Lipo li je, lipo li je...ležim u barci. Radim ništa. Glupo je i pomislit da u ovo vrime na ovon mistu normalan čovik može išta radit. A sve počinje nekoliko godina ranije negdje na moru gdje je počela prava, iskonska ljubav između mene i prirode. Zašto tek sada? Obično se čovik zaljubi u mladosti, a ne u kasnim 30-tim. Ipak je to čučalo u meni i tražilo svoju priliku. Priliku za život. Opustio sam se kao dite. Sve je išlo kako triba. Škola, crkva, pioniri, košarka, curice...klasična priča zagrebačkog momka 70-tih godina. Trt-mrt i prođe srednja škola, vojska, fakultet, pa opet vojska, početak privatnog posla, obitelj...a cilo vrime Zagreb tare mene samog. Priko više nekoliko ljudi zaposlenih, kooperanti, mobiteli, sastanci, semafori, problemi. A priroda čeka u meni. Život čuči. Krajnji domet razmišljanja kako zajebat gužvu u gradu i kako kupit šta bolju pilu, pa nek drugi pate koliko sam uspješan. Naravno felga, šlapa, mjuza i sve šta već ide uz to. I bezgranično glupi razgovori na tu temu s već dugogodišnjom škvadrom. Znao sam da sam nezadovoljan, nisam znao zašto i kako to promjeniti. Besmisleno mi je bilo penjati se na Sljeme. I šta kad se popnem? A da ne govorim da je tribalo poć na neko višlje brdo. Hrana. Uf. Samo zagrebački odrezak i pomes frites. Verdura ništa, gljive ajme, sirevi katastrofa, riba mi smrdi...kruva puno, bili naravno i sve to obliveno dobrom starom Coca-colom. Vino...ma fuj! Najslađe je bilo napravit "podrigušu", a to je pecivo, putar, šunka, sir, paprika, pomidori, svašta nešto i izvalit se u fotelju pred televizor...uf kako je to bilo dobro. Evo i danas kad se sjetim tog okusa slabo mi dođe...muka mi je sad od toga. Sport? Nema se vremena. Total šade. 120kg. A i nije me bilo briga. Već sam se pomirio s činjenicom da je život takav kakav je. Il te posere il te ne...to je zapravo jedina sudbinska stvar u koju sam vjerovao, nemamo puno utjecaja na moderan ritam življenja, koturaš se u mehanizmu. Kad izletiš u orbitu...nema te. Nisi član društvenih i inih socijalnih zbivanja. Mjerilo vrijednosti je felga i guma. Veliki, što veći ekran televizora, stan u elitnom kvartu i pimpek šta ga ne vidiš od debele, masne mišine.
Ali kao što rekoh: "Il te posere ili ne...". Pa tako došao je i taj dan. 15.01. lita gospodnjeg 1997. Otvorila se prilika za poć živit na more. U Malo misto kraj Zadra, Sukošan. Uopće ne znan zašto san taj dan to uzeo u razmatranje. Vjerojatno sam bio jako nezadovoljan scenarijem filma Beskrajan dan tj onaj u kome se ponavlja svaki dan sa laganim modifikacijama. Sjednem, ma šta sjednem, ja nikad ne sjedim i razmišljam. Donesem par brzih zaključaka kao obično i pozovem svoju dragu kako bi joj prezentirao svoju novu fiks ideju. Mirela je zagrepčanka. S Knežije. Veselog duha, otvorena za sve moje ludorije, ali ipak zagrepčanka, tu su joj roditelji, prijatelji, za razliku od mene koji sam se ipak rodio u Zadru i vučem korjene iz Sukošana...poznat teren i ljudi. Ima tu još pokoji otežavajući faktor. Troje dice u predškolskoj dobi, posao uhodan do savršenstva, top zarada, podriguše kakvih nema u Dalmaciji i ipak, zaboravio sam, kesten pire. A hrana je os pokretač mojih ideja. Nisam baš zadovoljan ribom i blitvom. Zapravo uopće nisam s tim zadovoljan. Čak nikad nisam lovio ribu, ne vidim smisla u tome. Ako ti se jede riba brate kupi je. A ne da smrdiš sav po friškini i čekaš tamo nešto da se desi sa štapom u ruci. Ko to normalan more razumit? Jedva da san zna i plivat kolika san lita trošija na galebarenje. Ma kakva riba, kakvi bakrači? To su obične gluposti da se moreš maknit od žene na dva dana, pa onda kao s dečkima na ribolov. Uzgred rečeno, lovio sam jednom štuke s društvom na nekakvoj baruštini. Temperatura je bila takva da ni vatru nismo mogli upalit...a šta da van pričan kako nan je bilo.
Uglavnom, mislio sam ja o svemu tome, ali po običaju rješavam probleme kad nastanu, pa zašto bi sad gledao tu tamniju stranu preseljenja. Svidila mi se promjena u životu, pa makar ona bila i puno gora od one situacije koja je sada.
Mireli se, već poslovično, sve učinilo velikim rizikom i avanturom. Ona voli uzet u obzir sve opcije koje joj mogu stat na put. Šta mi radimo u Zagrebu?, pitam ja nju. Posao, vrtić, škola, televizija, malo druženja, kino, kazalište...pa sve to možemo i u manjoj sredini uz more, palme i ti i ja. Ovo zadnje joj se posebno svidilo s obzirom da sam non-stop radio i negdje zujio u potrazi za još posla. Moja priča je bila u najmanju ruku idilična. Teško se odbija kad ja objasnim situaciju na svoj osebujan način. Retorika mi je jača strana. Pristala je! I ovdje su počela sva moja loša i dobra događanja. Ovdje je počeo moj život vrijedan spomena.
Post je objavljen 09.11.2007. u 12:22 sati.