ponedjeljak, 26.05.2008.
1. humanitarna akcija Cvijet.info-a "SOS dječje selo Ladimirevci"
Krenuvši ponovno na fakultet prošle godine u jesen i pronalaskom stana u kojemu ću živjeti, zainteresirao sam se da si nabavim nekakvu biljku za u stan. Problem je što sam pušač i što će biti još takvih ljudi u stanu, pa sam se bacio u potragu za sobnom biljkom kojoj ne smeta cigaretni dim.
Put me isprva odveo na jedan srpski internetski forum o bilju. Ondje sam preko privatnih poruka bio upućen na hrvatski forum iste tematike. Bio je to Cvijet.info. Kako sam veliki ljubitelj prirode, posebice životinja, tako sam se u posljednje vrijeme počeo dosta interesirati i za biljke. Jedan utjecaj je tu i iz srednje šumarske škole koju sam završio. I tako... Malo po malo krečući se po Forumu, uspio sam si pribaviti neke biljke od drugih članova Foruma.
Onda je jednoga dana osvanula tema o humanitarnoj akciji u SOS dječjem selu u Ladimirevcima nedaleko od Valpova. Isprva se nisam miješao u teme i rasprave, promatrao sam sa nekakve distance, a onda sam iskazao ipak veće zanimanje da toj djeci uljepšamo domove donirajući im cvijeće. Dosta velik utjecaj da se priključim akciji je imala TeaK.
Odabran je dan kada će se humanitarna akcija obaviti - 24. svibnja, a potom su uslijedili još poneki dogovori oko prijevoza i ostaloga, jer na Forumu ima ljudi iz cijele Hrvatske, pa i šire. U konačnici se skupilo nekoliko nas.
Varaždinci - Shasha i njen muž dolaze po mene doma, a potom odlazimo u Našice po Franjicu koja je stigla iz Zagreba. Odlazimo do Bizovca gdje smo u nekom kafiću sjeli popiti kavu i pričekati TeaK i njenog muža.
Ekipa dolazi u Ladislavce i jedva primjećujemo tablu za skretanje u SOS dječje selo, jer je neprikladno postavljena. Po dolasku u Selo, imamo pravi doček... Djeca oko nas. U glavnoj zgradi im ostavljamo slatkiše i kolače, a zatim obilazimo selo i gledamo što ćemo gdje raditi. Uskoro dolazi Marin, administrator Foruma, sa svojim kombijem, cvijećem, hrpom zemlje... Humanitarna akcija je sada tek pravo počela.
Taj sam dan jednostavno bio zbunjen svime. Nisam ostao ravnodušan, jer kada vidiš osmijeh djeteta... jednostavno se rastopiš. Osmijeh i zagrljaj liječe sve. Jednostavno sam bio cijelo vrijeme bez teksta za boravka ondje, a i sada ne znam što bih zapravo rekao...
Slijedi nekoliko fotografija koje su uspjele Franjica i TeaK napraviti. Vidi se donirano cvijeće kojima su se uredile kuće, te cvijeće među cvijećem - djeca...
Nakon svega je uslijedila poslijepodnevna kava u Bizovcu...
Bilo nam je prekrasno i na jesen se vraćamo, ako ne - na proljeće sigurno.
SOS dječje selo Ladimirevci & Cvijet.info
- 14:37 -
subota, 24.05.2008.
Paul Simon - Still crazy after all these years
I met my old lover
On the street last night
She seemed so glad to see me
I just smiled
And we talked about some old times
And we drank ourselves some beers
Still crazy afler all these years
Still crazy after all these years
I'm not the kind of man
Who tends to socialize
I seem to lean on
Old familiar ways
And I aint no fool for love songs
That whisper in my ears
Still crazy after all these years
Still crazy after all these years
Four in the morning
Crapped out
Yawning
Longing my life away
I'll never worry
Why should l
It's all gonna fade
Now I sit by my window
And I watch the cars
I fear I'll do some damage
One fine day
But I would not be convicted
By a jury of my peers
Still crazy...
Still crazy...
Still crazy after all these years
- 10:53 -
srijeda, 21.05.2008.
Senna M - Kiša
E, da te ugledam sad
samu na sred ulice
i zagrlim te, ribice...
Da l' za tebe brine se on
isto k'o nekada ja...
Muči te alergija...
Javi mi, najmilija...
Kiša pada kao nikada
i ja moram plakat' nekada...
Plačem ti ja, najmilija...
Još idem u naš caffé...
Isto je ostalo sve,
al' nema te tu, ribice...
I ako tud navratiš,
ako mi sve oprostiš,
sjedni, jer čekat će te
sok od borovnice...
Kiša pada kao nikada
i ja moram plakat' nekada...
Plačem ti ja, najmilija...
