Ribolov, ronjenje, planine i talibani...(2)
Sad kad se sve lipo posložilo baš sam zadovoljan što život donosi ogromne promjene. Mali korak za čovječanstvo, a veliki za mene...Odluka je pala, triba je nekako sprovest. Za početak je važna stavka da imamo di bit, iako je i to upitno...u kući su godinama bile izbjeglice iz Bosne, pa faktički nije ništa ostalo osim zidova. Prozori i vrata su bili jebeno derutni, struja je bila u komi, pa čak je i parket bio koma prljav i sjeban i još k tome smrdila je cila kuća po loju i spizi dugogodišnjeg balijskog kužinavanja. Ciča zima, nema grijanja, štramaci su svi za bacit. A ideja je da se bavimo turizmom u konačnici, znači tribalo je sve to dovest u red, znači tribalo je novaca puno, stvarno puno da se stavi u funkciju obiteljski pansion sa 40 ležaja i restoranom.
Uglavnom, najviše problema je zadavalo iseljenje iz Zagreba. Tribalo je prodat posa, odjavit prebivalište i sve račune i dugovanja stavit u nulu. A nije to tako jednostavno kad živiš u jednom gradu 30 godina, kad imaš dobar posa, 15-tak ljudi zaposleno i čitav hardver za funkcioniranje sistema. A da ne govorim o poslovima i projektima koji su bili u tijeku, o hrpi završenih koji nisu naplačeni i tekučim financijskim obavezama koje iznenađuju svaki božji dan...pa ima li tu uopće kraja?
Veliku sreću sam imao što sam firmu relativno lagano rješio sa svojim dobavljačem, proizvođačem iz Slovenije. Dugo godina surađujemo i s vremenom sam došao do nivoa da otkupljujem 80% njegove proizvodnje. Bio je prilično realan kad je reka da ako ja zatvorim tvrtku da može i on slobodno zatvorit, pa mi je ponudio dobre uvjete, pošten dogovor. Nije postojala mogučnost da posao vodim iz Sukošana, a i samom mi se toliko svidila nova ideja sa preseljenjem da sa starim životom nisam želio imat ama baš ništa.
I tako, uza sve peripetije 15.02. ukrcam stvari u tri kombija i preselim se u Sookoshan. Dva dana kasnije dovezem i obitelj. Hladno je. Imamo neku električnu puhalicu, odabrali smo jednu od soba, nemamo kuhinje, samo stolno kuhalo. Jeba te, ne znan od kud počet! A sezona je na vratima. Selili smo se iz sobe u sobu kako bi ja uređivao jednu po jednu. Kako sam u Zagrebu radio posao vezan za uređenje interijera nije bio problem sa uređenjem. Stigle su sve raspoložive snage i materijal i uredismo mi kuću kako tako do svibnja. No kako uvik jedan posa vuće drugi, tako je i kuća tražila još, još, još...sve do trenutka kad sam potrošio sve novce i još se zadužio, prezadužio, a rezervacije i gosti još nisu bili na vidiku.
Sičan se ka danas...01.07.sidimo žena i ja u restoranu, dužni ko Grčka, kuća je napeto spremna za prihvat gostiju. Ja i ona. Sami. Nema ni jednog gosta. Ni jedne rezervacije. Šta sad?, pita ona. Ne znam, nešto se mora desit inače... I desilo se. Kako? Ne znam. Zazvonija je telefon. Moj kum ima neke mađare, velika firma, mađarske željeznice koji bi tili doć kod njega na more. Direktori i tako to. Kaže on da ima malu kuću za obitelj, ali da njegov kum bi možda bio spreman primit te direktore i stvarno, dođe delegacija odma idući dan. Slikivaju, snimaju, sviđa im se sve...za par dana počnu probno pristizati. I toliko im se svidilo to lito da smo za idućih tri godine od 01.05. do 01.10 sve popunili puno za prazno. E to me je lipo diglo. Vratija san sve dugove, još ulaga u kuću i uspija zaradit mrvu. Zimi san radija po gradilištima za još koju kunu i sve je bilo dobro.
Dica su krenula u školu, rastu, dobri su. Pomažu u kući, sritni su. Ovaj moj najmlađi, Vito, prohoda je tek sa dvi godine...jednostavno nismo imali vrimena, pa se on jadan sam uhodava po dvoru. A bija je brz ka metak po tim kolinima. Čudo za gledat, mislija bi da se sav izdera, a ono ništa.
I cilo to vrime gledan kape Velebita, gledam more. Dobro jutro, veli, i zagrli me more oko vrata....
|
