Ljeti sam znao nekoliko dana provoditi kod bake na selu. Bilo je to posebno vrijeme. Odrina bi svoj pokrov spustila do ograde, stvarajući ugodnu sjenu od crnih bobica oko stola na terasi. Okupili bismo se oko stola za doručak, a bakin specijalitet bila je kajgana na staroj tavi. Bio je neopisiv užitak doručkovati tako na terasi rano ujutro, iz otučene plave tave. Svatko je zahvatao rukom i poslije oblizivao prste. Tava, koja je nekad bila plava, s vremenom je pocrnila, zadržavši svoju originalnu boju samo djelomično. Nerijetko sam zamišljao da su se istim takvim starim tavama koristili i kopači zlata iz zlatne groznice. Kad razmišljam o tome, kao da opet čujem zrikavce oko kuće. Osjećam onaj neobični miris neiskvarenog, autentičnog i iskrenog koji se nikad nije uspio posve izgubiti i koji je kao dobri duh štitio intimnost male seoske kuće.
Pili smo vodu iz sjajno plave kante za zalijevanje. Nikada poslije nisam pio toliko hladnu vodu kao što je bila ta iz čatrnje. Stajala je kraj ulaznih vrata pod odrinom i baka je često znala ostavlajti ključ od kuće ipravo ispod plave kante. Danas je proveden vodovod i više nema potrebe za čatrnjom. Bakino vjedro ostalo je samo beskorisni relikt sjećanja.
Post je objavljen 27.08.2006. u 23:08 sati.