Kiša pada kao nikada
i ja moram plakat' nekada...
Plačem ti ja, najmilija...
- 20:51 -
ponedjeljak, 19.05.2008.
The Miniature Earth
- 16:51 -
četvrtak, 15.05.2008.
Turbo je sezona
Svi smo svjedoci kako već nekoliko godina zaredom traje ova sezona TurboFolk glazbe u Hrvatskoj. Nakon završetka Domovinskog rata bilo je zatišje i potpuno odbacivanje svega što je bilo srpsko, pa i bosansko. To je zatišje trajalo nekoliko godina, a onda se dogodio veliki prasak glazbe lakih nota, srcedrapajućih tekstova i dugotrajnog zavijanja... Ne mogu odoliti, a da ne iznesem nekakvo svoje viđenje, stajalište svega toga.
Moram priznati da je ta, već dugotrajna sezona takve vrste glazbe, odavno već doživjela svoj vrhunac, ali i dalje je prisutna u jednakoj ili, usudio bih se reći, još i većoj mjeri. To je tako žalosno...
Moram reći da je TurboFolk izmišljeni žanr. Valjda nitko nije znao kako nazvati nekakvu mješavinu modernog tipa i istočnjačkog zvuka. Za mene su te sve pjesme koje se kod nas nazivaju TurboFolk, narodnjaci, cajke... zapravo najobičnija zabavna glazba. Ali ne znam što je zapravo tu zabavno kada si u pjesmama režu vene i lome čaše?!
Velika većina tekstova pjesama je napisana na kalup "bitno je da se rimuje", pa tako i ista ta velika većina pjesama zvuči besmisleno i glupo. Zanimljivo je i to da se uglavnom u svim ili barem velikoj većini tih pjesama radi o varanju partnera, netko je nekoga ostavio zbog nekog drugog, pijančenju i besanim noćima, lakim ženama, glupim, naivnim i mačo muškarcima...
Sve mi je to žalosno, jer ako je već došlo do takve popularnosti te glazbe kod nas... pa zašto se nisu otvorili novi kafići i klubovi? Ne! Neki dobri klubovi, u kojima se puštala odlična glazba, sada su pretvoreni u okupljališta cajkaroša. Više se gotovo i nema gdje u Hrvatskoj pravo izaći, jer se na mnogobrojnim mjestima sada svira samo ovakva vrsta glazbe.
No, da ne bi mislili kako sam izričito protiv takve glazbe... Priznajem da ima nekih izvođača čije pjesme rado slušam i čiji rad mogu pohvaliti. Sva četiri albuma vrlo popularne Seke Aleksić rado slušam i za nju mogu reći da je najbolja pevaljka tog tipa glazbe. Ima zaista odličan glas, a k tome i dobro izgleda. Posebno bih pohvalio njen treći album "Dođi i uzmi me" za koji bih se usudio reći da je čisti pop-dance. Mogu pohvaliti i Jelenu Karleušu koja ima dobre pjesme. Izdvojio bih njezinu pjesmu "Tihi ubica" koja je zaista odlična, a za spot te pjesme jednostavno nemam komentara koliko je odličan. Rado slušam i Halida Bešlića. On ima baš ono... narodne pjesme i prilično su dobre.
Čini mi se da u Hrvatskoj vlada nestašica ideja kod naših pjevača i pjevačica ili su vidjeli da se više ništa bez istočnjačkog (pri)zvuka ne može prodati. Tako je naša Seve krenula u pobjede sa pjesmom "Moja štikla". Tekst pjesme je realno gledano glup, dok instrumentalno gledano bih se usudio reći da je dobro. Pjesma je unatoč svemu pobrala ipak dobru kritiku, pa je Seve to iskoristila za novi album. Vjerojatno ste već svi čuli "Gas, gas". Usudio bih se reći da je ta pjesma na kalup "Moje štikle", dakle glupi tekst i jednostavan, relativno dobar instrumental. Severina je našla svoj recept za proboj na ovo tržište zasićeno TurboFolk glazbom. Znači, ako se TurboFolk prodaje i rado je slušan... Zašto ne napraviti nešto u tom điru?! Lake note, lake pare...
Čini mi se da i u svijetu vlada nestašica ideja za nove pjesme, jer se tako u svijetu počelo obrađivati stare hitove, pa su i naši estradnjaci krenuli sa takvim akcijama. Počelo je i okupljanje odavno raspadnutih grupa... Sve je to OK, ali dajte nam nešto svježe... Samo da nije TurboFolk!
- 19:20 -
srijeda, 14.05.2008.
Misli ...1
Dan je težak, a ja mamuran zbog tebe...
Daj se vrati...
Mislim u sebi...
Vjenčajmo se!
Da, sada...
Hoćeš li?
