vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 21.06.2022.

Naslikajte sliku



Gledao sam neki dan film o Ruth Ginsburg, poznatoj sutkinji Vrhovnog suda SAD, pa sam u nekom trenutku, dok se gospa Ruth borila za pravo nekog ostarjelog neženje – mnogi bi muškarci rekli: šmokljana - da njeguje svoju majku i to mu bude priznato kao porezna olakšica (a nije bilo – samo zato što je muškarac, jer je olakšica bila propisana samo ženama) - naišao na dijalog dvojice učevnih muževa (ma što muževa – pravnika, Bože moj) u pripremi parnice, negdje u mraku dvorane prizivnog suda neke američke države, a na temu ravnopravnosti spolova. Poslije sam na subscreenu našao titl tog filma, pa u nekom prijevodu za kojeg sasvim ne jamčim, ali svakako pogađa bit priče – prenosim taj dio razgovora – tiče se taktike završne riječi na suđenju:

„Naslikajte sucima sliku Amerike koja će postojati: djeca iz škola trče kućama u kojima nema nikoga; mama je u uredu ili tvornici. Muškarac i žena bore se za isti posao, a žena čak može raditi i za nižu nadnicu od muškarca. Što je čovjek bez plaće i kako da se brine o svojoj obitelji? Koja bi ga žena htjela? Plaće bi pale. Stopa razvoda bi skočila. Samo tkivo našeg društva počelo bi se rasplitati. Propala bi obitelj koja ga tvori.“

Nema uopće zbora – taj je veleumni pravnik sasvim plastično i vizionarski opisao ovo što se desilo u posljednjih pedeset godina; obitelji su razorene, a nadnice su snižene (recentna istraživanja pokazuju – realno, na možda niti polovinu nekadašnje vrijednosti); žene su ravnopravne – upravo u tome da budu roblje kao i muškarci, ali su djeca zapostavljena i unesrećena; pa je li se to baš moralo tako desiti?

Ili, kako je mojoj Dragoj, kada su ona i njena rodica znale sa dvanaest godina reći da se neće ženiti i da će biti svoje i samostalne, njena baba znala odvratiti: pazite dico samo jedno; da vam se te želje ne ostvare.

Najlakše bi za taj i takav svijet bilo optužiti borce i borkinje za ravnopravnost spolova – pa zaključiti: trebalo je ostaviti stvari onakvima kakve jesu i sve bi bilo dobro - kako je bilo još tamo šezdesetih, kada su dame brinule o frizerima i ručku, a ne o karijerama. Muškarci su ti koji vode i vodili su svijet svojim zadebljalim, sigurnim i grubim rukama (i evo, doveli su ga dovde, svaka im čast na tom umijeću; da su planirali kako upropastiti posao kojim se bave, ne bi ga tako dobro smislili); sama želja da se takva stvar promijeni odnijela je taj isti svijet u niti pola stoljeća - dovraga.

Ili tome možda ipak nije tako?

Možda ovakav nazor zapravo računa na jednu te istu – definitivno svevremensku - karakteristiku naših dragih poduzetnika, a to je grabež, pohlepa i želja za profitom; tamo gdje mogu oteti, smanjiti, sniziti i poniziti, oni će to bez ikakve zadrške i učiniti. Osim Izraela – koji je ionako po svemu dio zapadnog svijeta, vele - južno i istočno od Alpa ne postoji država u kojoj bi čovjek poželio živjeti, pa je dakle jedini recept za uspjeh, sreću i napredak – uvoditi kapitalizam tamo gdje ga još nema. Ako treba, i silom. Ako treba, i prevarom. Kako bi rekla Zločesta djeca u besmrtnoj sinkronizaciji Jamesa Bonda – „drugovi, mi jesmo za demokratiju, ali ne da svako priča šta oće“. I sada više – kao u Kom-manifestu – posljednji kapitalist neće biti onaj koji će prodati uže na koje će ga objesiti. Bit će to posljednji socijalist!

Ili tako, ili nikako.

No, gospodo, možda će vas razuvjeriti jedna činjenica, a to je da ste zapravo – zagovarajući svetost kapitala - postali veći marksisti od samoga Marxa. Progutali ste njegovu udicu, i nasjeli na priču o višku vrijednosti; stvar je – kažu – društvene organizacije, pa i pravde – samo u tome tko će na koncu proizvodnog ciklusa taj višak prisvojiti – i kada to definiramo, riješili smo sve probleme. Heureka! Društveni je sustav perpetuum mobile, i toliko je savršen da makar u malome dijelu iz ničega može stvoriti nešto – a to je taj famozni višak vrijednosti – pa onda kada posložimo kockice kako treba, i kada svatko svoje usne pribije na tu veliku, moćnu sisu – živjet ćemo u zemlji Nedođiji, u raju.

