14.09.2005., srijeda

2.: Auto

Trebao sam ovo, trebao sam ono, trebao sam ne ulaziti u njen auto. Mogao sam i svojim doma.
Čemu sjedati u auto žene koju ni ne želiš, samo se nadaš da će te možda uspjeti napaliti? Tražiš uzbuđenje gdje ga i nema. Sjedanje u auto je najveća avantura večeri. Do sada si razmišljao o tome da joj digneš noge, cijele večeri trenirao zavođenje, a sada, kada je ona stavila tvoje tijelo u svoj auto, postavila te u neposrednu blizinu u kojoj će s enjeni sokovi ishplapljivanjem gusnuti oko tebe, sada se brineš što će te namamiti jedna obična pohotnica. Pojebi ju, šta sad. Normalno je da ti se neće, ali i ona mora s time biti načisto. Nije tvoj broj, kemija očigledno nije radila. Ako joj se hoće, morat će se potruditi svim upravljivim sredstvima. I morat će voziti malo pažljivije. Sigurno je, kao i sve druge napirlitane imitacije poslovnjača, duboko uvjerena da je seksi kada pretječe preko pune linije i s gustim prometom u kontra-smjeru.
Ako joj se hoće, neka ga popuši. Možda mi ga to uspije dignuti.
U suštini, možda i nije loša. Ovako, iz profila i koncentrirana na vožnju, nije uopće ni loša. Pokreti prstiju preko jabuke mjenjača su joj meki. Ne nastoji podražavati glađenje kurca, nego baš ženstveno obavija prstima i dobro odmjerenim pritiskom pomiče iz položaja u položaj. Evo je opet. Još ljepše. Budalo, ti i tvoji tikovi će te ubiti. Prsti su joj prelijepi, tako dugi i meki. Potpuno ženski prsti i zglavci. I podlaktice su dobre. Nisu mišićave, baš lijepo blistaju sjajem dobro uzdržavane ženke. Sigurno se puno jebe. Od toga koža tako blista. I nagoni se jačaju. Sigurno me zato i želi, da si popuni utrobu nečim večeras. Dobro, neka joj bude. Dat ću joj, ako baš toliko hoće. I ako preživim. Da joj kažem da sam vidio i bolje vozačice? I da su listom bile odurne, blesave kuje. Ona Tatjana, što je bila kćer mog mehaničara, jedino je ona bila simpatična, ali možda je i ona bila pokvarena kučka, samo sam ja oduvijek padao na te što liče na Taru Patrick. Malo tamne puti, srneće crne oči i gegav hod kao da joj je tata morž. Čudo da je ta uspijevala u muškoj konkurenciji osvajati neke bodove, a bila je masivnija od onih kepeca koji obično voze GT.
Da joj kažem da nije neka fora? Pustit ću ju, neka radi što god hoće. Bilo bi pretjerano da joj još dajem komplimente iako nema pojma što sve radi. Mogao bih joj barem reći da bih volio da nas odveze izvan grada, negdje gdje nema drugih automobila, pa neka nas tamo i izvrti po kanalima ako joj se baš hoće, ali zaista mi se ne želi provesti večer sjedeći na bankini, cuclajući zadnje cigarete obasjan rotirajućim plavim dok ona pokušava šarmirati policajce da zanemare trag kočenja koji ukazuje na 120 u naseljenom. Mogu ju zamisliti. Možda je to način da takve ipak dođu do kurca? Izazovu sažaljenje bijednom imitacijom vožnje? Ima u tome nešto.
Zapravo, ova ima sve što treba: izgleda dovoljno dobro da je sigurno u klasi "jebivo" skoro svakom potentnom muškarcu, dovoljno je diskretna da ne izaziva sablazan, a dovoljno obećava da je očigledno da se hoće potrošiti. Ima čitavu zbirku diskretnih načina da zabavi i privuče pažnju. Praveći se tobože važna odaje lažno pretjerano samopouzdanje i luckastost.