Da i ispunim tvoj zahtjev... ne bi se udala za mene.
Nisam li u pravu?
- 19:10 -
ponedjeljak, 12.05.2008.
Meritas - Napokon
Kad si vrijeme ja sam tvoje trajanje
Kad sam rijeka svaka kap sam usred nje
Mi smo samo to što je trebalo
Već odavno svi sam drugi u tebi
Odavno svi su drugi uvijek ti
Mi smo samo to što je trebalo
Napokon te znam, osjetim te, gledam
Napokon te poznajem, dišem te i hodam
Napokon te znam
Ti si sve što jesam, a sve sam
Kad si osmijeh kut sam tvojih usana
Kad si suza slan sam trag u očima
Mi smo samo to što je trebalo
Napokon te znam, osjetim te, gledam
Napokon te poznajem, dišem te i hodam
Napokon te znam
Ti si sve što jesam, a sve sam
Napokon te znam, osjetim te, gledam
Napokon te poznajem, dišem te i hodam
Napokon te znam
Ti si sve što jesam, a sve sam
Napokon te znam, osjetim te, gledam
Napokon te poznajem, dišem te i hodam
Napokon te znam
Ti si sve što jesam, a sve sam
- 21:18 -
petak, 09.05.2008.
Sva'ko ima svoju Marinu
Nisam siguran koja je prva Marina ušla u moj život. Čini mi se da je to Marina koja je išla sa mnom u osnovnu školu. U osnovnoj je bila sasvim OK. Mogu reći da je bila nekako nesigurna... Općenito nesigurna. Ne znam... Valjda mi se činilo. Bila je najvišlja cura u razredu. Dosta dugo ju nisam vidio, pa valjda od kraja osnovne, a onda sam ju sreo pred Božić u jednoj trgovini. Gotovo da se i nije nešto promijenila. Ista je. Osim što nosi naočale. Nakon "gdje si, šta ima" razgovora, počeli smo pričati o naočalama... Ludilo tema.
Onda se jedne godine pojavila grupa Magnetic. Svidio mi se njihov prvi singl "Povedi me". Tada sam i kontaktirao pjevačicu Marinu putem e-maila. Pohvalio sam njihov rad i tako... Nakon kratkog dopisivanja, zamolio sam ju da mi pošalje CD novog singla "Što je dan". Nakon nekoliko dana se CD našao u mome poštanskom sandučiću. Na CD-u su bili i potpisi svih članova grupe. Bio sam oduševljen. Tako su se dopisivanja nastavila. Nedugo zatim razmijenili smo i brojeve mobitela. Dogovarali smo se za odlazak na kavu, ali se nikako nismo uspjeli naći zbog njezinih obaveza. I... onda smo se konačno uspjeli naći. U vlaku. Bilo je to 2006., dan prije Valentinova. Ja sam sa sestrom išao kući iz Osijeka. Sjedio sam u separéu vagona i gledao kroz prozor. Ugledao sam djevojku plave kose kako ide prema vlaku. Lice mi se učini poznatim i... Bila je to ona! Poslao sam joj SMS i odgovorila mi je da je ona u vlaku i da ide za Zagreb. Obilazio sam sve separée u vlaku i konačno je pronašao. Stao sam u hodniku i razvukao usnice u veliki osmijeh, a prvo što mi je rekla bilo je "Ajme, što si visok..." i tada smo se službeno upoznali. Cijelim smo putem stajali u hodniku vagona i pričali do Našica.
Ona je posebna cura. Toliko u sebi ima dobrote, topline za ljude. Biti ću joj zahvalan čitav život, jer mogu slobodno reći da mi je spasila život jedne večeri. Te je večeri Mirela došla po mene da idemo na cugu, a stara me nije pustila. Pobjegao sam. Vrativši se kući oko pola jedan naišao sam na zaključana vrata kuće. Poludio sam i... istog trena izgubio volju za životom. Bilo mi je dosta svega... takvog ograničenog življenja. Otišao sam u garažu i legao na stari dvosjed. Suze su mi same curile niz lice dok sam u sebi istovremeno osjećao bijes, razočarenje... U glavi su mi se skupljale samo crne misli. Ubit ću se! Sad je kraj... No, srećom, javio sam se Marini. Dopisivanje s njom do nekih tri ujutro me smirilo. Urazumila me i uputila sve razloge zašto bih trebao nastaviti živjeti. Siguran sam da tada nije nje bilo, sada mene ne bi bilo. Iskrena srca joj hvala na svemu. Samo... Nekako mi je žao što sam ju opterećivao svojim jadima.
Još dan danas imam kartu za vlak toga dana kada smo se našli u istom vlaku... Već je izblijedjela, ali još se vide brojke, slova...
