pasticada

četvrtak, 15.11.2007.

Ribolov, ronjenje, planine i talibani...(2)

Sad kad se sve lipo posložilo baš sam zadovoljan što život donosi ogromne promjene. Mali korak za čovječanstvo, a veliki za mene...Odluka je pala, triba je nekako sprovest. Za početak je važna stavka da imamo di bit, iako je i to upitno...u kući su godinama bile izbjeglice iz Bosne, pa faktički nije ništa ostalo osim zidova. Prozori i vrata su bili jebeno derutni, struja je bila u komi, pa čak je i parket bio koma prljav i sjeban i još k tome smrdila je cila kuća po loju i spizi dugogodišnjeg balijskog kužinavanja. Ciča zima, nema grijanja, štramaci su svi za bacit. A ideja je da se bavimo turizmom u konačnici, znači tribalo je sve to dovest u red, znači tribalo je novaca puno, stvarno puno da se stavi u funkciju obiteljski pansion sa 40 ležaja i restoranom.
Uglavnom, najviše problema je zadavalo iseljenje iz Zagreba. Tribalo je prodat posa, odjavit prebivalište i sve račune i dugovanja stavit u nulu. A nije to tako jednostavno kad živiš u jednom gradu 30 godina, kad imaš dobar posa, 15-tak ljudi zaposleno i čitav hardver za funkcioniranje sistema. A da ne govorim o poslovima i projektima koji su bili u tijeku, o hrpi završenih koji nisu naplačeni i tekučim financijskim obavezama koje iznenađuju svaki božji dan...pa ima li tu uopće kraja?
Veliku sreću sam imao što sam firmu relativno lagano rješio sa svojim dobavljačem, proizvođačem iz Slovenije. Dugo godina surađujemo i s vremenom sam došao do nivoa da otkupljujem 80% njegove proizvodnje. Bio je prilično realan kad je reka da ako ja zatvorim tvrtku da može i on slobodno zatvorit, pa mi je ponudio dobre uvjete, pošten dogovor. Nije postojala mogučnost da posao vodim iz Sukošana, a i samom mi se toliko svidila nova ideja sa preseljenjem da sa starim životom nisam želio imat ama baš ništa.
I tako, uza sve peripetije 15.02. ukrcam stvari u tri kombija i preselim se u Sookoshan. Dva dana kasnije dovezem i obitelj. Hladno je. Imamo neku električnu puhalicu, odabrali smo jednu od soba, nemamo kuhinje, samo stolno kuhalo. Jeba te, ne znan od kud počet! A sezona je na vratima. Selili smo se iz sobe u sobu kako bi ja uređivao jednu po jednu. Kako sam u Zagrebu radio posao vezan za uređenje interijera nije bio problem sa uređenjem. Stigle su sve raspoložive snage i materijal i uredismo mi kuću kako tako do svibnja. No kako uvik jedan posa vuće drugi, tako je i kuća tražila još, još, još...sve do trenutka kad sam potrošio sve novce i još se zadužio, prezadužio, a rezervacije i gosti još nisu bili na vidiku.
Sičan se ka danas...01.07.sidimo žena i ja u restoranu, dužni ko Grčka, kuća je napeto spremna za prihvat gostiju. Ja i ona. Sami. Nema ni jednog gosta. Ni jedne rezervacije. Šta sad?, pita ona. Ne znam, nešto se mora desit inače... I desilo se. Kako? Ne znam. Zazvonija je telefon. Moj kum ima neke mađare, velika firma, mađarske željeznice koji bi tili doć kod njega na more. Direktori i tako to. Kaže on da ima malu kuću za obitelj, ali da njegov kum bi možda bio spreman primit te direktore i stvarno, dođe delegacija odma idući dan. Slikivaju, snimaju, sviđa im se sve...za par dana počnu probno pristizati. I toliko im se svidilo to lito da smo za idućih tri godine od 01.05. do 01.10 sve popunili puno za prazno. E to me je lipo diglo. Vratija san sve dugove, još ulaga u kuću i uspija zaradit mrvu. Zimi san radija po gradilištima za još koju kunu i sve je bilo dobro.
Dica su krenula u školu, rastu, dobri su. Pomažu u kući, sritni su. Ovaj moj najmlađi, Vito, prohoda je tek sa dvi godine...jednostavno nismo imali vrimena, pa se on jadan sam uhodava po dvoru. A bija je brz ka metak po tim kolinima. Čudo za gledat, mislija bi da se sav izdera, a ono ništa.
I cilo to vrime gledan kape Velebita, gledam more. Dobro jutro, veli, i zagrli me more oko vrata....

- 11:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2007.

Ribolov, ronjenje, planine i talibani...

