Nedavno je jedna osmrtnica zaokupila moju pažnju. Na osmrtnici je lice jedne djevojke, lice za kakvi biste se okrenuli u baru. Lice koje privlači pažnju, čela prekrivena crnim šiškama i sa naušnicama koje sjajuckavo proviruju iz zastora od crnih vlasi. Lice gotovo pa egipćanke, puteno napućenih punih usana koje iskazuju žudnju. Očito,žudnju koja nije mogla biti zadovoljena. Osmrtnica je uokvirena morskoplavim porubom koji simbolizira dob pokojnice. Možda se umorila od života u laži,od laži u kojoj svi tako rado živimo jer nas sprječava da pogledamo u ogledlao i tamo vidimo istinu a ne iluziju. Pomislio sam koliko stotina djevojaka još u ovom gradu svaku večer obučeno po posljednoj modi dolazi u barove i provocira visokim petama i dekolteima tražeći jedino što tamo ne može naći- ispunjenje goleme rupe u njihovim srcima, domovima, životima...Koliko li ljudi prikriva svoju patnju alkoholom i igrom zavođenja koja je beskrajna samo zato što izvan te igre u njima ne postoji više ništa, jer su ostali prazni i svjesni te duhovne pustinje koja ubija sve oko sebe. Od tada, svaka maskara za mene potencijalno skriva podljeve od suza, svaka jakna prikriva rane od žileta. I nikada ti neće dopustiti da im pomogneš, jer bi to značilo da nešto nije uredu. A u njihovom svijetu sve je uredu i sve je za pet, samo dok se provode i dok party traje. Jer poslije partya slijedi mamurluk, a mamurluk zna biti i smrtonosan ako se ne suočiš sa čudovištem koje te vreba iz crnih dubina vlastitog uma. I ako konačno ne smogneš snage da otvoriš usta. I svoje srce.
Post je objavljen 13.08.2007. u 00:25 sati.