Ispovijedi kišnog čovjeka

Marica Š. bila je jako uzbuđena tog popodneva. Obukla je svoju najnoviju haljinu, stavila parfem i ruž i obula svoje štikle za posebne prilike. Čekalo ju je mjesto u prvom redu na predstavi "Leda" beogradskog Studija 212 u susjednom kazalištu, kartu je rezervirala već tjedan dana unaprijed. Odlučila je ići sama, njezine prijateljice kolektivno su je ispalile-jedna je bila bolesna, druga je čekala goste, a treća je išla u svatove susjedi kumine tetke.
-Ma ko ih jebe, mogu ja i sama!
Marica Š. samu je sebe tako potapšala i zaputila se u kazalište. Ispred ulaza bila je gomila ljudi u odijelima i večernjim toaletama. Pronašla je svoje sjedalo u prvom redu, negdje oko sredine, i bacila pogled na program sa popisom glumaca. Svi su već bili ušli i dvorana se ispunila mrakom do zadnjeg sjedišta. Teški zastor od crvenog brokata razotkrili su jednostavnu scenografiju stolova i stolica, a na scenu su izašli glumci. U dvorani je bilo vruće, pa je mlatarala programom oko lica da se rashladi. Kako je radnja odmicala, Marica je pljeskala i pljeskala, a tu i tamo uhvatila bi prodorne poglede gospođa iz susjednih mjesta, koje, čudilo ju je, nisu pljeskale. Prije nego se zastor opet spustio da oznaci kraj prvog čina, u mraku dvorane začulo se prodorno "prrrrddddd" koje je tisinu gledalista rasparalo kao što nož raspara hartiju papira. Bila je to Marica Š., koja je zaboravila pošteno se isprditi doma prije polaska. Sada su svi buljili u nesretnu Maricu Š. Nije mogla ni slutiti da to još nije najgore što se moglo dogoditi te večeri u kazalištu.
Za vrijeme stanke, stajala je kraj vrata dvorane i premišljala da li da se vrati u dvoranu i pretrpi kanonadu ogovaranja cijelog gledalista. Iako će poslije govoriti da se nije nikada trebala vratiti, ipak je to učinila.
Sjela je na svoje mjesto i primjetila nešto neobično. Do nje je sjedio muškarac koji se po svemu razlikovao od ostatka publike. Umjesto odjela bio je u majici kratkih rukava i odrpanim farmerkama. Njegova glava bila je obrijana, a tu i tamo na površini se vidjela žila. Lagano se naježila. Otkud se pojavio?Nije bio na prvom činu. Pričao je sebi u bradu i uskoro više nitko u dvorani nije obraćao pažnju na glumce na pozornici-prava predstava događala se u gledalištu. U roku dvije minute u dvoranu su ušla dvojica iz osiguranja i stala sa strane, pogleda fiksirana na uljeza u prvom redu. Nepoznati je u jednom trenutku nesto izvadio iz dzepa i zavitljao to na pozornicu.Bila je to putovnica. Čovjek iz osiguranja prišao mu je i sjeo kraj njega.

Evo prošlo je par dana otkako vas ne morim preko ovog bloga. Djelomično je tome razlog što mi ispiti uzimaju svo vrijeme koje bih mogao iskoristiit za ovakve stvari, a i zbog Svjetskog nogometnog prvenstva koje mi je doduše stvarno zadnja rupa na svirali, ali jebiga kad si manjina... Ispiti su zapicili sto na sat, ekipa kuje planove o kampiranju usred Stuttgarta,a ja bih najradije otputovao na neki egzoticni otočić na jedno mjesec dana dok ne prođe ova nogometna gungula. Čak štoviše, morali smo Knjigoveznicu prolongirati za srijedu kako se ne bi preklapala sa terminom Utakmice(HR-BRA). Eto sta ti je život. Al bože moj, ja kuliram i uživam, tako mi nedostaje autocesta i daljina, i onaj osjećaj kad ne znaš gdje će te put odnijeti ali nije te briga, you just go with flow... Danas sam naletio na gospodina R., koji se diči neslužbenom titulom najdebljeg čovjeka općine Mostar. Sa njim su stajale neke žene u kostimićima, upravo su se bile zaputile u kvazimondeni restoran kraj parkirališta. Pokušavale su ga nagovoriti da smrša, maan lose some weight, your'e gonna kill yourself... Ali on ništa. Divim se ljudima koji su toliko konzistentni da tjeraju po svome čak i kad su uvjereni da idu u krivom smjeru. Ljeto nikako da stigne, ovo je prvi put da mi je na rođendan padala kiša. Turisti i dalje stižu, jučer sam vodio jednu ekipicu iz Nove Gradiške, koji su bili naćulili uši da čuju šta pričam, ali su pali na bakšiš-testu. Možda bih trebao nabaviti majicu s natpisom "I do this for living", "Tip the guide" ili "Trinkgeld bitte"...