Njihov drugi album "Za tebe" mi je osobno uručila sa posvetom kada smo se našli u Osijeku na trgu. Treći album "Nothing's gonna stop us now" mi je Saša kupio kada smo pred Božić bili u Osijeku i švrljali gradom...
Još jednu Marinu sam upoznao kada sam se prošle godine u jesen doselio u Osijek. Postala mi je cimerica. Ne znam što reći o njoj...
Mislim da je ona jedna od ljudi u mome životu koji vole duboke misli. Barem sam takav dojam stekao. Sa njom mogu stvarno popričati o bilo čemu dubokoumnom, upustiti se u takvu nekakvu raspravu. Zna saslušati čovjeka, ući u srž nekog problema, dati odličan savjet. Marina je zakon! Žao mi je što se onda jednog dana odselila i ti su razgovori s njom tada iščezli. Ipak su nam sada preostale kave, izlasci... Eh, Marina... Hvala ti za svaku riječ, hvala ti za sve.
Onda je došao jedan dan u Osijeku kada su, sada već bivše cimerice, išle van. Htio sam i ja ići, ali me sprječavalo to što sam ostao bez novaca. No, ispalo je da to nije nikakav problem. Otišao sam s njima. Te sam večeri upoznao još jednu Marinu i ona mi se svidjela u nekom drugom pogledu... Presimpatična cura... I nakon toga smo izlaska završili svi kod nje u stanu. Još mi se i više svidjela koliko je te večeri bila spontana, dobronamjerna... Misli o njoj sam zadržavao u sebi.
Došao je onda dan kada je (bivša) cimerica Marija slavila rođendan. Došla je bivša cimerica Marina i "moja" Marina. Cijelu večer sam pogledavao u nju, ali nam se pogledi nisu sretali. Kasnije je došla do mene i sjela na pod. U glavi mi se samo vrti kako je rekla da joj u životu treba nekakav manijak, a ja sam joj na to rekao kako sam ja dovoljno manijak... a tada je i moja sestra to potvrdila ubacivši se u razgovor. Zaista se ne sjećam ostatka razgovora.
Nakon nekoliko sam dana od tog slavlja konačno prikupio dovoljno hrabrosti da nazovem bivšu cimericu kako bi mi dala njen broj mobitela. Umjesto broja sam dobio kantu hladne vode po glavi saznavši da ima dečka. Digao sam ruke od nje... a možda nisam trebao. Možda sam ipak mogao uzeti broj, nazvati ju i pozvati na kavu... Tko zna?! Nikada ne znaš sa tim Marinama. Sve su različite.
I... tako sam ja u potrazi za svojom Marinom. Sva'ko ima svoju Marinu... I ne mora se nužno zvati Marina, jer ovdje se zapravo ne radi o Marinama. Ovdje se radi o zajedničkoj sreći tipa i cure, mladića i djevojke, muškarca i žene...
- 17:42 -
srijeda, 07.05.2008.
Izgubljeni svijet
Uvijek sam htio biti netko drugi. Uvijek su me vodili krivi osjećaji... Ali ne! Ovo nije komentiranje pjesme "Izgubljeni svijet" grupe Colonia, niti komentiranje njihovog istoimenog petog albuma. Ovo je moja priča...
Oduvijek sam htio biti netko drugi, netko uspješan. Tada bi mi život bio nekako jednostavniji. Htio sam biti poznat, pa i danas još malo žudim za time. Ne žudim za time da mi fotografije izlaze po raznim časopisima, novinama. Ne... Imam osjećaj da bi mi više vrata bilo otvoreno i imao bih više mogućnosti. Znam i da to nije uvijek tako.
Odrastanje u malenoj sredini bez nekog pravog utjecaja urbanog svijeta, nedostatak mogućnosti izbora, pa i nedostatak prijatelja rezultat su nekih mojih vizija budućnosti. Ne znam hoću li si ih ikada moći ispuniti. Ostaju samo (pusta) nadanja. Nadam se nekoj boljoj budućnosti, nekakvom boljitku sutra... Za sebe... Za svoju buduću ženu, ako ju uopće uspijem pronaći u ovoj gomili. Uz to želim i nekakvo bolje sutra svojoj djeci... Ako ih uopće budem imao. Nadam se da hoću. Želim prvo sebi ispuniti nekakva nastojanja, želje, ciljeve... Nekakve stvari za kojima žudim, koje želim. Vjerujem da će se jednoga dana sve posložiti na svoje mjesto. Nadam se da hoće.
Rodni mi kraj niti po čemu nije poseban. Lijepo je ovdje proživjeti sva četiri godišnja doba, doživjeti čari njihovih ljepota, ali ne mislim ostati živjeti u ovom selu. Ništa od toga nemam, osim nekih uspomena na djetinjstvo. Uspomene mi i nisu posebno lijepe... Zbog njih imam izgubljenu dušu koja svoj mir pronalazi u šumi u blizini kuće. To je moj izgubljeni svijet.
