Još uvijek se dobro sjećam plave drvene stolice u kući moje bake. Iako sam taj dan gotovo u potpunosti zaboravio, jedan važan detalj ostao mi je u sjećanju- pao sam sa stolice i slomio ruku. Stolica je zapravo bila stara i islužena, običan stolčić bez naslona na četiri noge i obojen u plavo.
Upravo je ta boja bila ono što je tu stolicu činilo tako posebnom. Gotovo da još osjećam pod prstima grubu teksturu drva od kojeg je bila napravljena. Boja je bila potpuno ispucala i na više mjesta nazirala se prirodna boja materijala. Nikada više nisam vidio neku stolicu koja bi na mene mogla ostaviti i približno tako dubok dojam na mene. Stajala je kraj peći na ugalj u kutu kuhinje, opasno blizu trome da i sama završi kao podgrijev. Unijeli su je s avlije na kojoj je dugo stajala. Kiša i vjetar isprali su azurnoplavi premaz boje i stvorili cijelu skalu plavih tonova na maloj površini stare stolice- od blijedoplave, do gotovo akvamarinski tamne nijanse. Na jutarnjoj svjetlosti su se te nijanse pretapale jedna u drugu. Tada sam prvi put shvatio što me zapravo privlači moru, ta lelujava topla plava čiji je odbljesak bilo ofarbano drvo male kuhinjske stolice moje bake. Kora koja se ljuštila u slojevima pričala je priču, i svaki je sloj boje bio poglavlje za sebe, poput bora na ljudskom licu. Kada bih sjeo na nju, čuo bi se onaj rasklimani zvuk koji je bio stalni pratilac starog namještaja. Tada bi se stolica malo zaljuljala u stranu, tek toliko da se previše ne raskomotiš jer bi mogao pasti. Upravo je taj zvuk, ta škripa ostala jedno od općih mjesta na mapi mog djetinjstva. Više od običnog zvuka, postala je medij koji čuva vrijeme. A vrijeme je materija sjećanja. Iako je, vjerovatno, u međuvremenu ipak završila u kuhinjskoj peći, još danas je vrlo živa u mom sjećanju kao i onaj dan kada sam, zbog nje, završio u gipsu.
Post je objavljen 20.08.2006. u 20:12 sati.