Kroz otvoreni prozor moje sobe ulijeće insekt. Nakon kratkog vrludanja oko lustera, slučajno ulijeće u mrežu pauka koji je već duže vrijeme podstanar kuta plafona u mojoj sobi. Zapravo, osvojio ga je za sebe i ne miče se odatle ma koliko se trudio da ga deložiram. Nakon katkog koprcanja insekta u svilenom paklu paukove mreže, čika pauk je skužio poruku i polako se približava svom plijenu, pomalo lud od sreće što mu je večera tako nenadano doslovno uletjela u usta. Približava se korak po korak, još uvike u nevjerici da je prisilna dijeta doista gotova. Insekt je skužio što mu se sprema i posljednjim snagama se pokušava iskoprcati. Ne uspijeva, bespomoćno mlatara kratkim zelenim ticalima i panično trese mrežu koja se oko njegova tijela čvrsto stisla. Pauk mu ispočetka ne čini ništa, već cijela situacija više izgleda poput predigre, u ovom slučaju predigre za ubojstvo. Zatim mu se približava i obuhvaća ga ticalima kao što muškarac obuhvaća partnericu u valceru. No umjeto plesa, pauk ima neki drugi plan. Nakon što je sirotog insekta potpuno imobilizirao omotavši ga paučinom, baca se na posao; vrijem je za večeru. Prodire u njegovo oslabljeno tijelo oštrim hvataljkama i izvlači mu utrobu na usta, pritom morbidno uživajući. Insekt počinje ispuštati neku bijelu tečnost, posljednju obranu ili možda krv, nevidljivu beskralješnjačku krv. Pauk ga je već potpuno prekrio svojim tijelom, u agoniji smrti potpuno se prepušta osmerokrakom Mengeleu koji ga preparira za svoj privatni Rocky Horror Picture Show... Nakon što je ovaj nevidljivi pokolj završio, više se ne osjećam toliko ugodno. Ni u svojoj sobi, a ni u svojoj koži... Toliko ubijanja, bez imalo milosti...
Post je objavljen 18.08.2007. u 01:56 sati.