Česti su dani kada mi je svega dosta i onda nemam gdje pobjeći osim u šumu. Tako sam i pronašao svoja dva mjesta za psihički odmor, za odmor mozga od svakodnevice, za odmor duše od ovoga tvarnog svijeta. Samo se izgubim...
Do mog prvog mjesta nema puno hodanja. Nalazi se u šumi iza kuće. Samo se spustim do potočića koji je često bez vode... Presuši. Ondje ima jedna lipova grana nadvita nad potočić. Samo sjednem ili legnem na tu granu, zažmirim ili gledam u nebo kroz krošnje stabala i razmišljam ni o čemu.
Do drugog mjesta ima oko 20 minuta hoda kroz šumu ili oko pola sata ako se ide šumskom cestom. Kada idem ondje često vidim po nekoliko srna koje uplašene brzo pobjegnu dalje u šumu. To je mjesto zapušteno hranilište za divljač i ondje se ne čuju nikakvi zvukovi urbanog svijeta. Predivno mjesto za sveopće opuštanje uz zvukove pjeva raznih ptica. Jedino mi one ondje prave društvo.
Na prvo mjesto najčešće idem u rano proljeće kada nema više snijega ili u kasnu jesen kada već svo lišće otpadne sa stabala, a na drugo mjesto idem kroz sva godišnja doba, osim zimi kada ima dosta snijega.
Samo će mi to jednoga dana nedostajati kada se odselim, a odselit ću se. Znam. Tada ću si naći neko novo mjesto. Možda si tada nađem i nekog četveronožnog prijatelja da mi pravi društvo u novim pohodima za oslobađanje misli. Htio bih baseta, možda bigla... Ili jazavčara.
Jedva čekam neki bolji život u svome životu. Možda me krene od sutra?!
Rijetko kada sa mnom do tog mjesta ide moja Mirja. Jedina normalna osoba iz sela, moja prva ljubav, moja velika prijateljica, moje sve u ovoj zabiti.
U ponedjeljak sam išao ondje... Sam. Vido sam srne... Slušao ptice... Osjećao bilo prirode...
Jednostavno sam uživao tih nekoliko sati daleko od svega opuštajući sve u sebi...
Ramišljao o ničemu...
I na kraju sam iza sebe ostavio samo cestu do izgubljenog svijeta...
Do neke druge prilike, do neke druge potrebe za bijegom...
- 17:21 -
ponedjeljak, 05.05.2008.
Gridlock'd
Možda se netko nakon pročitanog prethodnog posta i vidjevši sliku obleke zapitao - što mi je to na vratima sobe?!
Evo, za sve radoznale... Radi se o jednoj pjesmi iz filma "Gridlock'd". Riječ je o velikom broju različitih slova izrezanih iz raznih časopisa i ljepljenih na vrata slažući njima stihove pjesme. Tako je nastalo to djelo na vratima koje sam napravio još prije nekoliko godina... još dok sam išao u osnovnu školu. Svi su u osnovnoj prolazili kroz nekakve faze, a najčešća je bila punk, rock faza. Ja nisam prolazio kroz tu fazu, već kroz hip-hop i rap. Tako sam ludio za legendarnim 2Pacom i njemu sam posvetio vrata svoje sobe ispisavši tekst dotične pjesme slovima izrezanim iz časopisa.
U filmu osim 2Paca glume Tim Roth i Thandie Newton koji su na kraju spomenutog filma izveli dotičnu pjesmu. Na vratima moje sobe se nalazi hrvatski prijevod koji ide ovako...
Zemlja slobodnih
i dom zatočenih.
Vremenu na teret:
6 sati, 22 minute
i 3 sekunde
provela sam u redu.
Po kaosu na cesti,
rekla bih da je 15:30h.
Svi nekamo žure, a na licu
im piše isto što i meni.
I oni izgledaju kao da su
odradili svoju smjenu.
Kamo li žure, pitam se.
Kroz gradski kaos,
da bi završili u kaosu hitne.
Ne traže da platite.
Samo ih zanima jeste li
osigurani ili ne.
Najjači samo ostaju.
Kamo onda žure?
K vragu, čovjek na
šalteru sporo radi.
Sjebala nas je
utrka s vremenom.
Također...
Život je običan kaos.
Prekratak je. Pazi
da ne dobiješ nož u leđa,
usred kaosa, bešćutan i jadan.
Ne želim da me unište,
zato samo lebdim,
s drogom mi je dobro.
Znajte, život je kaos.
Nema izlaza, oko vas je carstvo sraza,
za mene nade nema.
