2.: Auto
|
Trebao sam ovo, trebao sam ono, trebao sam ne ulaziti u njen auto. Mogao sam i svojim doma. Čemu sjedati u auto žene koju ni ne želiš, samo se nadaš da će te možda uspjeti napaliti? Tražiš uzbuđenje gdje ga i nema. Sjedanje u auto je najveća avantura večeri. Do sada si razmišljao o tome da joj digneš noge, cijele večeri trenirao zavođenje, a sada, kada je ona stavila tvoje tijelo u svoj auto, postavila te u neposrednu blizinu u kojoj će s enjeni sokovi ishplapljivanjem gusnuti oko tebe, sada se brineš što će te namamiti jedna obična pohotnica. Pojebi ju, šta sad. Normalno je da ti se neće, ali i ona mora s time biti načisto. Nije tvoj broj, kemija očigledno nije radila. Ako joj se hoće, morat će se potruditi svim upravljivim sredstvima. I morat će voziti malo pažljivije. Sigurno je, kao i sve druge napirlitane imitacije poslovnjača, duboko uvjerena da je seksi kada pretječe preko pune linije i s gustim prometom u kontra-smjeru. Ako joj se hoće, neka ga popuši. Možda mi ga to uspije dignuti. U suštini, možda i nije loša. Ovako, iz profila i koncentrirana na vožnju, nije uopće ni loša. Pokreti prstiju preko jabuke mjenjača su joj meki. Ne nastoji podražavati glađenje kurca, nego baš ženstveno obavija prstima i dobro odmjerenim pritiskom pomiče iz položaja u položaj. Evo je opet. Još ljepše. Budalo, ti i tvoji tikovi će te ubiti. Prsti su joj prelijepi, tako dugi i meki. Potpuno ženski prsti i zglavci. I podlaktice su dobre. Nisu mišićave, baš lijepo blistaju sjajem dobro uzdržavane ženke. Sigurno se puno jebe. Od toga koža tako blista. I nagoni se jačaju. Sigurno me zato i želi, da si popuni utrobu nečim večeras. Dobro, neka joj bude. Dat ću joj, ako baš toliko hoće. I ako preživim. Da joj kažem da sam vidio i bolje vozačice? I da su listom bile odurne, blesave kuje. Ona Tatjana, što je bila kćer mog mehaničara, jedino je ona bila simpatična, ali možda je i ona bila pokvarena kučka, samo sam ja oduvijek padao na te što liče na Taru Patrick. Malo tamne puti, srneće crne oči i gegav hod kao da joj je tata morž. Čudo da je ta uspijevala u muškoj konkurenciji osvajati neke bodove, a bila je masivnija od onih kepeca koji obično voze GT. Da joj kažem da nije neka fora? Pustit ću ju, neka radi što god hoće. Bilo bi pretjerano da joj još dajem komplimente iako nema pojma što sve radi. Mogao bih joj barem reći da bih volio da nas odveze izvan grada, negdje gdje nema drugih automobila, pa neka nas tamo i izvrti po kanalima ako joj se baš hoće, ali zaista mi se ne želi provesti večer sjedeći na bankini, cuclajući zadnje cigarete obasjan rotirajućim plavim dok ona pokušava šarmirati policajce da zanemare trag kočenja koji ukazuje na 120 u naseljenom. Mogu ju zamisliti. Možda je to način da takve ipak dođu do kurca? Izazovu sažaljenje bijednom imitacijom vožnje? Ima u tome nešto. Zapravo, ova ima sve što treba: izgleda dovoljno dobro da je sigurno u klasi "jebivo" skoro svakom potentnom muškarcu, dovoljno je diskretna da ne izaziva sablazan, a dovoljno obećava da je očigledno da se hoće potrošiti. Ima čitavu zbirku diskretnih načina da zabavi i privuče pažnju. Praveći se tobože važna odaje lažno pretjerano samopouzdanje i luckastost. Pojebi ju, nije fer da se ovoliko potrudi i ostane suha. Nećeš joj nikada reći