Ne postoji višak vrijednosti; ne postoji perpetuum mobile: iz ničega nitko još nije uspio stvoriti ništa drugo – osim ništavila samoga (povijest je puna takvih primjera). Da bi gazda u procesu udruživanja rada i kapitala uspio nešto strpati u džep, on mora oteti ono što je stvoreno – i učinit će to, silom zakona, policije, sudova, a to što je stvoreno nije stvoreno ni iz čega: osim njegova novca, prečesto se zaboravlja na muku, znoj, trud i žuljeve bez kojih nikakav proces ne bi bio moguć. Da bi jedna država mogla biti bogatija od druge, ona mora sankcionirati postojeće stanje vojnim, ekonomskim i svakojakim drugim savezima, koji će nas zveketom, batom i lancima uvjeriti u to kako su jeftine sirovine, radna snaga i cijene – prirodna i normalna stvar, pa se onda iz potaje jedna Francuska, nakon dobre gozbe - može smijati Maroku ili Alžiru, ili Madžarska Hrvatskoj, ili Hrvatska Bosni, ili Amerika Kolumbiji, ili Rusija Ukrajini – a izgleda da neće biti tako daleko da se i Ukrajina na tome klatnu nasmije Rusiji – kako su samo zaostali. Da bi jedan zaradio, stotine i tisuće moraju biti opljačkane (a u toj šumi, ako jedan ne izgubi puno, nego milijuni gube malo pomalo, onda se to puno lošije nazire); da bi taj vraški pametan izum obrtao paru, moramo vjerovati kako nam odavde nema izlaza i kako su stvari takve kakve jesu.

Utoliko, argument da još nitko nije pobjegao iz Danske u Jemen, ali mnogi jesu u suprotnom smjeru – ne znači puno. Ovaj svijet, lomeći stijenje u šljunak, a šljunak usitnjavajući u pijesak – goneći tako oblike, stijenke i forme tek da mijenjaju izgled sa snažnijih na slabije grane - funkcionira po zakonu entropije; primijenjen u društvenoj stvarnosti to je princip oportuniteta: zar ćemo ono što je lakše – smatrati pravednim? Ako nam se čini da sistem kapitala i rada ipak nekako funkcionira, otkinuvši tu i tamo kakvu glavu, nogu ili ruku – Bože moj – onda to znači da se ne treba zalagati za neki jednostavniji sistem, u kome će biti manje nesretnih i gladnih, a više sitih?

Ovo je svijet u kojemu svake dvije sekunde od gladi umre jedno dijete. Da, svake dvije sekunde od gladi umre jedno dijete. Kada to shvatiš, onda ti se više neće bedastom činiti stara uzrečica o tome kako problem gladi u svijetu ne uključuje na prvome mjestu rješenje - kako nahraniti gladne, nego kako nahraniti site!

Nema toga poduzetnika koji ne bi propustio platiti nečiji rad manje (ili nikako), samo ako namiriši da može; u tome je – čini mi se – najveći problem: pa zar nismo upravo ovog ljeta došli do toga da poslodavci, a ne više radnici – kukaju pred sezonu da ne mogu nabaviti radnu snagu i da im trebaju kontingenti radnih dozvola za Nepalce i Sirijce, jer više niti Srbi, Bugari i Bosanci. a kamo li domaći - nisu toliko blesavi da ovdje rade za manje, kada dvjesta kilometara dalje mogu za duplo više. A i ako obećaš to više – barem domaći znaju što i koliko vrijedi obećanje domaćeg poduzetnika: od obećanja do ispunjenja jako je, ajko dugačak put. I opet – dešava se najstrašnija stvar: tržište regulira stvari, i ubija i gazi sve iznad visine mravlje glave – pa ostaju, kako kod nas ide, oni koji su najumreženiji i najsposobniji, a ne najbolji?

Eto, onda, ako žene moraju raditi za manje pare od muškaraca; ako nakon svoga posla moraju trčati kući, po vrtićima ili školama; zašto im taj užitak ne bismo omogućili, pogotovo ako na njemu još možemo i zaraditi? I dalje ćemo ih smatrati neplodnima, lošima, sebičnima – i trubiti im o tome na sve strane ako ne budu htjele imati djecu – a ako budu, onda će one same sebe smatrati lošima, nedostojnima, prevarenima ako ne rade, i ako nisu samostalne, ili se negdje na kraju tog vrzinog kola, uvečer u jedanaest, kada svi oko njih pozaspu, sito i zadovoljno – mogu pogledati u ogledalo i ustanoviti koliko su sretne ili nesretne.

Naravno, ne treba sada među obične smrtnike računati milijardere koji se sude oko novih milijuna, stvarajući ljudima privid da i bogati plaču. Te njihove suze nemaju baš nikakve veze sa muško-ženskim odnosima (nije li strašno da je borba za takve stvari krenula upravo otamo gdje se vrte milijuni, dok tisuće nesretnica skapava u odnosu zavisnosti, pod najgorim nasiljem i poniženjima, u gladi, mizeriji i bez ikakva izgleda u bolje sutra, pa i gubeći živote, ali o tome se puno manje priča).

Taj zatvoreni krug – na opisani način - nikada nećemo otvoriti, i doista ćemo doći do točke sa koje povratka nema: ako je išta u toj priči bitno, to je onda pitanje hoće li nam djeca biti zdrava, radosna i spremna postati dobri ljudi koji će svijet, kada nas konačno ne bude, ili kada nas uspiju maknuti sa kormila – umjeti povesti u dobrome smjeru. A djece, da prostite, još uvijek ne može biti bez jednih i drugih, ne samo tamo gdje se ona, je li, prave - nego i tamo gdje se grade.

Problem naše civilizacije jest u tome što ljude, a onda i ljudske zajednice - ne vrednuje prema tome koliko su u sebe uložili (znanja, vještine, ljudskosti) nego koliko imaju i kako izgledaju – dakle, gledamo jedni druge prema kriterijima na koje smo žalosno malo ili nikako sami za sebe mogli utjecati. Vele ljudi preko plota, ili pričajući već drugi sat s nekim po povlaštenoj tarifi: vidi ga, fukara; nema ga pas za što ujesti. Dobro imovno stanje nam je neupitna garancija sposobnosti, uspjeha, vrijednosti, ako nemaš – znači da nisi niti bio voljan, sposoban, kadar nešto stvoriti – onda si luzer, jadnik, niškoristi. Voziš slab ili nikakav auto, ideš tramvajem, živiš u nekom naslijeđenom stančiću i sjediš osam sati u sobi opasanoj rešetkama, pa još filozofiraš – niti si što uprihodio, niti stvorio; kao neki lik iz Gogoljeve ili Čehovljeve drame, i još u slobodno vrijeme lutaš šumama sretan što si živ, kao prebijeno pseto; bereš nekakvo zelenje i donosiš kući – to bi mogao biti znak da ipak nisi sasvim beskoristan.

Pa ti si običan idiot: nisi priskrbio korist sebi samome i svojima, pa kako ćeš drugima? Toliko o muškarcima; za žene – zna se: ako nema lijepo lice, ili grudi, ili barem duge noge, ako je debela, niska, ružna – tko joj je kriv; plivat će u ovoj masi kao obična vreća kostiju, sve dok se bez nade utopi i ne nestane. Kapital nas je obuzeo i preuzeo u svim segmentima; od njegova bljeska ne vidimo ništa drugo do li društvenu ljestvicu – kako onda – prije pedeset, i sto, i tisuću godina, tako i sada. I u vjeke vjekova, amen.

Možda smo negdje na početku priče trebali shvatiti da rješenje nije u tome da žene budu ravnopravne muškarcima u ropstvu, nego da muškarci budu ženama ravnopravni u slobodi davanja, nesebičnosti i skrbi? Da je podjela na muško i žensko sasvim prirodna i obična stvar (pardon, kako bi sada ovi premudri mladci rekli: na osobe koje menstruiraju, i valjda – osobe koje proizvode sjeme?), i da jedni druge u tome ne trebamo tlačiti, ograničavati, iskorištavati i podsmjehivati se, nego – gledati gdje bismo mogli pomoći. Ili je u ljudskoj prirodi, na žalost, da samo gleda korist, interes i zavisnost, pa tamo gdje nanjuši jedno od toga, vrti dok ide? Da li je zaista grozna istina da muškarci žele novcem doći do one stvari (koju nemaju), a žene onom stvari (koju imaju) doći do novca?

I u toj priči shvatit ću čak i bijes koji proizlazi iz činjenice da niti žene na tome putu nisu sasvim bez grijeha, pa će neke – boreći se za sebe i lomeći u toj staklani svaku vazu i svaku čašu koju zahvate - pokušati prisvojiti ono za što se muškarci ne moraju boriti, ali nipošto neće preuzeti na sebe i loš dio priče (ili kako jedna bistra bucmasta plavuša u tom istom filmu s početka, kada popisuju zakone koji prave razliku među spolovima, pa dođu do propisa o rudnicima - veli: a zašto bismo uopće zahtijevale biti ravnopravne u rudnicima?).

Čim prije ljudi bi trebali shvatiti da život malo ili nimalo ne liči na masivnu sjevernu tribinu, tamo gdje nas stane deset tisuća, ili čak i više, i gdje ću se izgubiti u urlanju mase o tome kako smo snažni i lijepi; tamo gdje ću svaku nevolju podijeliti sa masom (jer gle kolko nas ima); taj „mi“ vrlo će brzo kroz vrijeme nestati, rasplinuti se i pretvoriti u jedno prozaično i obično „ja“ sa mojim vlastitim odgovornostima, nevoljama i problemima, koje će onda sam valjati uprtiti na vlastita pleća – netko prije, a netko kasnije, pa otići takav, sam kao prst, Bogu na istinu.

21.06.2022. u 11:40 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.