Pojebi ju, nije fer da se ovoliko potrudi i ostane suha. Nećeš joj nikada reći zašto je to. Možda ona i zna. Možda je svjesna, možda namjerno izigrava glupaču jer zna da se mi zapravo palimo na njih. Ne mogu vjerovati da zbilja misli da će me impresionirati tako nečim. Misli li da će me staviti u podređen položaj, isprobava kako reagiram na dominaciju. Žena upravlja falusnim simbolom do krajnjih granica njegove izdržljivosti pored mene, nositelja falusa, kako sjedim i snebivam se. Isprobava koliko sam spreman podnijeti žensku dominaciju ili joj je ovo surogat. Želja za penisom, želja da mi demonstrira da nije ništa manje vrijedna od mene i da i ona ima to čudo. Ona se mene boji?
Ne bi bilo fer. Neću. Zahvalit ću se na večeri i reći ću da me boli glava i suspregnut ću cinizam. Napravit ću ozbiljnu facu, bolnu grimasu, napravit ću sve samo da ne moram i ovoj glumiti da je poželjna. Samilost je ostala negdje drugdje i ne moram ja prolaziti kroz ovo. Mogu tražiti da me ostavi na križanju, mogu i iskočiti iz auta i iz ove glupe situacije. A opet, privlačna je.
Oguliti će sve zupčanike u transmisiji ako ovako nastavi. Ovo je treći puta da je promašila brzinu, međugas joj je neodmjeren, grči se dok nepotrebno prebacuje u prvu: gubi se, ne može više. Osjeća da je promašila temu, gubi samopouzdanje. Kako li je samo pročitala što mislim? Iz ovih nekoliko usputnih spominjanja kada i kako sam već bio u ovakvim autima? Osjeti li u tonu glasa, vidi li po mom položaju ruku i nogu? Ne, ona ni ne zna da se to ne smije raditi. Nepotrebno divlja po autu. Poslije će me još i pitati bi li ga htio kupiti, iako znam da ga koristi kao da ih ima na bacanje. Takav će i biti, ako ovako nastavi: za baciti. Upotrijebi, pa odbaci. To možda provocira? Nije valjda. Djeluje stabilnije. Vidjet ću. Posegne li, pustit ću ju. Pustit ću ju neka radi što hoće.
Kako ću joj sutra pogledati u oči? Kako bi se ja osjećao da radim budalu od sebe, a onaj pored mi to ne kaže? Kao da ja sada idem birati kozmetiku i potpuno promašim sve što izaberem, a ona skače od veselja što sam joj tako nešto prekrasno kupio, pa ode u kupaonicu i rida do jutra. I kosu bi si počupala, kada bi ja tako loše izabrao kao što ona loše vozi. Da joj pokažem? Da ja sjednem za volan i vratim nas žive do svog auta? I to odmah, prije nego mi uništi libido do kraja. Učinit ću joj uslugu. Dosta je bilo zajebancije: i ona hoće i meni se hoće. Jebe mi se, doslovno. Ne s njom, ali ona je tu i voljna je. Napaljuje me pogrešnom metodom i neće biti ništa od njene vlastite namjere ako i auto i sebe i mene još jednom dovede u škare. Neće biti ništa loše, ljudi smo, trebamo si pomagati međusobno. Reći ću joj, neka sama riješi kako će se izvući iz ove kaše. Može se ispričati, može se smiriti. Ne smijem uskratiti povratnu informaciju ženi koja me hoće iskoristiti. Nema veze, i droljice su ljudi. Nije to ništa loše i nema razloga da ju pustim da se ponižava. Bilo je dobro dok se barem ona dobro osjećala, ali ovo je previše.
Čemu još veća ljutnja? Sve sam rekao kako jest: i da je preopasno, i da nije uopće ni ugodno ni zabavno, niti imalo može uzbuditi. Sve je istina. Boli ju. Ne, ne moram trpjeti ovo. I bolje mi je da izađem. Ipak je cinizam izbio, makar u tom posljednjem "Bok".
Šteta, trebao sam držati jezik za zubima dok nismo stigli nazad. Kakva večer, dobro da sam živ.