Ako je, kao što kaže Kazuo Okakura, praznina svemoćna jer sadrži sve, onda je i praznina papira svemoćna jer su na njoj već ispričane sve priče, sve tragične, smiješne, ljubavne, sretne i nesretne. U teksturi papira skriveni su svi likovi, svi zapleti i svaka misao, svaka riječ i rečenica. Praznina znači slobodu, znači prostor ispražnjen od bilo kakve prisile ili tendencije. Kakvo olakšanje, u prostoru potpuno zagušenom informacijama, sugestijama i i imperativima svih vrsta- biti slobodan od svega.

Jutros ja po običaju prošetao do STR "Slavice" po svoj doručak. U momentu dok sam prolazio pored vitrine/hladnjaka sa sirevima, napitcima i svim ostalim sranjima koja se i inače drže u frižideru, primjetio sam nešto neobično. Bilo je to pakiranje sira "Buco", prijeratne legende koju s ljubavlju pamti svatko tko je ikada otišao na piknik u bivšoj državi. No, umjesto simpatičnog debeljka koji se upravo sprema maznuti krišku sira, na kutiji nije bilo ničega, samo nekakav naziv na engleskom i perforacije za lakše otvaranje- gotovo kao Nescafe.

I to nije prvi put da pod lokomotivom kapitalističkog marketinga stradaju ikone bivšeg istočnog bloka. Eurokrem, nikad nadmašena čokolada našeg djetinjstva, također tavori negdje u dnu trgovačke police sa slatkišima. "Griski" iz Takova također je doživio lagani fejslifting pa sad ne liči više ni našto, a jedino još Braco i Seka nisu bili kod marketinškog platičnog kirurga. Nakon nemilog susreta sa bucom who wasn't there malo sam razmišljao. Sir iz Belja poprimio je karakter srednjoškolke koja buši nos i počinje pušiti samo kako bi upala ekipu školskih šminkerica. i to nije slučaj samo sa sirevima, čokoladama, ili hranom općenito nego društvom u cjelosti. Sve se prodaje strancima, naše tradicije devalviraju, prodajemo vlastitu bogatu prošlost za tuđu sumnjivu budućnost. Uništavamo višestoljetnu arhitekturu jer to danas nije in,ne, mi želimo shopping mallove, fast food i beton, to se traži! Jebo povijest,jebo sve! Svijet počinje od mene, šta me briga što te platane stoje već 200 godina na svom mjestu, posjecimo ih i napravimo aleje neonskih reklama, da!Kupujmo dok ne krepamo!!

Globalizacija je nepovratno počela nagrizati kolektivno nesvjesno jugoistočne Europe onog momenta kad su Ameri Loleka i Boleka prekrstili u Jima i Jama. Taj neprikosnoveni kulturocid prišao je manje-više nezapaženo, ponajprije stoga što današnja djeca ionako ne znaju tko su Lolek i Bolek, a za Muzički tobogan nisu ni čuli-oni imaju Cartoon Network. Spomenuti Jim i Jam dio su imaginarija nekog drugog vremena, u koje spadaju i Tom i Jerry, Miki Maus i ostala 2D ekipa. Drugi momenat koji me je uvjerio da sve ide kvragu jest onaj kada su u Hrvatskoj Paju patka prekrstili u Paška. Vjerojatno je to bio produkt stremljenja da se uništi svaka pozitivna konotacija na bivšu Jugoslaviju, jer je Paško u odnosu na Paju kao Bozanić u odnosu na pokojnog Papu- sterilni i beskarakterni atrap. Bilo je to vrijeme kada su,izmeđuostaloga, i mnogi Martići preko noći postajali Ožujkići. Tranzicijski žrvanj progutao je i neke druge legende, kao što su Ježeva kućica, priče Anđelke Martić i Crvenkin Tops.
Zbog svega toga osjećam se neopisivo privilegiranim što sam doživio sve te stvari i upoznao ove pokojnike o kojima je ovdje riječ. Svako vrijeme nosi svoje, a današnje je djeci donijelo Playstation, DvD i internet. Još se sjećam dječje euforije u susjedstvu kada sam prvio donio Gameboy. Ekipa je čekala u redu da okrene partiju Tetrisa ili Ninja Turtlesa i sve to mi je davalo određen osjećaj moći. Zato se sada trudim pamtiti i cijeniti ono što sam nekada imao, jer današnji klinci imaju puno manje-i doslovno i preneseno.
Tu i tamo naletim na Politikin zabavnik, dječje novine koje su u velikoj mjeri obilježile moje djetinjstvo. Iznogud, Kapetan Miki, Hogar i svi koji us danas tek zanimljivosti za strip- frikove tada su, zahvaljujući Zabavniku, bili dio opće kulture. I to sve prije Dextera, realitya i 3D-a.