao u 17h. Pozdravili smo se i napustio sam Zagreb s nadom da ću se vratiti. Ubrzo...
- 15:38 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.08.2008.
DJ Klubbingman feat. Beatrix Delgado - Ride on a white train
Every night and day
you're my destiny...
Every night and day
you're my fantasy...
Ride on a white train...
Ride on a white train
it's a magic dream...
Ride on a white train
thats what I mean...
Ride on a white train
every night and day...
Ride on a white train
My love is... like a hurricane...
Ride on a white train...
You're my destiny...
Ride on a white train...
You're my fantasy...
Ride on a white train...
You make me insane...
Ride on a white train...
My heart is... like a hurricane...
Ride on a white train!
Ride on a white train...
Ride on a white train
it's a magic dream...
Ride on a white train
thats what I mean...
Ride on a white train
every night and day...
Ride on a white train
My love is... like a hurricane...
Ride on a white train...
You're my destiny...
Ride on a white train...
You're my fantasy...
Ride on a white train...
You make me insane...
Ride on a white train...
My heart is... like a hurricane...
Like a hurricane...
Like a hurricane...
Ride on a white train!
- 22:50 -
subota, 02.08.2008.
Book-case ...1
''Prvo što sam opazio bila je prozirnost zraka i snažna zelena boja krajolika. Nigdje ničeg nježnog. Udaljeni se bregovi nisu stapali s nebom, već su se isticali poput stijena, tako blizu da sam ih gotovo mogao dodirnuti. Ta me je blizina iznenadila, pa sam osjećao isto što osjeća dijete kada prvi puta pogleda kroz teleskop. Predmeti oko mene isticahu se svojom čvrstinom. Vlati trave bijahu nalik oštricama, stršeći iz mnogo mlađeg i tvrđeg tla od onog koje sam ja poznavao.''
Tako započinje ''Kuća na obali'' spisateljice Daphne du Maurier. Tema romana je vraćanje u prošlost, ali i pouka da je jedini moguć život u sadašnjosti. Ovo je priča o izumitelju Magnusu koji je otkrio čudnovatan eliksir za povratak u prošlost, te njegovu prijatelju Richardu koji prvi kuša čarobnu moč napitka. Susreti s ljudima bivših vremena, njihovi problemi i način života počinju Richarda zaokupljati, pa on više ne može živjeti izvan te opijenosti, jer mu ona pruža jedini životni smisao.
Poremećena osjećaja za vrijeme i zbilju Richard provodi u ludilu, jer mu je sadašnjost postala nesnosno tegobna, a izumitelj Magnus, također predan toj tlapnji vlastitog uma, završava kao žrtva svojeg otkrića. Opijen eliksirom, utonuo u prošlo vrijeme misleći da sjedi usred prekrasne livade sanjari o ljepotama prošlosti, ali u javi on sjedi na željezničkoj pruzi ispred tunela, te svoj život završava pod kotačima sadašnje zbilje.
Odlična knjiga, preporučio bih ju svakome. Možda nije ljetno štivo, ali svakako obiluje mnoštvom odličnih opisa koji vam pomažu da se stopite sa svijetom iz ovog romana.
Citiram još dva dijela iz knjige koji su mi odlični...
''...ali ja još uvijek nisam znao što sam mu sve ispričao. Vjerojatno mješavinu svega što sam ikada mislio ili učinio od svoje treće godine. Poput svih liječnika psihoanalitičara, on je sve to povezao i zaključio da sam čovjek naklonjen homoseksualnosti, da od rođenja patim od kompleksa majke i očuha, da osjećam odbojnost prema seksualnim odnosima sa svojom ženom jer je bila udovica i da sam duboko potisnuo želju da legnem na travu s nekom plavojkom iz svoje mašte.''
''Sahrani me na rubu klisure, Robbie! Tamo će moje kosti moći mirisati more.''
- 16:17 -
petak, 01.08.2008.
Jelena Karleuša - Tihi ubica
Budim se sama, oči nikog ne traže
i šta je taj odsjaj u mom pogledu...
Na stolu pored muški sat k'o da mi kaže
da izgleda da ne'ko još pored mene živi tu...
I dve, tri kapi krvi posle brijanja,
otužan miris što po sobama se širi...
Otkad to duhovi mi dolaze po danu...
Ma, gde je taj muškarac što
pored mene ovde živi...
I zovem, zovem devedest dva...
Neka traže, neka nađu ga...
Nek' kaže gde je ljubav nestala...
Nek' puste sirene, nek' uzbuna krene,
a kad ga stignu, nek' mu kazu ''Stoj!'',
nek' bar na silu prizna da je moj...
Moj čovek bez glasa, bez duše, bez lica,
moj najteži porok, moj tihi ubica...
Takvi kao on nikad ''Zbogom!'' ne kažu...
Za svoje greške on uvek druge krivi...
Sa njim je svaki novi rastanak bez suza...
Ma, gde je taj muskarac što,
što sa mnom živi, a ne živi...
I zovem, zovem devedest dva...
Neka traže, neka nađu ga...
Nek' kaže gde je ljubav nestala...
Nek' uzbuna krene...
Stoj!
Moj...
Bez duše, bez lica, moj tihi ubica...
I zovem, zovem devedest dva...
Neka traže, neka nađu ga...
Nek' kaže gde je ljubav nestala...
Nek' puste sirene, nek' uzbuna krene,
a kad ga stignu, nek' mu kazu ''Stoj!'',
nek' bar na silu prizna da je moj...
Moj čovek bez glasa, bez duše, bez lica,
moj najteži porok, moj tihi ubica...
- 22:48 -
