Ispovijedi kišnog čovjeka

Dok noću sjedim na balkonu
Vidim zvijezde i veliku sedefastu kuglu lune
Na plavoj pozadini boje maminog serivsa za kavu

Dok noću sjedim na balkonu
Vidim opustjela brda
Na čijoj su kosini razbacane kuće
Poput ptica po dalekovodima

Dok noću sjedim na balkonu
Čujem muziku vjetra u krošnjama drveća
Zvukove ljudi na prozorima
Ispunjenim nesanicom, njihove tihe glasove

Dok noću sjedim na balkonu
Izložen poput gledatelja u operskoj loži
Razmišljam o sljedećoj fotografiji
Koju ću snimiti sasvim slučajno

O riječima koje se poput divljih pasa
Otimaju krotiteljima u cirkusu jezika
Prije nego što istrče u arenu govora
U kojoj je svaka borba na život i smrt
Zatvoren u prostor tišine noći
U bijelom boksu balkona

Oslobađam se od misli, riječi,
Zvukova i slika
Putujem prema jednostavnom eteru jutra
Oslobođenom od istina,
Oslobođenom od laži

Baš sam se vratio sa ovogodišnjeg SFF-a. Bilo je sjajno-od programa(posebno u Heineken Open Air areni gdje stane 2500 gledatelja), do ugodno nabrijane atmosfere(na svakom koraku u gradu moglo se osjetiti da je festival u toku) i poznatih faca koje su se od sarajevske vrućine sklanjale u improvizirano fancy šatorsko naselje pokraj crvenog ćilima ispred Pozorišta(Juliette Binoche,Jeremy Irons,Michael Moore...). Možda je najbolja stvar kod SFF-a bio muving ekipe iz svih dijelova svijeta koji su po sarajevskim parkićima pili do ranog jutra ili čagali na odličnim koncertima (Kosheen, Jinx, Laibach, Sikter...). Ja sam imao sreću da me po najboljim sarajevskim barovima, čevabdžinicama i trgovima vode moji prijatelji koji tu žive. A kada imate lokalnog frenda, onda to znači i hrpu insider informacija koje većina posjetitelja niti ne zna,tipa čii je narandžasti Lamborghini parkiran na špici, u kojem lokalu je najviše sponzoruša, gdje su se potukli navijači Armade sa Fanaticosima ili koji ulični prodavač ima najsmješniji nadimak. Sada kada sam ponovo doma jedino mi je žao da nisam otišao tri-četiri dana ranije da se do kraja ufuram u festivalski štimung i pogledam još filmova. Kratki filmovi su ovdje redovito izvrsni, primjerice bh film "Ulica Grafita", zatim odlični "Kwiz" i "Tokio Jim", britanski "Soft" idr. Takmičarski program sam ove godine propustio, ali zato za sljedeće izdanje festivala planiram pratiti veći dio programa. Akinov film "Blizu raja"(nagrada za najbolji scenarij u Cannesu)je ponešto depresivna, ali fascinantno filigranski isprepletena drama koja balansira između dvije teme: odnosa roditelja i djece i odnosa imigranata i europskog društva. Iako je moj dojam o filmu bio pomalo već unaprijed pod utjecajem vrhunskih kritika, na kraju se isti potvrdio jer nikako ne možete odlučiti da li se radi o omnibusu ili unisonoj cjelini.Svi vi koji niste bili odite na www.sff.ba da vidite kako je dobro bilo, pa se vidimo dogodine u Sarajevu...

Kroz otvoreni prozor moje sobe ulijeće insekt. Nakon kratkog vrludanja oko lustera, slučajno ulijeće u mrežu pauka koji je već duže vrijeme podstanar kuta plafona u mojoj sobi. Zapravo, osvojio ga je za sebe i ne miče se odatle ma koliko se trudio da ga deložiram. Nakon katkog koprcanja insekta u svilenom paklu paukove mreže, čika pauk je skužio poruku i polako se približava svom plijenu, pomalo lud od sreće što mu je večera tako nenadano doslovno uletjela u usta. Približava se korak po korak, još uvike u nevjerici da je prisilna dijeta doista gotova. Insekt je skužio što mu se sprema i posljednjim snagama se pokušava iskoprcati. Ne uspijeva, bespomoćno mlatara kratkim zelenim ticalima i panično trese mrežu koja se oko njegova tijela čvrsto stisla. Pauk mu ispočetka ne čini ništa, već cijela situacija više izgleda poput predigre, u ovom slučaju predigre za ubojstvo. Zatim mu se približava i obuhvaća ga ticalima kao što muškarac obuhvaća partnericu u valceru. No umjeto plesa, pauk ima neki drugi plan. Nakon što je sirotog insekta potpuno imobilizirao omotavši ga paučinom, baca se na posao; vrijem je za večeru. Prodire u njegovo oslabljeno tijelo oštrim hvataljkama i izvlači mu utrobu na usta, pritom morbidno uživajući. Insekt počinje ispuštati neku bijelu tečnost, posljednju obranu ili možda krv, nevidljivu beskralješnjačku krv. Pauk ga je već potpuno prekrio svojim tijelom, u agoniji smrti potpuno se prepušta osmerokrakom Mengeleu koji ga preparira za svoj privatni Rocky Horror Picture Show... Nakon što je ovaj nevidljivi pokolj završio, više se ne osjećam toliko ugodno. Ni u svojoj sobi, a ni u svojoj koži... Toliko ubijanja, bez imalo milosti...

