Danas sam počeo slušati gasnu šošu. Iako mi se nije svidjela iz prve, dobro je to njezino. Jučer sam izašao van, te naumio provesti eksperiment koji je zamalo i uspio. Loša je regresija, loša, a događa se baš ovih dana. Također sam se prisjetio Dekanovaca, međimurskog sela koje sam htio spomenuti u jednoj od priča, ali me uvijek omela kiša, a naročito lokve kod moje zgrade, da lokve. Svaki put kad sam prolazio pokraj njih zapitao bih se zašto već jednom ne srede taj asfalt. A možda i ne treba, bar djeca uživaju gacajući po njima. Tu su i sveprisutne grube i teške riječi jednog dječaka, koje racionalnim metodama pokušavam odbaciti, ali se uvijek uvjerim u njihovu istinitost. Mada ne bih ipak onaj zadnji dio, to je pretjerano. A što treba? Ne znam. Ne znam. Ne znam. Ne znam. Zašto? Ne znam. Ne znam. Ne znam. Koliko samo ima pitanja, a da je odgovor na njih "Ne znam"? Ne znam, ali mora da ih je puno. Tužno je to. Riječi su jake prilično, i strašne. Zaista se od njih može sastaviti par ubojitih rečenica. Bilo bi baš dobro da ljudi na tjedan dana izgube sposobnost govora. Neki bi bjesomučno pisali, drugi bi pokušavali gestikulirati. Neki bi pak se prepustili, ali takvih je (nažalost) uvijek premalo. Uvijek. Nedostaje mi ono "ti mirišeš, ne ti mirišeš". Nadajmo se samo da riječi onog dječaka neće postati aksiom. Bojim se svega i svačega, ali to me možda čak i najviše plaši. Danas sam upalio televizor istovremeno kad je nastupila tridesetosma minuta desetog sata. Prije toga je bila tridesetsedma. To bi me možda i razveselilo, da znam da je bilo istovremeno, ali nije bilo. Teorija determinističkog kaosa tu tvrdnju odbacuje kao staru krpu. Oprosti mi prijateljice. Zaboravio sam. Zanimljivo je i kako sve ovo u mom mozgu ima savršenog smisla, dok na ekranu liči na neki bijedan pokušaj dadaizma. Što je to u zraku da neke stvari izgube svoje značenje ili simboliku na putu do papira ili tipkovnice? Znam, upućeniji će mi reći da je pitanje krivo formulirano, ali nema veze, stvarno nema veze. Trebao sam danas prisustvovati na nekim događajima velevažnim, ali nisam, jednostavno mi se neda. Prije tri mjeseca išao bi na to, siguran sam. Ali zato sam dio slobodnog trojstva. Danas je obećavajuće, ali sumnjam da će biti nešto. Ako ništa drugo, eksperimentiranja neće biti. Oralne masturbacije, pjevanje i zloba vjerojatnije su. Moglo bi se reći i sigurne. Ali nema veze. Bilo, prošlo. Kao i svaki put, uostalom.
benko
jednog je dana mali grgur išao kod zubara u srijedu. njegov je djed bio vodoinstalater, pa pomisli on, mogao bih ga malo posjetit, a i baku treba, nije da ne žive u istoj kući, na istom katu, ili ne daj bože. i tako se naš grgur zaputi ka roditeljima svoje majke. u tom trenutnom trenu trenutnog, tekućeg trenutka i još par onih kasnijih trenutaka, grgurev je otac tomislav prevodio neku glupu knjigu na engleski, te poslao svoju tupu tajnicu do grada po novine, jer su njega boljela glupa stopala otkad je gol (i bos!) skakutao po južnom dijelu suburbija grada dokazujući svojoj svekrvi da zna (i prepoznaje!) kada oni tramvajski performeri naprave dobar performans, a kada je to obično sranje koje može izvesti svaki glupan bez pola mozga. bilo kako bilo, toga vrelog ljetnog dana, tako vrelog da su se čak i ptice bacale u more da se osviježe, glupe; toga se dana mnogo toga zbivalo u gradu. henrik i krizantema, grgurovi djed i baka, roditelji njegove majke, započeli su, naravno, uobičajenu nedjeljnu svađu, ovaj put - u srijedu. tako je bilo baš i svaki drugi dan. samo su se svađali i ručali i svađali i spavali i svađali i to.
- krizantema, dođ vamo! ko mi je pojeo moju punu zdijelu špageta, pobogu, sad sam se je baš prije dvije minute zaželio!
- pa enriče mili, smazao si sve špagete pred šest minuta! opet si gutao kapljice za nos, znaš što ti je doktor rekao - ne više od dvije bočice dnevno! ti si isto uvijek zamišljaš da imaš zaštopani nos. baš si blesav. dođi da...
- ne seri! znam da si ti pojela, uvijek ti sve pojedeš! zato i jesam toliko mršav!
- ali, enriče...
- ne prekidaj me! - zaprijeti joj henrik, te izvadi srebrni dvadesetitrocentimetarni nož iz umjetne potkoljenice i zavitla njime nad svojom glavom.
- nisam valjda glup da nakon četrspet godina vojske ne znam ko mi jede...
i pade na pod. tamo gdje je pred sekundu stajao henrik stala je žena sa špricom u ruci.
- joj krizantema, susjedo moja, opet kapljice za oči?
- da..., tužno će krizantema i utihne ali veselo nastavi - ajde sjedni rebeka, da popijemo kavu dok se ovaj moj ne probudi!
- a šta ćemo s njim?
- ma, ostavi ga tu nek leži, nije mu prvi put.
- ajde, imaš pravo, ajmo do grada!
i odu. a kad je grgur došao do kuće svog djeda i kuće svoje bake i ugledao zebru koja je krasila njihova ulazna vrata, shvatio je da je kod zubara ostavio kapu i špekule pa se okrenuo i vratio po stvari. henrik je već bio budan i kovao plan kako da se osveti svojoj ženi.
- jesti moje špagete, pa tko je to vidio? sram je bilo! neće više ona, neće!
imao je dobar plan. ipak je on vodoinstalater, pa će sa lakoćom zamijeniti cijevi za vruću i hladnu vodu u tuš-kabini. pa nek i dalje jede tuđe ručkove! kako je zamislio, tako je i uradio.
-ni časak posla, pomisli i zadovoljan učinjenim zadrijema na svojoj najdražoj fotelji, makar se tek malo prije probudio. krizantema se kući vratila točno kad je henrik počeo hrkati. njoj se nije spavalo jer je upravo popila kavu sa susjedom, a kofein je na nju intenzivno djelovao pa je uvijek, i nakon najmanje popijene šalice kave postala hiperaktivna i prala suđe i/ili prozore. tako je naša hiperaktivna krizantema oprala svo suđe i sve prozore i od umora zaspala na podu. baš u taj čas, kad mu je baka zaspala, u kuću je ušao mali grgur s kapom i sa špekulama, sav znojan i smrdljiv kao mokar i smrdljiv pas lutalica koji spava u smrdljivim kanalizacijskim otvorima, valjda zbog sunca i vrućine, jer, sjećate se, taj je dan bio vreli ljetni dan. pošto je uvidio da ukućani spavaju, a nije imao srca buditi ih, grgur razmisli i odluči poći pod dugi osvježavajući, hladni tuš.
možda i ne bi sve tako loše završilo da mali grgur na svom putu do kupaonice nije zagazio u zdijelu punu špageta, da se nije posklizno i pao po stepenicama sa drugog kata i razbio ključne kosti i dva rebra, da njegov otac nije skakao gol (i bos!) po suburbiju grada i nagazio na stari čavao i zarazio se tetanusom, da smo barem upoznali grgurevu majku ili bar sestru, koja, vjerujte, zna o čemu priča, sve bi bilo bolje! ali ovako, ovako kako je sad i neda se promijeniti, tako je završila priča o malom grguru koji je jednog dana išao do zubara u srijedu, na vreli ljetni dan, tako vreli da su se čak i ptice bacale u more da se osviježe, glupe.
pero
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 89, 90, 91, 92, 93, 94, 95, 96, 97, 98, 99, 100.
Točno 100 puta je frizerka prošla četkom preko kose Mihajla Nužnika. Bio je zadovoljan učinjenim, te je vrlo rado dao 10 kuna za "češljanje duge kose". Dan je bio prohladan i vjetrovit, ali ne sasvim nepodnošljiv, jer je puhao topao vjetar s juga. Mihajlu, koji je, kako znamo, imao dugu kosu, to se nije svidjelo jer je upravo bio na češljanju, a vjetar nije za to mario. U sebi je zamišljao kako vjetar poništava njegovo češljanje. 100, 99, 98, 97....
"U kurac, kud baš danas kad idem na spoj s Mirnom!", pomisli razdražen. No, kao da je na svaku njegovu takvu misao vjetar još jače zapuhao, dodatno poništavajući učinak njegova češljanja.
79, 78, 77, 76, 75.....
Dakako, da nije bilo moguće izračunati na kojoj brojci je bila njegova kosa, ali u njegovoj glavi, to su bili baš ti brojevi. Kako su se smanjivali, tako je njegov um bivao sve pomračeniji, sa sve crnijim primislima, a onaj tko ga je poznavao zaključio bi i da je problijedio.
42, 41, 39, 38, 37, 36........
Mihajlo više nije ni gledao kud hoda, bio je naprosto toliko razdražen, te je nesvjesno počeo i mumljati. Prolaznici su ga gledali u čudu.
28, 27, 26, 25......
Bilo mu je nepodnošljivo sila pišati, te je, obuzet svojim demonskim ludilom, počeo pišati u obližnji šaht, naočigled prolaznika. Vjetar je i dalje nesnosno puhao, a Mihajlovo ludilo progresivno raslo. Gotovo da nije bilo svjestan sebe, a možda je i več zaboravio oko čega se pjeni. Bilo kako bilo, taman kad je došlo do brojke 1, umro je.
Naime, neki konzervativni Hrvati su se osjećali isprovocirano njegovim besramnim pišanjem u šaht, te su ga nasmrt prebili.
benko
