parliament

subota, 23.09.2006.

Rollin´and Tumblin´

Nedavno sam otkrio na YouTubeu jedan interesantan video. Rijec je o blues-bandu Canned Heat. i spotu koji je bezobrazno izrezan iz D.A. Pennebakersovog filma o Monterey Festivalu iz 1967. godine. Canned Heat su te 1967. svirali "Rollin´and Tumblin´" u Montereyu. I dok je Frank Cook drisio po bubnjevima, a Bob Hite vise urlikao nego pjevao, u jednom kadru koji prikazuje publiku, moze se primjetiti neko plavo stvorenje (nedefinirane spolnosti) kako sjedi i u ritmu bluesa bubnja rukama po butini. U trenutku kad je kamera prikazala lice, a moje se oci navikle na digitalne pixle, kroz glavu mi je prostrujalo da je bajkovito plavo bice sa suncanim naocalama, ustvari, Brian Jones. Divan proustovski momenat koji karakterizira trenutak vjecnosti ili kako bi ga Eric Burdon opjevao: "His Majesty, Prince Jones, smiled among the crowd". Kamera se za trenutak zaustavi na "Jonesu", a onda ponovno, nervozno potrazi binu i na njoj Al Wilsona. Wilson nosi smijesne naocale sa gigantskom dioptrijom i izgleda kao da ce mu pristevi eksplodirati na licu dok guli svoju slide-gitaru. "Wilson je bio mali i bucmasti djecak.", pisao je Peter Handke u svom "Kratkom pismu, dugog oprostaja", "Imao je bubuljicavo lice koje se moglo jasno vidjeti na tv-u i nosio je naocale. Prije par mjeseci, pronadjen je ispred svoje kuce u Laurel Canyonu (kod Los Angelesa) mrtav u vreci za spavanje. Njeznim visokim glasom pjevao je "On The Road Again", "Going Up The Country". Za razliku od Janis Joplin i Jimi Hendrixa, prema kojima sam, kao i opcenito prema rock-glazbi, bio ravnodusan, njegova smrt i njegov kratki zivot uvijek me zabole u onim razmisljanjima u polusnu.". U filmu, iz kojeg je izrezan ovaj video, Al je ziv, kao i Brian Jones, uostalom.

Sredinom 1967. godine, Brian se je umalo razveo od banda kojeg je osnovao. U Montereyu je uveo Jimi Hendrixa u cudesni svijet rock-festivala. U ovom videu "Brian" je, vjerojatno, drogiran, ali se doima sretnim u trenutku kad Cannad Heat sviraju blues. Blues za Elmo Lewisa. Kamera u dva navrata fokusira i jednu veselu mladu zenu koja jede narancu. Jede je onako kako ljudi, normalno, ne jedu narance. Jede je kao jabuku. Sok joj se cijedi niz usne, a covjek gotovo dobije zelju da ih oblize. U Googleu cu poslije potraziti slike Brian Jones at Monterey i tada ce mi postati jasno: ono plavo stvorenje ne moze nikako biti Brian. Tja, tada je on bio vec puno deblji i oko vrata je vjesao hippie-djindjuve, a na sebe oblacio tekstil iz londonskih second-hand shopova. Na slici iz Googlea je Nico pored njega. Podsjeca me na Anitu Pallenberg. S njom je Brian kratko bio i sretan.
Dvije godine kasnije, na Woodstocku, Al Wilson je svirao intro za "Little Red Rooster". Citavu minutu ga je svirao, igrajuci se sa Bob Hiteovim zivcima. Taj intro je requiem za Briana, koji se je sest tjedana prije udavio u bazenu. Godinu dana poslije Al Wilson ce pociniti samoubojstvo. U Montereyu su se njih dva sreli. Dva blues-brata. Dva zadnja romantika koji nisu imali srecu na ovom svijetu. Nasli su se u beskrajnom loopu "Rollin´and Tumblin´". Na zemlji vise nije bilo spasa za njih. Spas su nasli u bluesu.

subota, 16.09.2006.

