vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 07.04.2022.

Totalitarizam i pravi muškarci


„U vrtu je sjekira,
na krovovima dimnjaci,
zima zaobilazi
moj dio grada.“
Haustor




Kada imaš dva silnika u ulici, ne pitaš tko je gori; spašavaš glavu od jednog ili drugoga, kako ti grah padne. Eh, tako bi to trebalo ići – i tako je mislio da to ide – recimo Vladko Maček. Osobno mi stoga nije problem (o ovim se silnicima u posljednje vrijeme često govori) u tome je li komunizam gori od fašizma, jer su mi oba jednako odbojni - zbog metode eliminacije onih koji nisu na istoj strani.

Stoga, to - tko je više glava skinuo – crveni ili crni - nije baš neki argument, jer je isto - pitanje boljeg prolaznog vremena u toj stravičnoj utrci, a ne kvalitete: u komunizmu su strepili baš svi od Ježova i Jagode do Kamila Horvatina i Ilije Jakovljevića (koji je u njemu i skončao), a u fašizmu samo oni koji nisu odabrani – pa i isti taj Ilija Jakovljević, ali očito – o apsurda - samo zato da bi se izvukao i mogao strepiti i u komunizmu (i tamo konačno izgubiti glavu). Nacisti, ustaše ili slični - pobili su manje ljudi jer, jadni, nisu stigli više – nisu dulje bili u sedlu; njihova je kratko gorjela budući da su ljudi na drugoj strani brže shvaćali o čemu se kod njih radi.

Radi toga što je u onome ratu komunizam pobijedio fašizam - meni je problem u ljudima koji misle da je samo zato od njega bolji, miješajući ideju sa ostvarenjem. Ili, onako kako to nitko nije stigao odgovoriti pokojnom Igoru Mandiću na njegovu tvrdnju o propasti projekta hrvatske države: znamo li uopće za neki projekt koji nije propao?

Kod fašizma i fašizama svih vrsta i nacija je svakome dobronamjernom čovjeku otpočetka /ili, primjerice - ako ne od 10.4.1941, onda bar od 1.7.1941. - Gline, Jadovnog i Danice/ bilo jasno kako je riječ o zločinu.

Komunizam je, s druge strane, bez sumnje bio zasnovan na plemenitijoj ideji /jednakost svih - nasuprot preferiranja jedne nad drugom nacijom/ ali je upravo u duljini te amplitude /a ne broju skinutih glava/ njegova propast u zločinu - dublja i strašnija nego kod fašizma: tragedija je u tome da upravo nakon te, komunističke propasti - dobri ljudi više nemaju pokrića vjerovati kako će ikakvo političko djelovanje čovjeku donijeti sreću; barem ne - odjednom i zauvijek. Danas više nitko (ili nerazmjerno malo njih) ne bi išao u Španjolski građanski rat o svome trošku; zato se svako malo na netu i pojavljuju priče o ugovorima stranih državljana koji su otišli ratovati u Ukrajinu.

Zato svakog uvjerenog titoistu iznova upitam: bi li osobno, čista srca, u nekoj arkadijskoj kočevskoj šumi, uz ptice i sunce, tog raspjevanog proljeća četrdesetipete – pa čak i da baš nitko nikada ne sazna za to - mogao sprašiti jedan jedini metak u potiljak neke domobranske dječačke glave; pa to je samo jedan trzaj prstom - i sve je brzo gotovo, apotekarski čisto i riješeno u dubini neke jame - ali to treba uraditi baš on - a ne nikako - da to za njega obavi netko drugi, neki Simo, ili Mile, dok on nadahnuto pjeva o ljubičici plavoj?

Totalitarizam; kako to gordo zvuči. Propala su dva totalitarizma, a na njihovo mjesto stigao onaj treći – konzumeristički; sada te nitko ne tjera u logore i na stratišta ako si neobičan; samo te svi smatraju ludim ako nemaš doma nikakav tv paket, niti novi model vozila, niti tri ili četiri psa ili mačke, ili barem ljubavnicu, a kamo li da o tome snimaš selfije i stavljaš ih na fejs. Totalni si luzer, vele današnji totalitaristi; a u pustoši njihovih srdaca vidiš totalno odbacivanje. Pa poželiš otići u šumu, i nikada se više ne vratiti u ovu džunglu, totalno.

