1.: Kava
|
Nekada mi dođe na napišem knjigu "Sve što treba da znam o životu, naučio sam od Partibrejkersa" Nda... :-D Zašto me sad pozvala ovamo? Kava kao kava. Ni prva ni zadnja kava na koju me pozvala neka žena. Ali čemu to, zašto sam ja uopće ovdje? Jeste, zgodna je. Možda je i jebozovna. Možda je baš to ono što ljudi zovu jebozovnim. Zovu – jebo – zovu, zovu – jebo – zovu, tra – la – la – la – la. Pričaj nešto, idiote. Pričaj. Pričaj o djetinjstvu, na to one padaju. Sjeti se. Navuci neku foru o labilnosti. Reci da se često smiješ sam sebi. I ona. Dobro, sada pukni kompliment da je to znak bogatog unutrašnjeg života i slušaj ju, morone jedan. Prestani misliti, sudjeluj u razgovoru. Kakve li ima bradavice? Opusti se, ako se opustiš riječi će same ići. Opet računaš što se smije a što ne smije, opet nešto kalkulira, opet si neugodan za stolom. Pazi sada, ne srči kavu i ne daj da ti se tresu te ruke. Uzmi ju s obje, kao da si mandarin. Nisi trebao obući odijelo, reci joj da nije istina da su to ludi ljudi, insistiraj. Dobro je, ovaj smiješak ti je izašao prirodno, smiješiš se dobro, opustio si se, razgovaraš. Dobro je, opusti se, to je samo kava i ništa više. Zbilja, kave li su joj bradavice? Kao Inine, možda, nejednake, mekane i zdepaste, možda ima onako velike lijepe kolobare preko pola sisice? Da, i ti misliš da su ljudi uglavnom izvještačeni i naglasi joj kako je najvažnije biti spontan i opušten. Još malo klimaj glavom, namjesti još ozbiljniju facu, a onda istresi svu bol svijeta zbog odsutnosti ljudi od vlastitih refleksa i prestani misliti o sisama, erekcija će ti se vidjeti. Možda bude mislila da ti se digao na konobaricu. Možda pomisli da se palim baš na takve sisate, male, guzate, blajhane i baš ovako hladne i službene. Da me sada vidi Ina, kako lijepa žena sjedi preko puta mene i mazno me gleda. Ma ne gleda me mazno, samo mi se čini. To si ja samo umišljam prizor od kojeg bi jadna Ina pukla od muke. Zna li ona da sam prekinuo prije dva mjeseca, nakon sedam mjeseci hodanja? Treba joj to reći, da zna da nisam neki jadnik. Ne, neće od ovoga biti ništa, ali bar uživaj u pogledu. Pa i nije jako zgodna. Nekakva je sva potrošena, kada bolje pogledam. Ali dobro se skriva iza šminke. Zašto me privlače te našminkane fufice? Sva je lažna, sva je nekako nakriva, čini me objektom i uopće ju ne zanimam kao osoba. Mislim da glumi da me sluša. Pričam i dalje. Kako mogu i misliti i pričati. Vjerojatno zato što radim ogromne pauze iuzmeđu rečenica. I bit će još veće, ako me nastavi gledati tako sažaljivo. Da, gleda u kavu i cupka prstima po stolu. Ništa od ovoga, zasrao sam nešto. Nisam ništa ni htio, pa je onda sve u redu. Dobro je da neće biti ništa odo ovoga. Brza ševa mi je nepotrebna, a u vezu s ovakvom droljom ni ne želim. Od njih samo problemi, one te varaju, ostavljaju s najboljim prijateljem, na dan vjenčanja se ševe sa starkeljama koji sviraju tamburicu za mladoženjine roditelje, one samo troše novce i živce. Opet je počela pričati kada sam ja ušutio. I glas joj je dobar. Zapravo, čudan mi je. Jako je čudan. Govori nekako hrapavo i guta slinu, ne znam zašto joj je to sada. Ja ne bi pričao kada bi mi tako teško to išlo. I zašto sada o cvijeću? Očekuje da joj kupim ružu? Isuse, pa ona to zbilja misli. Tako je dobro, ostani još deset minuta s tim kamenim smiješkom budaletine. Ili još bolje, ostani tako okamenjen cijeli život. Kupi joj ružu, kupi joj jebenu ružu. Zašto bi inače pričala o ružama baš kad je baba s ružama došla u kafić? Nije ju mogla vidjeti, ili ju je mogla vidjeti u staklu iza mojih leđa? Možda je primijetila u mojim očima? Pa, na trenutke se tako naginje da bi i mogla. Što bi još mogla vidjeti u mojim očima? Da sam ju poželio? Bože mili, pa nije valjda. Jesam li tako očigledan? Možda nije bilo slučajno kada je, ono, jednom dotakla moje noge ispod stola? Što sam ja ono učinio onda? Jesam poskočio, ili sam samo trgnuo noge? Je li moguće da, od samo dvije mogućnosti, nisam ni jednu od njih dvije napravio dostojanstveno? U čemu je dostojanstvo kave sa ženom za koju zbilja ne znam čemu bi služila? Nije ni ponižavajuće, barem ne bi trebalo biti, a opet nije ni neki ponos. Možda me netko vidi da sam na kavi s njom? Kava je bezazlena stvar. Ne odu svi u krevet nakon prve kave. Ona ide. Gotovo je, sada kada sam s njom, svi će već znati da sam očajan. Ni jedna me neće htjeti, ode moja ženidba u tri p.m. Naći ću si ženu kad na vrbi rodi grožđe. Bit ću tako očajan da ću morati na iskrici tražiti dugotrajnu vezu. Zašto joj se već ide? Kuda li joj se žuri, pa zašto? Nije bilo tako loše, nisam bio tako očajan. Valjda nisam. Pazit ću da konobaricu ne gledam u guzicu dok odlazi. Dobro je, uspio sam ne gledati. Bit će ovo problem. Da sam gledao konobaričino dupe, ne bi me ona uhvatila kako gledam njeno. Crvenilo će proći. Nisam crven, sigurno nisam crven. To se meni samo čini zbog topline u licu. Uvijek mi se čini, a, dobro je, nikada nitko nije primijetio da sam crven u licu i kada sam se osjećao kao da crvenim kao rak. Odgovori joj, ne mumljaj. Čemu sad iznenađenost: žena te pozvala na kavu, bio si jako šarmantan i sada želi da ju odvedeš doma. Ništa bitno. Nije to kao da si se oženio s njom, nije to ništa strašno. Neće nitko ni vidjeti da si s njom sjeo u auto, neće biti problema, ma sigurno neće biti problema, ma smiri se više. Da, potvrdi joj da zbilja nije problem da ju odvezeš i prestani dahtati kao da prvi puta sjedaš u auto. Dobro, ne sviđa ti se, pa šta sad. Žensko je, valjda će sokovi učiniti svoje, možda miris bude presudan. Možda zna svoj posao, možda nije sve u izgledu, ponašanju i kemiji? A u čemu uopće još može biti? Zašto joj nisam otvorio vrata i dao ruku da joj pomognem da uđe u auto? Ne bi mi škodilo da se nešto i dogodi, ali neću ništa pokušavati. Nervoza, prokleta nervoza i ti dosadni mali strahovi od ovoga ili onoga, a na kraju će biti bez smisla. Ionako ni jedna ne bi dala na prvom spoju, a svakako neće dati ako ni ne pitam. |