vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 19.02.2023.

Trudit ćemo se

Dok smo mi još čekali pozive za vojsku i cerili se nad reklamama za šupkov čaj, Radio 101 grmio je zagrebačkim eterom kao gospodar valova; grmio je toliko jako i intenzivno da danas više zapravo niti nemamo koga i zašto slušati na radiju, pa radije na nekom putu u svoje cedeove ubacujemo warrene ellise i tangerine dreamove da nas vode u daljine. Radio 101 – koliko sam ja to s godinama uspio shvatiti – urušio se sam od sebe i u sebe, kao spomenik jednog vremena i jedne mladosti, prepustivši vremenu da učini svoje, i sada više nema ničega što bi nam tu rupu nadomjestilo; više se čak niti utakmice ne igraju u isto vrijeme pa da bismo ih sa zanimanjem slušali na nekom Drugom ili drugom programu – sada svaka ima svoje neko vrijeme na nekoj televiziji koja mi je daleka i strana kao da je tuđa.

A vjerojatno i jest. Tuđa.

Pa ako išta sa radija i slušam, puštam kada prođem čarobnu granicu županije i grada onaj Radio Student, da guguće i svira meni nekim teško razumljivim zvukom i jezikom, kao da slušam život što buja u nekoj Koreji, Boliviji, Mozambiku.
U to vrijeme kada nismo bili tuđi, nego smo bili svoji; u vrijeme kada se raspadao stari svijet (umjesto kojega je stiglo nešto novo, ali o tome što će stići tada uopće nismo imali pojma) osjećali smo da nam mladi ljudi sa radio valova imaju što za reći; nije to bilo samo pitanje muzike ili svjetonazora – iako to ponajviše; bilo je to i pitanje o tome želimo li ili ne učiniti nešto sa svojom, osobnom budućnošću. A da se moglo znati što će doći, moglo se, svakako; sigurno je da smo onako divlji i još nerazbuđeni - tek par dana ili tjedana nakon kaosa i čuda one vojske ubačeni u svijet svoga grada – sve to mogli naslutiti; samo je trebalo vjerovati pjesmama koje je Marita u svome čoporu puštala na radiju; trebalo je te pjesme slušati, a ne preživljavati kroz njih i mimo njih i puštati ih da otplove rijekama kao godine pored i iza nas.

U to vrijeme Marita je postala ime. Plijenila je svojom jednostavnošću i običnošću, nemajući potrebe praviti se niti u svijetu niti u eteru onom koja nije – i baš je zato bila uvjerljiva; i iza mikrofona i u stvarnom životu bila je potpuno ista. Ono što je i u to doba bilo možda već pomalo neshvatljivo: viđao sam je na faksu, bila je student u mnoštvu drugih. Nisu joj u njenom životu – u kojem su je očito zanimale različite stvari - i svima je željela biti posvećena i dobra - trebali niti blještavilo, niti nadmenost, niti isključivost: ponašala se među svima ostalima sasvim prirodno. Možete li zamisliti prizor, između nas valjda tisuću, obična i svakodnevna, a opet legendarna i lijepa – kakve su tada već bile stotine običnih, prirodnih i lijepih djevojaka koje su hodale tim dobrim i obećavajućim svijetom, išla je Marita hodnicima fakulteta kao jasna slika onoga što bismo mogli učiniti sa svojim životima, samo kada bismo to dovoljno jako željeli. Marita nam je to sa nesputanom lakoćom, u znaku svog prezimena (ne pamtim da sam je ikada vidio raspuštene kose) uvijek umjela pokazati.

U malo kasnijim vremenima, kada je taj radio zapravo predstavljao jedinu pravu opoziciju i savjest društva - i ona je bila tamo - i baš nekako kada su ga htjeli srušiti, pretvoriti, obezvrijediti, kako je to već učinjeno sa milijun stvari oko nas, držala se još svakako među onima koji to nisu dopustili. Bila je tamo sasvim dovoljno da dade svoj doprinos, a onda je odabrala svoje zanimanje umjesto radija, i danas se zapravo – koliko god to bilo pogrešno - pitam je li pogriješila.

Bavila se potom čitav svoj preostali radni vijek manje-više problematičnim obiteljima i njihovim nevoljama, razvedenim parovima, zanemarenom djecom, ljudskom pohlepom, bijesom i mržnjom. Da sam pametan, znao bih reći je li pogriješila u tome što je izabrala, jer to čime se bavila bilo je očito toliko teško, mračno i nepopravljivo da ju je – bojim se i nagađam - pojelo iznutra. No, nisam pametan – a i pitam se, bi li pametni ljudi uopće znali reći je li neki odabir dobar ili loš – samo po tome koliko si ga živio i od čega si umro, ili je radi toga potrebno potegnuti još i neke druge, nama teško dokučive stvari – da bi se takvo što uopće razumjelo, a kamo li unaprijed moglo znati i čak predviđati; stvari o kojima znamo malo ili baš nimalo, pogotovo ako se oko toga ne trudimo?

Viđao sam je rijetko i poslije, za vrijeme tog njenog posla; ostala je opet ista kakva je i bila – možda su samo traperice odmijenile neke ravne i duge suknje; zapravo je i po tom dress codeu bila prilično svoja: vjerujem da je odbijala pritisak kojeg ženama neumoljivo nameće zajednica – i iz svega se srca trudila ne biti napadna i agresivna; možda se nad nju nadvio neki tamni oblak svog tog groznog tereta (mislim na posao i emocije) s kojim se nije – ili jest, tko bi ga znao – umjela nositi; ili se meni to tako samo činilo kada bih je uopće jednom u nekoliko godina sreo i zamijetio.

Je li smrt dokaz toga da smo pokleknuli pod teretom kojeg nam je život naplavio, ili je ona tek utjeha u beskrajnom crnilu patologije društva sa kojom se netko susreće – ja to doista ne umijem reći.

Ovih će se dana navršiti godinu dana od njene smrti – pročitao sam to neki dan negdje; sve što sam tim povodom poželio reći (osim naglas zaželjeti da njeno dijete, koliko sam čuo, tada maturant, nastavi svoj put onako kao da je mama još tu – a sigurno i jest, kako bi drugačije i moglo biti) jest da ne zaboravite sa svojim životima u svakome času saznavati što biste. Nikada u životu sa Maritom nisam progovorio niti riječ van nekog uobičajenog pozdrava ili nekoliko zaboravljenih razgovora u nekom širem društvu, ali sam sasvim siguran da bi se i ona složila, onim svojim ozbiljnim glasom kojim je najavljivala: ne gubite vrijeme. Njena priča – barem kako je ja vidim - o tome govori puno više nego li na prvi pogled možemo razumjeti, samo ako se takvo što usudimo pokušati.

Baš onako kao je to na njenom pogrebu učinio onaj frajer Švec; bila je još korona – sjećate se tog vremena, kako da ne; stotine nekih traka, upozorenja, maski, zabrana; leden zimski vjetar na groblju fijuče nad prašnjavim staklenim stijenama; između svega toga, onako dugokos, neprilagođen, zamišljen, sa nekom ružom ili karanfilom u ruci, pored svih nas obučenih jednolično, u kapute i kostime – sa nekom starom đubretarkom, u trapericama i bakandžama, kao da je osamdesetšesta ili sedma i da vrijeme uopće nije prohujalo, bez maske i bez ikakvog zaustavljanja – pa je preskočio sve te trake, užad i ograde - i između stolaca i zamišljenih ljudi došao do one strašne crne rupe u podu što će se na jednom negdje za svima otvoriti - i u nju ubacio taj crveni cvijet: zbogom Marita, trudit ćemo se.

19.02.2023. u 18:30 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.