Harmolodics

Ornette Coleman je u svom zivotu pocascen mnogim titulama. Mozda je najvaznija ona: "The Father of Free Jazz". Ono sto se jos veze uz njegovo ime i njegov cjelokupni umjetnicki opus je "Harmolodics". Harmolodics bi trebao puku objasniti na koji nacin funkcionira Colemanova glazba i free-jazz uopce. Koliko mi je poznato, otprilike pet ljudi na svijetu je to uspjelo shvatiti. Tisuce drugih ljudi (plus ja) samatra kako Colemanovu glazbu uopce nije potrebno objasnjavati. Ako je tako, to bi mogao biti razlog zasto je ovaj saksofonist jos prije 40 godina najavio knjigu o svom sistemu, ali je jos uvijek nije objavio. Vjerojatno i ako je nekada objavi, moze racunati da ce se broj ljudi koji kapiraju harmolodijski sistem udvostruciti.

Nedavno sam na tv-u gledao jedan, vec petnaestak godina star, film Davida Cronenberga. Film se zove "Naked Lunch" i zasniva se na jednoj knjizi Williama Burroughsa. To je jedan divlji filmski koktel sastavljen od sastojaka kao sto su: spijunaza u Orijentu, pricajuce pisace masine i jako puno insekticida. Najzanimljiviji sastojak filma (bar meni) je muzika. Kada sam saznao da je majstor Coleman zajedno sa filmskim kompozitorom Howard Shoreom pravio soundtrack, pokusao sam si dokuciti duboku srodnost izmedju Cronerbergovog filma i Colemanove muzike. Trud bi mi trebao biti olaksan cinjenicom da je vec u samom omotu soundtrack-CDa liferovan Colemanov komentar koji kaze (u mom slobodnom prijevodu): "Partitura i scenarij filma su harmolodijski. Glumci, zvuk, scene, dijalozi, objekti i boje imaju potpuno jednaku vaznost u umjetnosti "Naked Luncha". Melodija je multiplicirani sklad, kao sto je Cronenbergov scenarij multipliciran u dijalogu. Zvukovi, modulacija, sklad kao simfonijska forma. Ipak, nijedna od ovih formi ne egzistira prije nego sto se spoje. Te stvari se mogu dozivjeti tek kroz glumce i kroz dijaloge u filmu".

Cini mi se da ovaj cd mogu frljaciti, jer bez filma nista ne kontam, a cini mi se i da se ove gornje recenice mogu shvatiti tek kad se procita Ornettova nikadizdana knjiga.

srijeda, 13.09.2006.

