vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 05.04.2023.

Ladice

Primijetio sam kako ljudi posljednjih dana u nečemu što nazivamo javni prostor - valjda pomalo gubeći živce pod općom presijom na izjašnjavanje - imaju potrebu podlegnuti prozivanju i pod takvim pritiskom prikloniti se tom načinu komunikacije. Vele, evo, kada se već traži da se netko izjasni, ja spadam u te i te. Ili, ja sam glasao za ove ili one; u stvari - hajde reci za koga si glasao - vikat će u pravilu prvi onaj tko baš nikada neće priznati što je sam učinio. Ili još češće, uopće nije učinio. I tako onda ispasti pametniji od drugih. Barem u svojim očima.

No, misliti da si bolji od drugih, to smo već odavna naučili, mjesto je na kome počinje veliko zlo. To ne velim ja, to veli jedan skromni nobelovac, Brodski. Prošao je sve i sva po tom pitanju; mislim da mu možemo vjerovati – barem ima iskustva sa onima koji su ga tjerali na izjašnjavanje.

Kao da su stigla posljednja vremena; a u posljednjim vremenima najbolje je biti u grupama; nikada sam; sam si slab i na vjetrometini, bez ikakve zaštite.

Zato mogu razumjeti iskrenost i odlučnost u nekom jasnom i glasnom opredjeljivanju koje je na ovakav način potaknuto: i meni u trenutku dođe viknuti nešto na glas, nešto o političkom opredjeljenju - kada recimo vidim sirotinju koja stradava; ali tako samo potičemo zlurad osmijeh na licu onih kojima je tuđa nevolja draža od mnogočega, ili čak najdraža – i ništa drugo. Jer, kada vidim isti takav osmijeh na licima onih na drugoj strani, onda u sljedećem času već poželim biti netko sasvim drugi - i u tome je sva filozofija politike; u zluradosti i onome lošemu; u tome da politika vođena samo emocijama u pravilu ne vodi prema dobromu.

Tada se uvijek sjetim jedne davne izreke čini mi se Havela, ili možda nekoga drugoga – ne sjećam se točno, ali nije niti važno – kada je u pitanju socijalna pravda, nema većeg ljevičara od mene; kada je u pitanju kolonijalna pljačka, nema većeg desničara. Ili Shaw: tko u mladosti nije radikal, taj nema srca; tko u starosti nije konzervativac – taj nema razuma. Baš svakome, samo da je dati dva mandata – napravit će od države džamahiriju; na svoju stranu. U prvom mandatu imat će još nekih obzira; u drugom sve ograde padaju – ne govore li nam o tome upravo svi primjeri vlasti u ovoj zemlji u proteklih tridesetak godina?

- - - - - -

Ljudi nisu „što“, ljudi su „tko“. Glavna stvar u čitavoj toj priči, barem se meni tako čini, jest upravo to - ili bi tome barem trebali težiti; to valja reći onima što prozivaju druge ljude da se sami strpaju u ladice. Pozivanje na izjašnjavanje stara je metoda kojom su se služili simpatični mladići iz područja brojčane nadmoći - a bilo ih je ovdje koliko želiš; priznaj - pa će te revolucija možda pogladiti po glavi. Pardon – narod; takvi su svoje metode uvijek skrivali iza naroda, pa nešto radili i odluke donosili u njegovo ime.

Generalizacija je trpanje ljudi u ladice; to je oportunizam i prema logici i samome sebi i vodi najčešće u slijepu ulicu. Generalizacija je sjajna i izuzetno korisna metoda - znanstvenicima kada moraju djelovati hitno pa tamo gdje bi morali meandrirati – pa poći nekim ravnim putem na kojeg ih vodi nepogrešiv instinkt pronalazača; vrijedi konačno i kumicama na placu kada zamijete kako ljudi tri dana zaredom više kupuju kupus nego kelj; ali dalje od toga ne bi se u svakodnevnom životu i razmišljanju – moje je skromno mišljenje - trebalo služiti tim svetim gralom i prečicom svih radikala.

Ne treba trpati ljude u ladice, bolje je obrnuto - da ljudi isprazne čim više ladica i utrpaju u sebe njihov sadržaj. Doduše, niti to nije garancija baš previše dobrih stvari, ali sigurno dobrano isključuje strašnu mogućnost da se svijet mijenja na onaj strašan i poznat način - tako da mijenjamo druge.

Svijet možemo početi mijenjati na bolje jedino tako da počnemo od sebe. To je međutim - najteže, najodgovornije – ali jedino moguće ako nam je stvarno stalo do promjene, a ne do moći.

Ni to – to o mijenjanju - nisam smislio ja; niste valjda takvo što pomislili. Jer – „svi žele mijenjati ovaj svijet, ali nitko ne želi mijenjati sebe“ – napisao je davno još sam Lav Tolstoj.

05.04.2023. u 08:53 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.