zašto je to. Možda ona i zna. Možda je svjesna, možda namjerno izigrava glupaču jer zna da se mi zapravo palimo na njih. Ne mogu vjerovati da zbilja misli da će me impresionirati tako nečim. Misli li da će me staviti u podređen položaj, isprobava kako reagiram na dominaciju. Žena upravlja falusnim simbolom do krajnjih granica njegove izdržljivosti pored mene, nositelja falusa, kako sjedim i snebivam se. Isprobava koliko sam spreman podnijeti žensku dominaciju ili joj je ovo surogat. Želja za penisom, želja da mi demonstrira da nije ništa manje vrijedna od mene i da i ona ima to čudo. Ona se mene boji? Ne bi bilo fer. Neću. Zahvalit ću se na večeri i reći ću da me boli glava i suspregnut ću cinizam. Napravit ću ozbiljnu facu, bolnu grimasu, napravit ću sve samo da ne moram i ovoj glumiti da je poželjna. Samilost je ostala negdje drugdje i ne moram ja prolaziti kroz ovo. Mogu tražiti da me ostavi na križanju, mogu i iskočiti iz auta i iz ove glupe situacije. A opet, privlačna je. Oguliti će sve zupčanike u transmisiji ako ovako nastavi. Ovo je treći puta da je promašila brzinu, međugas joj je neodmjeren, grči se dok nepotrebno prebacuje u prvu: gubi se, ne može više. Osjeća da je promašila temu, gubi samopouzdanje. Kako li je samo pročitala što mislim? Iz ovih nekoliko usputnih spominjanja kada i kako sam već bio u ovakvim autima? Osjeti li u tonu glasa, vidi li po mom položaju ruku i nogu? Ne, ona ni ne zna da se to ne smije raditi. Nepotrebno divlja po autu. Poslije će me još i pitati bi li ga htio kupiti, iako znam da ga koristi kao da ih ima na bacanje. Takav će i biti, ako ovako nastavi: za baciti. Upotrijebi, pa odbaci. To možda provocira? Nije valjda. Djeluje stabilnije. Vidjet ću. Posegne li, pustit ću ju. Pustit ću ju neka radi što hoće. Kako ću joj sutra pogledati u oči? Kako bi se ja osjećao da radim budalu od sebe, a onaj pored mi to ne kaže? Kao da ja sada idem birati kozmetiku i potpuno promašim sve što izaberem, a ona skače od veselja što sam joj tako nešto prekrasno kupio, pa ode u kupaonicu i rida do jutra. I kosu bi si počupala, kada bi ja tako loše izabrao kao što ona loše vozi. Da joj pokažem? Da ja sjednem za volan i vratim nas žive do svog auta? I to odmah, prije nego mi uništi libido do kraja. Učinit ću joj uslugu. Dosta je bilo zajebancije: i ona hoće i meni se hoće. Jebe mi se, doslovno. Ne s njom, ali ona je tu i voljna je. Napaljuje me pogrešnom metodom i neće biti ništa od njene vlastite namjere ako i auto i sebe i mene još jednom dovede u škare. Neće biti ništa loše, ljudi smo, trebamo si pomagati međusobno. Reći ću joj, neka sama riješi kako će se izvući iz ove kaše. Može se ispričati, može se smiriti. Ne smijem uskratiti povratnu informaciju ženi koja me hoće iskoristiti. Nema veze, i droljice su ljudi. Nije to ništa loše i nema razloga da ju pustim da se ponižava. Bilo je dobro dok se barem ona dobro osjećala, ali ovo je previše. Čemu još veća ljutnja? Sve sam rekao kako jest: i da je preopasno, i da nije uopće ni ugodno ni zabavno, niti imalo može uzbuditi. Sve je istina. Boli ju. Ne, ne moram trpjeti ovo. I bolje mi je da izađem. Ipak je cinizam izbio, makar u tom posljednjem "Bok". Šteta, trebao sam držati jezik za zubima dok nismo stigli nazad. Kakva večer, dobro da sam živ. |