Apstraktni sistem

Sjecam se jedne srednjoskolske ekskurzije kada smo autobusom putovali u Istru. Bilo je to nekad davno u proslom stoljecu. Jedan od mojih skolskih drugova je na put ponio svoju gitaru i prebirao po njoj dok je autobus picio po bosanskim i hrvatskim cestama i tunelima. Nasa razrednica, kojoj je uvijek bilo dosta vazno da pokaze kako se i od djece moze nesto nauciti, sjela je do njega i pocela postavljati glupa pitanja o instrumentu. Na kraju je priznala kako se tu radi o prilicno "apstraktnom sistemu", koji se ne moze porediti sa onim sistemom koji je njoj bio malo poznat. Radilo se, naime, o klaviru i fruli. Simptomaticno je to sto nas drug sa gitarom nije spadao medju najbistrije ucenike u razredu, ali opet eto nije imao problema da skapira "apstraktni sistem". Uostalom, Ritchie Blackmore, kojeg smo takodjer smatrali ogranicenim, isto nije imao problema.
Gitara je i danas, mnogo godina kasnije, jos uvijek najomiljeniji instrument kod tinejdjera i heavymentalaca, a istovremeno i instrument od kojeg glazbenici najvise imaju strah. Danas mi je jasno da onaj tko ima genijalni dar da skonta kvartnu apstrakciju, vrlo brzo ce proizvesti par dobrozvucecih tonskih nastavaka i ponavljati ih sa zavidnom virtuoznoscu. Kad se mladi tinejdjer na ovaj nacin snadje na vratu gitare i pronadje svoj put, ostalu apstraktnu djunglu moze mirno zaboraviti. Tako vrat gitare postaje masovni turizam, raj u prasumi gdje se gotovo svatko moze snaci ili pronaci svoj put.
Danas tako imamo na tisuce tih olujnih gitarskih heroja, tisuce Satrianija i DiMeola koji su nekad nosili na ekskurziju gitare, jer su skontali "apstraktni sistem". Oni pice svojim putom umjesto da proizvedu onaj spori, jebacki ton, koji jos nismo imali priliku da cujemo.
Ovdje sad dolazim do Santane o kojem sam, ustvari, htio nesto napisati. U neka davna vremena, puno prije one moje ekskurzije, Santana je bio gitarski heroj koji je bez problema svirao te jebene spore tonove, a sa zadovoljstvom i jazz-stvari od Coltranea, Ammonsa ili Gabora Szabe. Posljednje sto je uradio bilo je snimanje tri albuma od kojih je svaki sljedeci bio malo dosadniji nego prethodni. Te albume je koncipirao tako sto bi uzeo par outtakea iz vremena "Abraxasa", te bi ih u digitalnom studiju dovoljno sterilizirao da postanu omiljeno stivo u aktuelnom pop i hip-hop univerzumu. Ton-majstori koji su na tim njegovim projektima ucestvovali, mogli bi bez problema sastaviti dvije nogometne momcadi ukljucujuci i zamjene, a na tisuce gostiju i suradnika je birao po principu: "Tko jos nije svirao i pjevao sa mnom i tko bi mozda ponovno?". Jedino sto je jos bilo na Santani da odradi je da iz rukava odsvira svojih pedesetak razlicitih "apstraktni sistem"-solaza od kojih ni jedna ne bi presla trajanje od pola takta. Na kraju, gentleman Santana zna kome da oda pocast na svojim albumima. Citavom aparatu. "We offer you our heart’s deepest gratitude": U ovom izvrsnom tonu umjetnik Santana se srdacno zahvaljuje svojim sefovima, Sonyju, i "great producers" za njihovu glazbenu viziju. To su, ustvari, pravi danasnji prosvjetitelji i heroji. Oni sto su skapirali apstraktni sistem i oni koji proizvode necuvene spore tonove su samo nuzno zlo.

ponedjeljak, 11.09.2006.

Take Five

Prosli vikend mi je zena rekla da na sve stvari u zivotu gledam jednostrano i da sam prilicno tendenciozan. Odmah sam joj obecao da vise necu biti takav i da cu na sve stvari u zivotu gledati odmjereno, te da cu da cu ih pazljivo odvagati prije nego sto o njima iznesem misljenje. Kao jednostavnu vjezbu za treniranje svog novog, odmjerenog ja, uzeo sam da izanaliziram jedan od najpoznatijih snimaka u jazz-povijesti. Rijec je o "Take Five" Dave Brubeck Quarteta, snimljenog 1959. godine u New Yorku. I evo sad novog Parliamenta, izvaganog i pateticnog:

