Lupine
|
Dok je jedna zamišljala riječi koje želi reći, kao da su mjehurići izlazili iz kipućeg griza i rasprsnuli se i prije nego su bili oblikovani – sve su formulacije bile beskrajno krhke i rasplinjavale se lakše nego mjehuri od sapunice. Očajavala je sada: jedan je sustav netragom nestao i ustupio mjesto dogovaranju povratnim vezama s novom stanarkom, u dodiru s egzemplarom bivšeg svijeta se partnerica povukla ostavivši svoje ostatke koji samo smetaju, kao klinovi priječe povratak u poznato. Dvojila je: pokazati rukom na izlaz ili grcati dok nešto ne uspije izgovoriti. Čemu grcanje? Govori, govori, govori! Dlakavica je sjedila na dnu zdjelice, nečujna i dalje i sama iznenađena svojom sposobnošću prikrivanja energetskom mimikrijom. Poprimila je vanjska obilježja, ritam pulsiranja Anjinog tijela i potpuno se stopila s okolinom. Čekat će, još nije spremna za objavu ljudima koji «vide kroz», lakše joj je svoje postojanje očitovati kroz modificiranje Anjine čiste pragme i toga će se i dalje držati. Ona se boji i više nego Anja, ona se boji do samouništenja svojevoljnom hibernacijom, najradije bi se začahurila u čelične lupine, a Silvija ne pomaže, ne pita prave stvari, ne navodi na pravi put. Anja je šutjela svoje misli: Ludo jedna, gdje je sada tvoja moć zapažanja, gdje je tvoje čitanje misli. Pročitaj ove, ako si takva genijalna! Silvija je i dalje samo mozgala gledajući Anjine oči iza kojih je i dalje preko cijele površine cortexa bjesnila hajka na pravu riječ ili barem odgovarajuće micanje glavom, a onda se ustala i sjela kraj nje, naslonila se na dvosjed i gledala ju iskosa, s leđa, nepomičnu i dalje. Stavila joj je ruku na rame i pogladila gotovo erotično. Nije imala nikakve namjere, jednostavno je osjetila glad dlana za ramenom i utažila dlanu glad. Anja se ispružila postrance, noge prenijela na odmorište za ruke, a glavu stavila u Anjino krilo. O, Bože, kako je ovo ugodno..., tiho, najtiše, uzdahnula je Anja. |