Lipo li je, lipo li je...ležim u barci. Radim ništa. Glupo je i pomislit da u ovo vrime na ovon mistu normalan čovik može išta radit. A sve počinje nekoliko godina ranije negdje na moru gdje je počela prava, iskonska ljubav između mene i prirode. Zašto tek sada? Obično se čovik zaljubi u mladosti, a ne u kasnim 30-tim. Ipak je to čučalo u meni i tražilo svoju priliku. Priliku za život. Opustio sam se kao dite. Sve je išlo kako triba. Škola, crkva, pioniri, košarka, curice...klasična priča zagrebačkog momka 70-tih godina. Trt-mrt i prođe srednja škola, vojska, fakultet, pa opet vojska, početak privatnog posla, obitelj...a cilo vrime Zagreb tare mene samog. Priko više nekoliko ljudi zaposlenih, kooperanti, mobiteli, sastanci, semafori, problemi. A priroda čeka u meni. Život čuči. Krajnji domet razmišljanja kako zajebat gužvu u gradu i kako kupit šta bolju pilu, pa nek drugi pate koliko sam uspješan. Naravno felga, šlapa, mjuza i sve šta već ide uz to. I bezgranično glupi razgovori na tu temu s već dugogodišnjom škvadrom. Znao sam da sam nezadovoljan, nisam znao zašto i kako to promjeniti. Besmisleno mi je bilo penjati se na Sljeme. I šta kad se popnem? A da ne govorim da je tribalo poć na neko višlje brdo. Hrana. Uf. Samo zagrebački odrezak i pomes frites. Verdura ništa, gljive ajme, sirevi katastrofa, riba mi smrdi...kruva puno, bili naravno i sve to obliveno dobrom starom Coca-colom. Vino...ma fuj! Najslađe je bilo napravit "podrigušu", a to je pecivo, putar, šunka, sir, paprika, pomidori, svašta nešto i izvalit se u fotelju pred televizor...uf kako je to bilo dobro. Evo i danas kad se sjetim tog okusa slabo mi dođe...muka mi je sad od toga. Sport? Nema se vremena. Total šade. 120kg. A i nije me bilo briga. Već sam se pomirio s činjenicom da je život takav kakav je. Il te posere il te ne...to je zapravo jedina sudbinska stvar u koju sam vjerovao, nemamo puno utjecaja na moderan ritam življenja, koturaš se u mehanizmu. Kad izletiš u orbitu...nema te. Nisi član društvenih i inih socijalnih zbivanja. Mjerilo vrijednosti je felga i guma. Veliki, što veći ekran televizora, stan u elitnom kvartu i pimpek šta ga ne vidiš od debele, masne mišine.
Ali kao što rekoh: "Il te posere ili ne...". Pa tako došao je i taj dan. 15.01. lita gospodnjeg 1997. Otvorila se prilika za poć živit na more. U Malo misto kraj Zadra, Sukošan. Uopće ne znan zašto san taj dan to uzeo u razmatranje. Vjerojatno sam bio jako nezadovoljan scenarijem filma Beskrajan dan tj onaj u kome se ponavlja svaki dan sa laganim modifikacijama. Sjednem, ma šta sjednem, ja nikad ne sjedim i razmišljam. Donesem par brzih zaključaka kao obično i pozovem svoju dragu kako bi joj prezentirao svoju novu fiks ideju. Mirela je zagrepčanka. S Knežije. Veselog duha, otvorena za sve moje ludorije, ali ipak zagrepčanka, tu su joj roditelji, prijatelji, za razliku od mene koji sam se ipak rodio u Zadru i vučem korjene iz Sukošana...poznat teren i ljudi. Ima tu još pokoji otežavajući faktor. Troje dice u predškolskoj dobi, posao uhodan do savršenstva, top zarada, podriguše kakvih nema u Dalmaciji i ipak, zaboravio sam, kesten pire. A hrana je os pokretač mojih ideja. Nisam baš zadovoljan ribom i blitvom. Zapravo uopće nisam s tim zadovoljan. Čak nikad nisam lovio ribu, ne vidim smisla u tome. Ako ti se jede riba brate kupi je. A ne da smrdiš sav po friškini i čekaš tamo nešto da se desi sa štapom u ruci. Ko to normalan more razumit? Jedva da san zna i plivat kolika san lita trošija na galebarenje. Ma kakva riba, kakvi bakrači? To su obične gluposti da se moreš maknit od žene na dva dana, pa onda kao s dečkima na ribolov. Uzgred rečeno, lovio sam jednom štuke s društvom na nekakvoj baruštini. Temperatura je bila takva da ni vatru nismo mogli upalit...a šta da van pričan kako nan je bilo.
Uglavnom, mislio sam ja o svemu tome, ali po običaju rješavam probleme kad nastanu, pa zašto bi sad gledao tu tamniju stranu preseljenja. Svidila mi se promjena u životu, pa makar ona bila i puno gora od one situacije koja je sada.
Mireli se, već poslovično, sve učinilo velikim rizikom i avanturom. Ona voli uzet u obzir sve opcije koje joj mogu stat na put. Šta mi radimo u Zagrebu?, pitam ja nju. Posao, vrtić, škola, televizija, malo druženja, kino, kazalište...pa sve to možemo i u manjoj sredini uz more, palme i ti i ja. Ovo zadnje joj se posebno svidilo s obzirom da sam non-stop radio i negdje zujio u potrazi za još posla. Moja priča je bila u najmanju ruku idilična. Teško se odbija kad ja objasnim situaciju na svoj osebujan način. Retorika mi je jača strana. Pristala je! I ovdje su počela sva moja loša i dobra događanja. Ovdje je počeo moj život vrijedan spomena.

- 12:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	studeni, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

pasticada

četvrtak, 15.11.2007.

Ribolov, ronjenje, planine i talibani...(2)

petak, 09.11.2007.

Ribolov, ronjenje, planine i talibani...

Opis bloga

Linkovi