Brubeck je sa "Take Five" uspio stvoriti izvrsnu opustajucu atmosferu, koja djeluje jako uzbudjujuce. Rijetki 5/4-ski takt osvaja svojom svjezinom i neobicnoscu, a uhu je jako poznat i uvjerljiv. Iako polazisna tocka ovog djela lezi u improvizaciji, glavna tema ima jednaku vaznost. Inktelektualnost izvedbe je planirano kontrolirana, iako je sve odsvirano iz stomaka. Citava stvar zapravo swinga, a od swinga ni traga. A to je, priznacete, nesto sto se samo susrece u jako velikim i vaznim snimcima jednog Rollinsa, Coltranea, Milesa, Ellingtona, Monka, Mingusa ili Blakeya. Paul Desmond, koji je kompozitor Take Five, u ovoj izvedbi daje vodecu ulogu svom alt-saksofonu ne dominirajuci ni sekunde nad ostalim muzicarima. U svojoj improvizaciji se potpuno izgubi ostajuci cijelo vrijeme pri sebi. Slusatelju preostaje samo da mirno slusa i da se opusti, ne prestajuci tapkati nogama i pucketati prstima. Vrhunac skoro svakog takta je bubnjanje Joe Morella, a vrhunac skoro citavag snimka njegov bubnjarski solo. Groove i anti-groove istovremeno. Ovdje trijumfira virtuoznost koja se uopce ne primjecuje. Izvrsni dokument hladnog muziciranja, punog topline. Ovaj moj post je kurac od posta, a opet je jako pickast.

subota, 09.09.2006.

Moj obracun s Milesom

Da je ziv, Miles Davis bi u maju napunio osamdeset godina. To je bio jako veliki razlog da mu se povodom jubileja odadne velika pocast. Proglasen je najvecim glazbenikom 20. stoljeca, velikim inovatorom i carobnjakom. Na sve strane je bilo govora o ovom trubackom-geniju, o njegovoj virtuoznoj svirci i besprimjernoj trubackoj tehnici. Sve je to u sustini bullshit. Prvi Milesov ucitelj trube u St. Louisu jednom mu je iskreno rekao da je on (Miles) najgori trubac kojeg zna. Billy Eckstine je u napadu dobrodusnosti rekao o Milesu sljedece: "Zvucao je uzasno i uopce nije znao svirati". Kod Charlie Parkera mucio se sa tehnicki zahtjevnim komadima, te mu je na svu srecu Dizzy Gillespie kod prvih snimaka svirao teske dijelove. Miles je izbjegavao sviranje visokih tonova i brzog tempa, a da bi to prikrio ubrzo poceo je koristiti prigusivac. Kod Bill Evansa svirao je samo solo-pasaze, jer su ispisani dijelovi bili preteski za njega. Tony Williams, koji je 60-ih godina bio novajlija u Milesovom kvintetu, nagovarao ga je da konacno pocne vjezbati sviranje trube. U osamdesetim je Miles to zaista i poceo raditi, te nazvao tu fazu pop-koncertom. Osim sto se njegova precijenjena virtuoznost slavi, voli se reci i kako je Miles bio kralj stilskih inovacija. Sto sve nije otkrio: cool jazz, hardbop, modalni jazz, elektricni jazz. Ako se stvar temeljito istrazi, dolazi se do zakljucka da je svo to vrijeme Miles uzimao razlicite pseudonime, kao sto su: Lee Konitz, Horace Silver, George Russell, Herbie Mann. Dokaz za to je da nitko od navedenih nije znao svirati trubu. Jedno mu se ipak mora priznati. Estetika omota njegovih albuma je neponovljiva. Bio je prvi koji je fotografije svojih djevojaka objavljivao kao omotnice albuma. Frances Taylor, Betty Mabry, Cicely Tyson, Marguerite Eskridge. Moje misljenje je kako bi se ipak nesto prostora trebalo posvetiti Milesovom istorijskom doprinosu u razvoju glazbe opcenito. Za 100-godisnji jubilej bi trebalo vise biti rijeci o cool ili modalnom Milesu, nego kronoloski egzaktno o njegovim Frances-Betty fazama. Toliko smo svi mi ljubitelji jazza duzni jednom trubacu, koji nije znao svirati.

srijeda, 06.09.2006.

BULLSHIT

Danasnja djeca sve bolje znaju. Znaju praviti i bolju muziku. