vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 23.02.2023.

Muggia






U mlako zimsko popodne, kada prsti još mrznu pa po džepovima tražiš rukavice, a posljednji traci sunca udaraju u glavu i žmirkave oči, šetamo Muggiom i ja – kako već obično biva - sanjam naglas: bilo bi sjajno jednom, negdje u proljeće, otići vlakom do Trsta ili one posljednje stanice pred njim, kako se već zove – Opicina ili tako nekako, gdje je obelisk i krasan pogled; tamo do kuda se iz grada penje tramvaj, pa onda pješke udariti produžetkom Napoleonice prema Dekanima, Škofijama i Ankaranu, taman negdje na rubu one prve klisure što se pruža nad gradom hvatajući se zdesna uvijek pomalo obalne crte – sa nevjerojatnim vidicima, mirisima i beskrajnim suncem na obrazima.

Bilo bi sjajno udisati posljednje hladnoće proljetnih morskih večeri; prespavati u nekom jeftinom hostelu tamo na istočnoj strani grada, oko onog njihovog predivnog sveučilišta - ili oko Muggije; navečerati se školjaka u Boi; dobro se odmoriti, pa sutradan zablatiti tenisice, možda čak i nezavrnute hlače - i nastaviti uz onu ravnu, tihu i malenu slovensku obalu, među vinovom lozom, trstikom i visokim travama, među grobljima školjaka i među prvim slovenskim vikendicama i ljetnikovcima, racionalnim, skromnim i raspoređenim kao u dvoredove – kao da su preslika jednog reda i sklada kojeg ćeš u nas teško naći; bilo bi sjajno šetkati tako, ruku pod ruku, žmireći od sunca i gaseći žeđ vodom iz ruksaka - sa pogledom na pravo i plavo – i pored njega na ono beskrajno more automobila što svakoga dana doplove u koparsku luku da bi ih bezbrojni kamioni odvezli i da bi se razmiljeli širom Balkana kao mravi.

Pa onda gore u starome mjestu konačno popiti kakav dobar teran, snatreći o našoj hladnoj vrbničkoj malvaziji iz bačve u zadruzi pored plaže iza stijene, dok se čeka vlak nazad za neku Pivku ili Postojnu, za neke uspomene davnih, izgubljenih mladalačih dana – ili nikad izgubljenih (ako su već tu sada, s nama, u snovima i na javi?) - i možda čak usput, dok se ne smrači - uživati u blagodatima starih razrušenih gradova kao što su Črni Kal, Štanjel ili predivni, nevjerojatni Socerb.

Čovjek živi od stvarnosti, ali i od snova; Draga me negdje na onom dugačkom kamenom mulu u Muggiji, tamo gdje je kopno stare Europe ponajviše ustuknulo pred morem; na mulu što vodi ni u što - daje poljubac u uho istodobno – dok o svemu tome sanjam - polako mi šapćući kako sam lud i kako ona nikada ne bi mogla othodati tih tridesetak kilometara u dva dana; a ja Joj velim – ma bi, mogla bi itekako – ja bih te držao za ruku i navečer ti čuvao nožice u naručju; naravno da bi mogla - samo kada bi imala nešto dovoljno snažno da te tjera. Ne mora to biti nevolja, ljubavi -velim; može biti i običan, najobičniji san.

A Ona kaže: ti sanjaš za nas oboje, to je zasad dovoljno; obećaj mi - kada ja počnem sanjati budna, ostavi me tamo gdje budem – neću ti više biti ni za što; netko od nas mora imati otvorene oči.

Pojma nemam što mi je draže sa Njenim očima: kada su zatvorene, obožavam dok sanja – to je bolje nego kada ja sanjam bilo što; kada su otvorene, poželim da se nikada više ne zatvore, da u njih mogu gledati do kraja vremena.

23.02.2023. u 08:09 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.