Sjede u malom kafeu na autobusnom kolodvoru. Piju piće, ona ga dodiruje svojom desnom rukom. Ima dugu plavu kosu, koja pod svjetlom jeftine neonke poprima nijansu zelene. Na peronima se pale svjetla, pada noć. Popločana površina ploćnika uranja u mrak iz kojeg prodorno strše svjetla perona: peron 9,peron 8.peron 7, peron 6...
Čini se da ne razgovaraju, njihova komunikacija reducirana je na tihu mimiku ruku. Možda se opraštaju, ovo je kratko piće pred rastanak pred autobusom. A on po običaju kasni, puše vjetar i sve je hladnije. Na trenutak nestaje struje i sve se rastapa u crnini noći. Nestaju obrisi slučajnih ljudi u malom kafeu, svjetiljke i reklamni panoi, četvrtasti brojčanik kolodvorskog sata koji pokazuje deset minuta do devet. Ostaje jedino udaljeni zvuk automobila u tami, šištajući zvuk vjetra u zelenilu. Čuje se komentar izborane konobarice u borosanama,i onda tišina. Bljesak upaljača- on pali cigaretu. U tome trenutku struja se vraća, svjetlo se razlijeva po izblijedjelim pločicama malog kafea. Prodire kroz prljavo staklo njegovih zidova, obasjava moju kosu svojim indiskretnim zrakama koje otkrivaju tako mnogo. Oblačim sako, hladno je. Hvala ti Bela. Da nije bilo tebe, ne bih sada bio ovdje. Vjerovatno bih se vozio u toplom kupeu vlaka, i slušao glazbu šina. A ovako, smrzavm se na vlažnoj klupi i čekam neudobni autobus, za koji će se kasnije ispostaviti da prokišnjava.
Werckmeister Harmonies u povećanom mjerilu, a ja sam Janos. Slučajni ljudi u kafeu sada su dvije siluete, iza kojih je obla figura konobarice koja se gotovo baletno kreće po sjajnoj površini poda. U glavi čujem glazbu: Gloomy Sunday od Billie Holiday.
Post je objavljen 28.08.2006. u 22:35 sati.