I baš zato je u današnjem svijetu svaka ideologija zločin (a poticanje na to da se troši i kupuje i ima nije ništa drugo nego ideologija – ideje naše, benzin vaš), i najučinkovitiji lijek protiv nje nije više nekakav pravednički poziv na borbu /u kojoj će se prije ili kasnije zastraniti, mi nemamo kamione, topove ni avione, aj Carmela/, već švejkovski: ignorancija, podsmijeh i spačka!

Boljeg spasa od učenja i znanja ja tu ne vidim; osobno sam pred užasnutim očima svoga šovinistički raspoloženog narednika u "našem" ratu (stavljam ga pod navodnike, jer se protivi tome da ijedan rat smatram svojim) nosio na smjenu straže pod miškom - Pekićevu "Odbranu i poslednje dane" na ćirilici (vjerojatno sam je u knjižnici uspio ugrabiti pred škartiranjem): jer pucalo se na jedne Srbe; druge se čitalo. Svi Srbi nisu bili protivnici, pa i pod cijenu toga da ti mnogima od njih – barem si tako mislio – ničim izazvan - jesi. Svijet u kojemu su mi svi Srbi protivnici nije svijet za kojeg bih prihvatio pušku u ruku, premda metak ili geler za tu finu razliku ne znaju, i ne haju. Ali, iza cijevi uvijek stoji neka duša, i dobro je rekao još stari Heraklit - džabe nam oči i uši, ako su nam duše barbarske.

Učenje, velite? Evo, i ja sam duboko zašao u šesto desetljeće, i još uvijek učim – i te kako. Danas ne možeš doći do majstora, ili možeš, ali teže nego do kardiokirurga (a o tome totalitarizmu profita malo se ili ništa priča), pa kada u kuhinji procuri niskotlačni bojler i treba iz njega izvaditi tri kile kamenca i zakrpati natrag što se dade, i još montirati shodnu mu slavinu – izučavaš YouTube, fotografiraš, sklapaš i rasklapaš u glavi kao Tesla; konzultiraš se u obližnjem dućanu vodoopreme kod prodavačice (jer sada tamo radi kratkoošišana tetovirana prodavačica koja o pipama zna više od Bandića i Boba Graditelja zajedno i nosi u rukama rebra Lipovice i kutne ventile lako i jednostavno, baš kao ti vrećice s placa), i u sve te ta mala uputi svojim sigurnim snažnim rukama i iskrenim osmijehom (nikako podsmijehom), pokazujući na novom modelu u prodavaonici, za kojeg nemaš baš para, ako nije nužno– i sve točno; toliko si onda učevan i pametan da uspiješ sve to sam kod kuće obaviti, bez majstora.

Dobro, nisam ja to sve zašarafio baš sam – nego uz pomoć još jednog para ruku – onog najljepšeg, koji istodobno kuha kavu (s vodom natočenom u kupaoni) i pušta vodu na pipi, smiješeći se najljepšim osmijehom na svijetu; šapćući ti u uho negdje iz polučučnja, dok pridržava okastu dvanaesticu – da ustaneš dok te ne zabole leđa – stigneš sve to poslije. Onda topla voda konačno poteče iz toga što si sklopio i zašarafio (gore, na cijevi, a ne dolje, ispod bojlera) i triput se prije toga Bogu pomolio za to.

I tako si nekako mislim – kakvim su nas sve glupostima učili kroz protekle godine po vojskama, školama, crkvama, a bome i medijima - podjednako: o oružju, o političkim sistemima, o domoljubnim pjesmama, i o socijalno osjetljivim isto tako, a nitko nas ništa nije učinio o bojlerima i pipama, da postanemo ono što nikada više nećemo stići postati - neki baš pravi muškarci; jedino što pravih muškaraca – nekako mi se čini – nema bez pravih žena, ili – ups - da bude rodno jednakopravno – istih takvih, pravih muškaraca (sve na izbor), a svi skupa - nećemo zagledati nekud u stranu, u stražnjice, nego ravno u lica – ona će nam biti važna, pa ćemo na njima otkrivati sjene, ili svjetla.

