Jutros ja po običaju prošetao do STR "Slavice" po svoj doručak. U momentu dok sam prolazio pored vitrine/hladnjaka sa sirevima, napitcima i svim ostalim sranjima koja se i inače drže u frižideru, primjetio sam nešto neobično. Bilo je to pakiranje sira "Buco", prijeratne legende koju s ljubavlju pamti svatko tko je ikada otišao na piknik u bivšoj državi. No, umjesto simpatičnog debeljka koji se upravo sprema maznuti krišku sira, na kutiji nije bilo ničega, samo nekakav naziv na engleskom i perforacije za lakše otvaranje- gotovo kao Nescafe.
I to nije prvi put da pod lokomotivom kapitalističkog marketinga stradaju ikone bivšeg istočnog bloka. Eurokrem, nikad nadmašena čokolada našeg djetinjstva, također tavori negdje u dnu trgovačke police sa slatkišima. "Griski" iz Takova također je doživio lagani fejslifting pa sad ne liči više ni našto, a jedino još Braco i Seka nisu bili kod marketinškog platičnog kirurga. Nakon nemilog susreta sa bucom who wasn't there malo sam razmišljao. Sir iz Belja poprimio je karakter srednjoškolke koja buši nos i počinje pušiti samo kako bi upala ekipu školskih šminkerica. i to nije slučaj samo sa sirevima, čokoladama, ili hranom općenito nego društvom u cjelosti. Sve se prodaje strancima, naše tradicije devalviraju, prodajemo vlastitu bogatu prošlost za tuđu sumnjivu budućnost. Uništavamo višestoljetnu arhitekturu jer to danas nije in,ne, mi želimo shopping mallove, fast food i beton, to se traži! Jebo povijest,jebo sve! Svijet počinje od mene, šta me briga što te platane stoje već 200 godina na svom mjestu, posjecimo ih i napravimo aleje neonskih reklama, da!Kupujmo dok ne krepamo!!
Globalizacija je nepovratno počela nagrizati kolektivno nesvjesno jugoistočne Europe onog momenta kad su Ameri Loleka i Boleka prekrstili u Jima i Jama. Taj neprikosnoveni kulturocid prišao je manje-više nezapaženo, ponajprije stoga što današnja djeca ionako ne znaju tko su Lolek i Bolek, a za Muzički tobogan nisu ni čuli-oni imaju Cartoon Network. Spomenuti Jim i Jam dio su imaginarija nekog drugog vremena, u koje spadaju i Tom i Jerry, Miki Maus i ostala 2D ekipa. Drugi momenat koji me je uvjerio da sve ide kvragu jest onaj kada su u Hrvatskoj Paju patka prekrstili u Paška. Vjerojatno je to bio produkt stremljenja da se uništi svaka pozitivna konotacija na bivšu Jugoslaviju, jer je Paško u odnosu na Paju kao Bozanić u odnosu na pokojnog Papu- sterilni i beskarakterni atrap. Bilo je to vrijeme kada su,izmeđuostaloga, i mnogi Martići preko noći postajali Ožujkići. Tranzicijski žrvanj progutao je i neke druge legende, kao što su Ježeva kućica, priče Anđelke Martić i Crvenkin Tops.
Zbog svega toga osjećam se neopisivo privilegiranim što sam doživio sve te stvari i upoznao ove pokojnike o kojima je ovdje riječ. Svako vrijeme nosi svoje, a današnje je djeci donijelo Playstation, DvD i internet. Još se sjećam dječje euforije u susjedstvu kada sam prvio donio Gameboy. Ekipa je čekala u redu da okrene partiju Tetrisa ili Ninja Turtlesa i sve to mi je davalo određen osjećaj moći. Zato se sada trudim pamtiti i cijeniti ono što sam nekada imao, jer današnji klinci imaju puno manje-i doslovno i preneseno.
Tu i tamo naletim na Politikin zabavnik, dječje novine koje su u velikoj mjeri obilježile moje djetinjstvo. Iznogud, Kapetan Miki, Hogar i svi koji us danas tek zanimljivosti za strip- frikove tada su, zahvaljujući Zabavniku, bili dio opće kulture. I to sve prije Dextera, realitya i 3D-a.