Kao što pas zapišava drvo i zakopava kost
Tek da se nađe, da ostavi trag
Tako smo i mi zasrali ovu zemlju
Zagnojili zrak nebulozama koje poput bujice
Izlaze iz naših umova koji su
Tvornice sranja koja proizvode
Opet jedna te ista nova sranja
I tako u krug svaki dan
Godinama stoljećima
Sranje proizvodi sranje koje proizvodi
Sranje

Kakva korist od toga uopće
Sad kad su izumili i umjetna gnojiva
No to je opet neka nova vrsta sranja
Smućkanog u laboratoriju

Nije li naše đubre zlato
upitao se Victor Hugo
Čak se i veliki umovi izgleda
bave sranjem i njegovim nuspojavama
I Freud sa njegovom analnom fazom
Kao da cijeli život nismo ionako
Opterećeni vlastitim dupetom
I njegovim produktima

Smisao reinkarnacije bi trebao biti
Da se reinkarniraš sve dok
Sama sebe ne reduciraš na
Običnu hrpu govana
S kojom se mogu raditi korisne stvari
Na promjer pognjojiti njiva
Što je često najveći doprinos društvu
Koji je spomenuta hrpa sranja
(nekada u ljudskom obliku)
Ikada dala zajednici u kojoj živi
Koja je obično do te mjere zasrana
Da to bi to uopće primjetila

Zato se najiskrenije nadam
Da ne postoji reinkarnacija
Niti neki fiktivni zagrobni svijet
Jer ne želim završiti na polici
Neke poljoprivredne apoteke
U plastičnoj vreći jeftina dizajna
Odbijam biti društvemo koristan
Ionako ćemo prije ili kasnije
Svi završiti u istom sranju
A tada će dragi moji biti prekasno
Za pametovanje.

Nedavno je jedna osmrtnica zaokupila moju pažnju. Na osmrtnici je lice jedne djevojke, lice za kakvi biste se okrenuli u baru. Lice koje privlači pažnju, čela prekrivena crnim šiškama i sa naušnicama koje sjajuckavo proviruju iz zastora od crnih vlasi. Lice gotovo pa egipćanke, puteno napućenih punih usana koje iskazuju žudnju. Očito,žudnju koja nije mogla biti zadovoljena. Osmrtnica je uokvirena morskoplavim porubom koji simbolizira dob pokojnice. Možda se umorila od života u laži,od laži u kojoj svi tako rado živimo jer nas sprječava da pogledamo u ogledlao i tamo vidimo istinu a ne iluziju. Pomislio sam koliko stotina djevojaka još u ovom gradu svaku večer obučeno po posljednoj modi dolazi u barove i provocira visokim petama i dekolteima tražeći jedino što tamo ne može naći- ispunjenje goleme rupe u njihovim srcima, domovima, životima...Koliko li ljudi prikriva svoju patnju alkoholom i igrom zavođenja koja je beskrajna samo zato što izvan te igre u njima ne postoji više ništa, jer su ostali prazni i svjesni te duhovne pustinje koja ubija sve oko sebe. Od tada, svaka maskara za mene potencijalno skriva podljeve od suza, svaka jakna prikriva rane od žileta. I nikada ti neće dopustiti da im pomogneš, jer bi to značilo da nešto nije uredu. A u njihovom svijetu sve je uredu i sve je za pet, samo dok se provode i dok party traje. Jer poslije partya slijedi mamurluk, a mamurluk zna biti i smrtonosan ako se ne suočiš sa čudovištem koje te vreba iz crnih dubina vlastitog uma. I ako konačno ne smogneš snage da otvoriš usta. I svoje srce.