- 15:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.09.2005., petak

1.: Kava

Nekada mi dođe na napišem knjigu
"Sve što treba da znam o životu, naučio sam od Partibrejkersa"


Nda... :-D

Zašto me sad pozvala ovamo? Kava kao kava. Ni prva ni zadnja kava na koju me pozvala neka žena. Ali čemu to, zašto sam ja uopće ovdje? Jeste, zgodna je. Možda je i jebozovna. Možda je baš to ono što ljudi zovu jebozovnim. Zovu – jebo – zovu, zovu – jebo – zovu, tra – la – la – la – la. Pričaj nešto, idiote. Pričaj. Pričaj o djetinjstvu, na to one padaju. Sjeti se. Navuci neku foru o labilnosti. Reci da se često smiješ sam sebi. I ona. Dobro, sada pukni kompliment da je to znak bogatog unutrašnjeg života i slušaj ju, morone jedan. Prestani misliti, sudjeluj u razgovoru. Kakve li ima bradavice? Opusti se, ako se opustiš riječi će same ići. Opet računaš što se smije a što ne smije, opet nešto kalkulira, opet si neugodan za stolom. Pazi sada, ne srči kavu i ne daj da ti se tresu te ruke. Uzmi ju s obje, kao da si mandarin. Nisi trebao obući odijelo, reci joj da nije istina da su to ludi ljudi, insistiraj. Dobro je, ovaj smiješak ti je izašao prirodno, smiješiš se dobro, opustio si se, razgovaraš. Dobro je, opusti se, to je samo kava i ništa više. Zbilja, kave li su joj bradavice? Kao Inine, možda, nejednake, mekane i zdepaste, možda ima onako velike lijepe kolobare preko pola sisice? Da, i ti misliš da su ljudi uglavnom izvještačeni i naglasi joj kako je najvažnije biti spontan i opušten. Još malo klimaj glavom, namjesti još ozbiljniju facu, a onda istresi svu bol svijeta zbog odsutnosti ljudi od vlastitih refleksa i prestani misliti o sisama, erekcija će ti se vidjeti. Možda bude mislila da ti se digao na konobaricu. Možda pomisli da se palim baš na takve sisate, male, guzate, blajhane i baš ovako hladne i službene. Da me sada vidi Ina, kako lijepa žena sjedi preko puta mene i mazno me gleda. Ma ne gleda me mazno, samo mi se čini. To si ja samo umišljam prizor od kojeg bi jadna Ina pukla od muke. Zna li ona da sam prekinuo prije dva mjeseca, nakon sedam mjeseci hodanja? Treba joj to reći, da zna da nisam neki jadnik. Ne, neće od ovoga biti ništa, ali bar uživaj u pogledu. Pa i nije jako zgodna. Nekakva je sva potrošena, kada bolje pogledam. Ali dobro se skriva iza šminke. Zašto me privlače te našminkane fufice? Sva je lažna, sva je nekako nakriva, čini me objektom i uopće ju ne zanimam kao osoba. Mislim da glumi da me sluša. Pričam i dalje. Kako mogu i misliti i pričati. Vjerojatno zato što radim ogromne pauze iuzmeđu rečenica. I bit će još veće, ako me nastavi gledati tako sažaljivo. Da, gleda u kavu i cupka prstima po stolu. Ništa od ovoga, zasrao sam nešto. Nisam ništa ni htio, pa je onda sve u redu. Dobro je da neće biti ništa odo ovoga. Brza ševa mi je nepotrebna, a u vezu s ovakvom droljom ni ne želim. Od njih samo problemi, one te varaju, ostavljaju s najboljim prijateljem, na dan vjenčanja se ševe sa starkeljama koji sviraju tamburicu za mladoženjine roditelje, one samo troše novce i živce. Opet je počela pričati kada sam ja ušutio. I glas joj je dobar. Zapravo, čudan mi je. Jako je čudan. Govori nekako hrapavo i guta slinu, ne znam zašto joj je to sada. Ja ne bi pričao kada bi mi tako teško to išlo. I zašto sada o cvijeću? Očekuje da joj kupim ružu? Isuse, pa ona to zbilja misli. Tako je dobro, ostani još deset minuta s tim kamenim smiješkom budaletine. Ili još bolje, ostani tako okamenjen cijeli život. Kupi joj ružu, kupi joj jebenu ružu. Zašto bi inače pričala o ružama baš kad je baba s ružama došla u kafić? Nije ju mogla vidjeti, ili ju je mogla vidjeti u staklu iza mojih leđa? Možda je primijetila u mojim očima? Pa, na trenutke se tako naginje da bi i mogla. Što bi još mogla vidjeti u mojim očima? Da sam ju poželio? Bože mili, pa nije valjda. Jesam li tako očigledan? Možda nije bilo slučajno kada je, ono, jednom dotakla moje noge ispod stola? Što sam ja ono učinio onda? Jesam poskočio, ili sam samo trgnuo noge? Je li moguće da, od samo dvije mogućnosti, nisam ni jednu od njih dvije napravio dostojanstveno? U čemu je dostojanstvo kave sa ženom za koju zbilja ne znam čemu bi služila? Nije ni ponižavajuće, barem ne bi trebalo biti, a opet nije ni neki ponos. Možda me netko vidi da sam na kavi s njom? Kava je bezazlena stvar. Ne odu svi u krevet nakon prve kave. Ona ide. Gotovo je, sada kada sam s njom, svi će već znati da sam očajan. Ni jedna me neće htjeti, ode moja ženidba u tri p.m. Naći ću si ženu kad na vrbi rodi grožđe. Bit ću tako očajan da ću morati na iskrici tražiti dugotrajnu vezu. Zašto joj se već ide? Kuda li joj se žuri, pa zašto? Nije bilo tako loše, nisam bio tako očajan. Valjda nisam. Pazit ću da konobaricu ne gledam u guzicu dok odlazi. Dobro je, uspio sam ne gledati. Bit će ovo problem. Da sam gledao konobaričino dupe, ne bi me ona uhvatila kako gledam njeno. Crvenilo će proći. Nisam crven, sigurno nisam crven. To se meni samo čini zbog topline u licu. Uvijek mi se čini, a, dobro je, nikada nitko nije primijetio da sam crven u licu i kada sam se osjećao kao da crvenim kao rak. Odgovori joj, ne mumljaj. Čemu sad iznenađenost: žena te pozvala na kavu, bio si jako šarmantan i sada želi da ju odvedeš doma. Ništa bitno. Nije to kao da si se oženio s njom, nije to ništa strašno. Neće nitko ni vidjeti da si s njom sjeo u auto, neće biti problema, ma sigurno neće biti problema, ma smiri se više. Da, potvrdi joj da zbilja nije problem da ju odvezeš i prestani dahtati kao da prvi puta sjedaš u auto. Dobro, ne sviđa ti se, pa šta sad. Žensko je, valjda će sokovi učiniti svoje, možda miris bude presudan. Možda zna svoj posao, možda nije sve u izgledu, ponašanju i kemiji? A u čemu uopće još može biti? Zašto joj nisam otvorio vrata i dao ruku da joj pomognem da uđe u auto? Ne bi mi škodilo da se nešto i dogodi, ali neću ništa pokušavati. Nervoza, prokleta nervoza i ti dosadni mali strahovi od ovoga ili onoga, a na kraju će biti bez smisla. Ionako ni jedna ne bi dala na prvom spoju, a svakako neće dati ako ni ne pitam.
- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< rujan, 2005  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