Igrajte našu igru i pazite!
Uz uspone i padove,
teško je do kraja.
Ovo je moj život, osjećate li me?
Život je samo kaos.
Vjerujte mi.
Hrana ne hrani dušu, srce ostaje gladno.
Život je samo kaos.
-for 2Pac "One Love" R.I.P.
Ovo je u originalu pjesma, odnosno isječak iz filma:
Svakome bih preporučio da ode u videoteku, potraži film, posudi ga i pogleda. Savršen je! Naslov filma "Gridlock'd" je kod nas preveden kao "Kaos". Uživajte...
- 20:18 -
nedjelja, 04.05.2008.
Jučer, sinoć
Jučer sam cijeli jebeni dan (opet) proveo vegetirajući pred kompjuterom. FaceBook je zarazan... Našao sam novu bolest. Prokleti virusi... A i lagano sam upijao zrake sunca koje su se ionako škrto probijale kroz prozor zbog povremenih oblaka. Nekoliko iznenadnih pljuskova i očekivao sam dugu, ali ništa od toga. Možda drugi put...
Brzo je večer došla... Počela su dogovaranja oko izlaska. Tko, gdje, sa kime... Kada? Čuo sam se sa Anom; ona i Tomica su trebali ići zajedno na koncert, ali našao se privjesak - Barička... A onda još jedan privjesak - ja.
Najbolje mi se spremati kada već kasnim, jer budem gotov u roku pola sata. Tuširanje, brijanje (kako kad), obleka, zurka... Hm, sinoć sam opet obrijao sve osim područja na bradi... A uopće nisam razmišljao da ostavim bradicu. Sam sebe sam iznenadio. Obleka je odabrana...
Jakna, majica, hlače, starke... Na fotki se vide starke koje sam tek sinoć pokupio kod Ane, jer su mi ostale kod nje od prošlog vikenda. Dakle, fotka je od danas ujutro iliti od jutros. Hehe... I bio sam jako zadovoljan kako sam si uspio zurku zrihtat. To je moje čudovište na glavi već spremno za podrezat. I tako, eto... Sjeo u auto, upalio ga i nema mi CD-a. Popizdio sam! Na kraju sam iskočio iz auta i brzinski otišao gore u sobu i jedva pronašao CD. U žurbi sam strgao cover jednog DVD-a. Jebiga! E, tako... CD u player... Jinxi, Pavel, Vatra, Urban... Stigao do Ane, a Tomica je već bio ondje i lagano su derali po vinu. Kutjevački Rajnski rizling, berba 2006., a ja vozim.
Ana me ugodno iznenadila svojom oblekom koja nikako nije za ovo područje izlaženja. Trebali smo u Zagreb ići van. Anu je vino malo dernilo...
...a onda joj je i nos procurio...
I tako... Dok je ona u kupaoni još dovršavala nanošenje šminke, Tomica i ja smo lijepo popričali o vinima. Zaključili smo da je najbolja kutjevačka Graševina, ali i da orahovačka vina nisu loša. Ipak, složili smo se da su najbolja požeška, a da su dalmatinska jača od slavonskih. I sve je bilo dobro dok nisam skužio njegove sunčane cvike. Morao sam skinuti svoje dioptrijske i isprobati... Trk pred ogledalo... Savršeno! A onda me je Ana malo fotkala...
Me
Myself
& I
Pokupili smo Baričku usput i završili na dotičnom koncertu povodom kirvaja. I tako smo malo cupkali, revili i zajebavali se, ali u većini toga se smrzavali dok su Rajko, Jurica i Vlado (bez Zeca) zabavljali rulju starim hitovima na bini u parku. I onda kada smo se pošteno već smrzli... Otišli smo u Royal na Baričkinu želju i za čudo cajke nisu derale. Bila je prevelika gužva i ne baš zabavno. Stajali smo na samom prolazu do WC-a... Vrlo prometno mjesto. Otišli smo do Bluesa. Kupih si konačno ondje cigarete, ali ovdje je trenutno glazba bila bez veze, pa smo otišli u CD. Tamo je bilo super. Jukebox radi svoje... pa je bilo i Dire straitsa, Prljavog kazališta i Slavonskih lola... Standardno za CD, ali dobra atmosfera. I tako smo se zajebavali nas četvoro, malo i pjevali. Više revili... Još uvijek su mi u glavi "Paralele" koje smo Tomislav i ja pjevali uz Jukebox. Onda mi je Tomica na kutiji od cigareta počeo nešto šarati...
Malo mi je bilo čudno što ima olovku kod sebe... subotom vani... Al' ajde... I na kraju je crtež ispao baš fora...
