Ispovijedi kišnog čovjeka

Sjede u malom kafeu na autobusnom kolodvoru. Piju piće, ona ga dodiruje svojom desnom rukom. Ima dugu plavu kosu, koja pod svjetlom jeftine neonke poprima nijansu zelene. Na peronima se pale svjetla, pada noć. Popločana površina ploćnika uranja u mrak iz kojeg prodorno strše svjetla perona: peron 9,peron 8.peron 7, peron 6...
Čini se da ne razgovaraju, njihova komunikacija reducirana je na tihu mimiku ruku. Možda se opraštaju, ovo je kratko piće pred rastanak pred autobusom. A on po običaju kasni, puše vjetar i sve je hladnije. Na trenutak nestaje struje i sve se rastapa u crnini noći. Nestaju obrisi slučajnih ljudi u malom kafeu, svjetiljke i reklamni panoi, četvrtasti brojčanik kolodvorskog sata koji pokazuje deset minuta do devet. Ostaje jedino udaljeni zvuk automobila u tami, šištajući zvuk vjetra u zelenilu. Čuje se komentar izborane konobarice u borosanama,i onda tišina. Bljesak upaljača- on pali cigaretu. U tome trenutku struja se vraća, svjetlo se razlijeva po izblijedjelim pločicama malog kafea. Prodire kroz prljavo staklo njegovih zidova, obasjava moju kosu svojim indiskretnim zrakama koje otkrivaju tako mnogo. Oblačim sako, hladno je. Hvala ti Bela. Da nije bilo tebe, ne bih sada bio ovdje. Vjerovatno bih se vozio u toplom kupeu vlaka, i slušao glazbu šina. A ovako, smrzavm se na vlažnoj klupi i čekam neudobni autobus, za koji će se kasnije ispostaviti da prokišnjava.
Werckmeister Harmonies u povećanom mjerilu, a ja sam Janos. Slučajni ljudi u kafeu sada su dvije siluete, iza kojih je obla figura konobarice koja se gotovo baletno kreće po sjajnoj površini poda. U glavi čujem glazbu: Gloomy Sunday od Billie Holiday.

Ljudsko tijelo je stroj za proizvodnju misli. A misli su pogon za proizvodnju emocija. Man Ray na svojoj fotografiji "Le Violon d' Ingres" prikazuje tijelo žene kao violončelo. Instrument svojom toplom šupljinom proizvodi zvukove, a zvukovi proizvode senzacije u mozgu slušatelja. Taktilnost drveta i svilenkasta ženska koža kao medij umjetnosti.

Ljeti sam znao nekoliko dana provoditi kod bake na selu. Bilo je to posebno vrijeme. Odrina bi svoj pokrov spustila do ograde, stvarajući ugodnu sjenu od crnih bobica oko stola na terasi. Okupili bismo se oko stola za doručak, a bakin specijalitet bila je kajgana na staroj tavi. Bio je neopisiv užitak doručkovati tako na terasi rano ujutro, iz otučene plave tave. Svatko je zahvatao rukom i poslije oblizivao prste. Tava, koja je nekad bila plava, s vremenom je pocrnila, zadržavši svoju originalnu boju samo djelomično. Nerijetko sam zamišljao da su se istim takvim starim tavama koristili i kopači zlata iz zlatne groznice. Kad razmišljam o tome, kao da opet čujem zrikavce oko kuće. Osjećam onaj neobični miris neiskvarenog, autentičnog i iskrenog koji se nikad nije uspio posve izgubiti i koji je kao dobri duh štitio intimnost male seoske kuće.
Pili smo vodu iz sjajno plave kante za zalijevanje. Nikada poslije nisam pio toliko hladnu vodu kao što je bila ta iz čatrnje. Stajala je kraj ulaznih vrata pod odrinom i baka je često znala ostavlajti ključ od kuće ipravo ispod plave kante. Danas je proveden vodovod i više nema potrebe za čatrnjom. Bakino vjedro ostalo je samo beskorisni relikt sjećanja.

Još uvijek se dobro sjećam plave drvene stolice u kući moje bake. Iako sam taj dan gotovo u potpunosti zaboravio, jedan važan detalj ostao mi je u sjećanju- pao sam sa stolice i slomio ruku. Stolica je zapravo bila stara i islužena, običan stolčić bez naslona na četiri noge i obojen u plavo.
Upravo je ta boja bila ono što je tu stolicu činilo tako posebnom. Gotovo da još osjećam pod prstima grubu teksturu drva od kojeg je bila napravljena. Boja je bila potpuno ispucala i na više mjesta nazirala se prirodna boja materijala. Nikada više nisam vidio neku stolicu koja bi na mene mogla ostaviti i približno tako dubok dojam na mene. Stajala je kraj peći na ugalj u kutu kuhinje, opasno blizu trome da i sama završi kao podgrijev. Unijeli su je s avlije na kojoj je dugo stajala. Kiša i vjetar isprali su azurnoplavi premaz boje i stvorili cijelu skalu plavih tonova na maloj površini stare stolice- od blijedoplave, do gotovo akvamarinski tamne nijanse. Na jutarnjoj svjetlosti su se te nijanse pretapale jedna u drugu. Tada sam prvi put shvatio što me zapravo privlači moru, ta lelujava topla plava čiji je odbljesak bilo ofarbano drvo male kuhinjske stolice moje bake. Kora koja se ljuštila u slojevima pričala je priču, i svaki je sloj boje bio poglavlje za sebe, poput bora na ljudskom licu. Kada bih sjeo na nju, čuo bi se onaj rasklimani zvuk koji je bio stalni pratilac starog namještaja. Tada bi se stolica malo zaljuljala u stranu, tek toliko da se previše ne raskomotiš jer bi mogao pasti. Upravo je taj zvuk, ta škripa ostala jedno od općih mjesta na mapi mog djetinjstva. Više od običnog zvuka, postala je medij koji čuva vrijeme. A vrijeme je materija sjećanja. Iako je, vjerovatno, u međuvremenu ipak završila u kuhinjskoj peći, još danas je vrlo živa u mom sjećanju kao i onaj dan kada sam, zbog nje, završio u gipsu.

Mlade katolkinje na koljenima
U rukama mrve zrna krunice

Prešle su pola planete da
To naprave upravo tu

"Pace di Cristo" pokušavam razumjeti
Što nije toliko teško

Big Madonna ispred velikog oltara
Big Madonna all over the place

Sve se odvija kao po scenariju
I svi ponavljaju istu mantru

Kolektivitet i zajedništvo
Propovjednik iz usta riga vatru

Big Madonna, pace di Cristo i tebi
Ovi blesani nemaju pojma o tebi

Zvuk budilice
Jastuk
Prozor

Wow! Moja izložba fotki u galeriji Mala prošla je odlično, čak je bilo i zainteresiranih za kupnju. Što je još luđe, vlasnik jedne galerije u gradu uvrstiti će moje fotke u svoju novu monografiju...unbelieveable!
Još samo da mi se izorganizirati za Schielea u Beču...