meki potezi ostavljaju najdublje tragove

U prvi mah je izgledalo kao da će ovaj blog proći bez mojih omiljenih himnica, ali neće. Neke stvari jednostavno nikada nisu dovoljno često ponovljene, a "je ne regrette rien" mi je otela kuja... ostaje mi samo da ližem svoje rane...

Hoću da znam kuda vodi ovaj put, mene
i život moj

Čiji je početak? Čiji je kraj?
Koji to čovek večnu tajnu zna?

Tamo gde je srce, tamo sija sunce
Tamo gde je strah, tamo živi mrak

Biti isti,
Biti poseban,
Biti slobodan,
Biti samo svoj.

Marijo, Majko Božija,
da li vidiš šta rade sa tvojom decom?

Biti isti,
Biti poseban,
Biti slobodan,
Biti samo svoj.

Isti, poseban, slobodan ... samo svoj.

(courtey of chocogirl)

A bez ove jednostavno ne može. Živjela jednostavna, plitka, brutalno banalna prepotentna nadripoezija!

Nikad nisam bio mlad
Bio sam uvek star
Ljute dane provodim sam
Sam ližem svoje rane

Želis li da sam živ
Želis li da sam srećan
Daj mi veru
Zaštiti me od svega

Ono što pokušavam sad
Ti nećeš za ceo svoj život.

Nikad nisam bio mlad
Bio sam uvek star
Ljute dane provodim sam
Sam ližem svoje rane

Želis li da sam živ
Želis li da sam srećan
Daj mi veru
Zaštiti me od svega

Ono što pokušavam sad
Ti nećeš za ceo svoj život.

Ti nećes...
Ti nećes...
Ti nećes...
Ti nećes...