Na kraju smo završili u Bluesu. Tomica je otišao po cugu... Opet Tangerina! ...a Ana i ja smo cupkali uz glazbu. Barička se standardno negdje izgubila. Baš je bilo super, ali lik koji je radio kao DJ je bio nešto smotan... Nekoliko je puta nestalo zvuka iz zvučnika. Tomislav mi je rekao kako je to vjerojatno do osigurača, ali meni se činilo da je to do kabla od zvučnika koji kao da je ispadao iz svoje utičnice. Što god bilo...
Baš smo mislili otići kod Hamze po burek, već obukli jakne... Kad Proud Mary... E, onda smo se rasplesali i naskakali za cijelu večer.
Jednoj gospodični se nije dalo šetati do auta, pa je ostala u Bluesu. Ana, Tomislav i ja smo otišli po auto. Ani se baš nije dalo hodati, pa ju je Tomica morao malo nositi...
I onda smo došli do auta, sjeli i otišli kod Hamze po burek. Ana je poslala Barički SMS da smo kod Hamze, pa je dotrčala da ju odbacim doma. Noing!!
Onda sam još odbacio Anu i Tomicu i to je bilo to. Došao doma, pojeo burek... Otišao spavati.
- 16:41 -
petak, 02.05.2008.
Čovjek s greškom
Ne znam kada se to točno dogodilo, kada sam postao ovakav... Izgubljen. Zapravo, nema točnog datuma. To je period... Godinama se to u meni stvaralo, nakupljalo i lagano izlazilo na površinu.
Počelo je od roditelja. Isprva sam mislio da je majka kriva. Nije mi dopuštala da se kao klinac igram sa ostalom djecom iz sela. Valjda je mislila da sam presavršen i prenapredan. Kao da je mislila da ću pasti za koji nivo dolje ukoliko se budem družio sa selskom djecom.
Odrastati u vrlo malenoj sredini je stravično. Selo sa jednom ulicom. Moja kuća na kraju sela. Okružena šumom. Na osami. Prvi susjed relativno daleko. A s kime se igrati, družiti? Isprva sam bježao. Nisam još niti u školu išao. Još ni asfaltirane ceste kroz selo nije bilo. Kroz selo je prolazila makadamska cesta. Tada sam zaradio dobar ožiljak na glavi. S jednim klincem sam se dobacivao kamenom. Nisam ga u jednom trenutku uspio uhvatiti i tada mi je pao na glavu, a krv je obilno potekla. Nije majka kriva... Volim ju.
Kada sam već krenuo u školu, počeo sam se intenzivnije družiti sa tom djecom. Hodali smo okolo po šumi i svugdje nas je bilo. Odlično nam je bilo i uvijek smo pazili jedni na druge. Bilo nas je više generacija, a oni stariji bi mlađe uvijek urazumili kada je trebalo napraviti nekakvu pizdariju. Onda sam još od bake i dede dobio svoj prvi pravi bicikl. Čim bih došao iz škole, otišao bih se vozati po selu i nije me bilo do mraka.
Kroz osnovnu školu sam doživo odbacivanje iz muškog drštva. Imao sam nekoliko muških prijatelja u osnovnoj školi, ali to nije to. Nisu bili društvo kakvo sam zapravo htio. I onda sam se počeo bolje snalaziti u ženskom društvu. Ista je stvar bila i u srednjoj školi. Mogu reći da sam pomalo bio i psihički zlostavljan kroz osnovnu i srednju školu. Sve je to utjecalo na mene, na moj psihički razvoj. A danas se i dalje snalazim bolje u ženskom ili miješanom društvu. Danas žudim za pravim muškim društvom, pravim prijateljima... Izlasci, ganjanje cura, roštiljade... Zajebancije...
S druge strane... Oca, u pravom smislu te riječi, nisam nikada imao. Bio je u kući i samo ime na listu papira. Nisam imao nikakav autoritet. Nikakav uzor u muškoj osobi, a bojim se da ću jednoga dana biti kao on. Ili ću baš zbog njegovog (ne) utjecaja na mene biti potpuna suprotnost njemu. Bilo je i nekoliko situacija kada je digao ruku na moju majku. To je tako jadno. Bio sam ovdje za njega samo kada je nešto trebalo napraviti. Inače sam bio nevidljiv. A sada kada razumijem neke stvari i vidim pravo stanje se čudi što ga svaki put odjebem. Zaslužio je! Prođe i po nekoliko dana da ne progovorim niti riječi sa njime. Oduvijek sam htio oca i uvijek će u meni biti ta čežnja.