Tako je i moja, prava žena, konačno prihvatila stari prijedlog što sam ga kao prava muška vještica predviđajući ovo zlo, isticao već godinama: hajde da kupimo malu, usku peć na drva, montirat ćemo je kad vrag dođe po svoje, i zavući ćemo se pod dekice na kauču dok će nam vatrica pucketati u gluhoj večeri – fućkat će nam se za plinove i nafte i sjeverne i južne tokove, a još možda ispečemo i kakve police sa špekom?

- - Koji sam ja idiot, da sam svaki puta kada sam išao u šumu donio jednu cjepanicu, sada bismo imali drva za dvije zime!
- - Ovaj puta ću ja na ulici zaustaviti dimnjačara, i primit ću se za gumb – veli Ona mazno se smiješeći – pa ću ga pitati čime se pričvršćuje cijev u zid, nekim ljepilom, trakom, kitom, silikonom, tko zna – reći će nam čovjek, da nas ne poguši, može?
- - Ma doći će on i sam na vrata – velim ja znalački, srčući onu mlaku kavicu, kao – razumijem se sad nakon ovog zakrpanog bojlera u sve. - Znaš da dođe svake jeseni pokupiti neke pristojbe radi plinskog bojlera, a taj je i tako spojen na rupu u zidu a ne na dimnjak; bojler ima veze sa dimnjakom kao i vrapci što se po njemu, je li, hm… - pogledam je, a fokus mi se suzuje, dramatično.
- - Ma daj, baš si prost, pa nisu vrapci kao ti da ih zanima samo jedna stvar – gleda me s prijekorom, točeći mi ostatak kave jednom - dok mi drugu ruku drži u krilu.
- - Nisu, nisu, evo i tebi su u dvorištu pojeli svo sjeme za travu, sjećaš se? – ne dam se ja.

Hoću reći svime ovime, ovakav kompliciran i nečitak kakav jesam - čemu bi čovjek uopće želio biti pravi – ako nema kome biti pravi, ili sam u krivu?

Dođe mi da onoj maloj prodavačici zahvalim, sa gospođom Najdražom pod rukom, i umjesto buketa cvijeća – donesem joj neke bitove, gedore, ili bar paketić Heinekena – a možda sam sasvim u krivu, i možda bi joj se baš cvijeće svidjelo? - pa da joj onako sasvim nevino, očinski, udjelim jedan cjelov u čelo: spasila si nas, bar na sljedećih pet godina!

Pravi muškarci? Odakle mi taj termin? Ma, sav protrnem kada čujem starce kako svakih otprilike pola stoljeća proklinju navodno nezainteresirane i obijesne klince time da su oni pravi u njihovo doba – umjesto nekakvog posla, popravka, koristi – ratovali. Evo primjerice gospođa Hrga veli da su posljednji pravi muškarci bili oni iz devedesetiprve (pa bih onda i ja upadao među takve, možeš misliti). Kao da je ratovanje nekakva vrlina – na vlas isto se spočitavalo i negdje osamdesetih, kada su se dugokosoj mlađariji spominjali nekakvi kuriri, bombaši, mitraljesci i to kako će svijet propasti jer mladi više nemaju nečega za što bi ginuli.

Kao da je nešto za što bi ginuo mjera života: to može biti jedino nešto za što bi živio, a ne umirao.

Mislim o svemu tome dok voda šumi iz bojlera i para kipti nad u sudoperom; pa znadem da je svijet zasvagda siguran na svome putu propasti, kao u sefu švicarske banke; nju nam više nikada neće donijeti nitko drugi, nikakvi komunisti i fašisti - već mi sami. Posmrzavat ćemo se, prljavi i gladni, sa daljincima u rukama i starterima za bjuti luk u džepovima, a sjekire, pile, lukovi i strijele, kako veli Rundek, ostat će po vrtovima, kao da ih nikada nije niti bilo.

To s nevoljama i propašću - mi to sami sebi umijemo najbolje.

07.04.2022. u 08:28 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.