vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 02.02.2023.

Heraklit



Davno još, ima tome već dvije godine pa i više, pisao sam već ovdje o devastaciji koja se provodi u mome kraju; tiče se bestidnog i enormnoga guljenja flore u širini desetak metara s obje strane potoka što vodi u nigdinu prema sjeveru – sve osigurano sredstvima EU i njihovom raspodjelom pajdašima sa bagerima i buldozerima. Jedini smisao svega, koliko ja to mogu razabrati, jest zarada pod svaku cijenu, bez obzira na bilo kakva prirodna ili moralna načela.

Taj put, naime – ne vodi nikuda – zapamtite to – baš nikuda – u duboku šumu od koje na pet kilometara nema jedne jedine kuće, ceste, čak niti dalekovoda; ili još generacijama tu ničega hvala Bogu biti neće, ako to ne pretvore u građevinsko zemljište, ili već pretvaraju.

Uz potok idu asfalt, beton (projekt se zove: pješačko-biciklistička staza); trase po kojima će koliko sutra – da se kladimo - voziti quadovi, motoristi, vjerojatno i nadobudniji automobilisti. Nestaju šume, livade, živi svijet pod naletima gusjenica, rila, metalnih ruku i šaka. Korito potoka biva potpuno devastirano, dovoljne su jedna ili dvije poplave pa da odnesu gomilu zemlje i pretvore ga iz normalnog oblika sličnog slovu V u produbljeni, sličan slovu U (možda će netko u toj simbolici vidjeti još jedan dokaz smjera u kojem je ova zemlja krenula?). U takvom koritu i uz njega ne opstaje ništa – jer nema više bilja koje bi zadržalo zemlju da se trusi i propada.

Postupan razvoj i širenje onoga što zovemo civilizacijom nekada je na nekom području trajao stoljećima: prvo su ljudi krčili grmlje i pumu i mačetama sjekli i prosijecali puteljke, ona su se oni širili da bi se njima moglo kretati udobnije – ali sa nekim smislom; da se donesu ili odvezu nekakve stvari, ili samo ljudi; poslije su putevi postajali još širi i širi – za kola, konje, kočije, naposlijetku i motorne konje; mnogima danas zapravo više i ne znaš pravu svrhu.

No sada, staze se odmah šire za bicikle i trkače: ušli smo ravno iz faze primitivizma i kamenoga doba u fazu dekadencije: uništavamo prirodu da bismo joj se mogli diviti i dokoličariti u njoj, da bismo u njoj gradili biciklističke i pješačke staze što vode nikuda – oni koji to čine su onda vizionari, revolucionari, ljudi dvadesetidrugog stoljeća?

Što će čovjeku koji želi uživati u prirodi (trčati, voziti bicikl, skupljati snagu ili jednostavno dangubiti) asfaltirana staza? Njemu treba mir, divljina, netaknuti dijelovi, a ne uređeni betonirani put uz potok.

Pa sam još onomad ovdje pitao, zašto ne djelovati, prijavljivati, vikati? Sve je to već odavna poznato svima kojima treba biti poznato; dapače – od strane vlasti sve je i odobreno. Nekada prilično uspješna vlast koja je gradila ceste, ili barem nadograđivala vrtiće i škole, sada prvenstveno izgleda da ipak - vodi računa o namirenju svih svojih pipaca. Očito, sve je po pravilima. Ovaj svijet ne funkcionira više uopće radi bilo čega drugoga, do li radi ostvarenja profita, kao vrhunaravnog načela.

Rat je – ma koliko se mi oko toga trudili u vremenima prije nas a vjerojatno i onima što tek dolaze - svemu otac, svemu kralj: jedne je izrodio kao bogove, a druge kao ljude. To je naravno citat, po sjećanju, bez navodnika – ali sjećate se starih Grka, nisu nam sada već toliko daleko, barem na koliko nam se činilo da su daleko onda kada smo o njima učili, jel da?

/font>

02.02.2023. u 10:52 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.