Tijekom puberteta sam bio izgubljen kao i sada. Tražio sam se, još se tražim. Vjerojatno svatko kroz pubertet prolazi kroz fazu kada nije zadovoljan svojim fizičkim izgledom... Netko s razlogom, a netko bez. Ja sam imao razlog. I danas ga imam. Deformacija prsne kosti. Malo je previše unutra. To mi smeta. Zbog toga sam iskompleksiran svojim izgledom. Bio sam na liječničkom pregledu zbog toga. Jedino je rješenje operacija. Mislim da bi mi lomili kost, stavljali nekakvu ploču pod nju, a vjerojatno i dodali kakvog tkiva u prsa. Nosim i naočale. To mi također već lagano smeta, jer je dioptrija poveća. Ne vidim ništa što je dalje od jednog metra. Užas! Valjda ću si jednog dana moći priuštiti obje operacije. Samo da se bolje osjećam. Radi samopouzdanja.
Zbog ovih deformacija mislim kako nikada neću naći djevojku. Neku dobru... Stalno mi je u glavi kako niti jednoj ne zapinjem za oko. To me proganja! Tada se pojavila i lagana ljubomora prema muškarcima za koje ja smatram da su zgodniji od mene... Nema ih puno, ali nađe se poneki. Seksi, macho... Izrodile su se neke čudne stvari u meni... Dva homoseksualna iskustva kao rezultat svega. Sa Markom je probijen led u taj svijet. Sa Sašom sam čak bio i u vezi nekoliko mjeseci. Nije dobro to, ali... Zapravo sam uživo biti u društvu s njima, biti intiman s njima... Biti i dominantan ili se izjednačavati s njima. Zaista... Bolesno! No, dosta je s time. Nema više šanse da si tako šta u životu dopustim. Vidim da takve stvari mogu lako izmaći kontroli... Sašu sam čak i zavolio. Isprva sa puninom strasti, ali nadalje ga volim kao brata. Brata nisam nikada imao, a htio sam ga. Žao mi je na pogrešnim riječima kojima sam prekinuo prijateljstvo sa Sašom.
Živim dok živim. Ovakav kakav jesam. Jednoga ću se dana možda i podvrgnuti operaciji prsne kosti. Možda će biti prekasno... Biti ću stariji. No, jednoga dana, kada skupim novac, svakako ću otići na skidanje dioptrije. Barem danas to nije nikakav problem, pa ako je Ivica mogao, valjda mogu i ja?! Užasno mi je sada... Ljeto se bliži... Htio bih nositi sunčane naočale. Želim se glupirati se bez bojazni da će mi prozori u svijet savršenih linija odletjeti i pretvoriti svijet u jedno veliko mutno jezero. Leće su mi prekomplicirane. Imam ih. Ne da mi se to stavljati na oči...
Možda ću ipak jednog dana pronaći i djevojku kojoj neke stvari neće smetati, neće joj biti važne. Tada više neću biti čovjek s greškom. Biti ću samo čovjek sa greškama u prošlosti. Jedina djevojka kojoj se čak i sviđala moja rupa na prsima je moja bivša draga... Nađa. A ja moram vjerovati u budućnost. Sigurno me negdje čeka neka druga... Draga.
Na kraju pregleda povijesti moje bolesti ne znam više što... Ah, da! Djevojka će mi biti lijek, a možda i nova bolest. Ako će biti bolest... Dođi više da se razbolim! Ili... Ma, sve je to u glavi. Ne znam...
- 13:20 -
četvrtak, 01.05.2008.
Pavel & Maja Posavec - Ako si za, mogli bi jednom izaći
Zamišljam kako odlaziš već dugo
Navikavam se na scenu
Kupiš odjeću po sobi i nešto stvari iz kupaone
I gotova si u trenu
Pa kad dođe do toga da te stvarno gubim
Bit' ću hladan, bit' ću super
Ponijet' ću ti kufer
Samo ponavljam gradivo od jučer
Sve ću isprobati u praksi
Ovaj dio je najlakši
Smjestit' ću te u Taxi
Nema plakanja, ne daj se, jak si
Zamišljam kako odlazim već dugo
Navikavam se na scenu
Kupim odjeću po sobi i nešto stvari iz kupaone
I gotova sam u trenu
Pa kad dođe do toga da me stvarno gubiš
Bit' ću hladna, bit' ću super
Sama ću ponijeti kufer
Samo ponavljam gradivo od jučer
Sve ću isprobati u praksi
Ovaj dio je najlakši
Smjestit' ću se u Taxi
Nema plakanja, otmjeno, damski
Nju sam upoznao na nekom očajnom koncertu
Bila je laka, ja bio sam pijan
Svršili smo skupa u stanu njezine mame
Pitao sam koliko godina uopće ima
Rekla je 18, skoro 18
Ajde...
Proći će vremena i tko zna
Možda te u nekome prepozna
Trebat' će mi samo doza
Hrabrosti i snage da okrenem broj i slažem
Gdje si, već dugo te tražim
Ako si za, mogli bi jednom izaći
- 22:35 -
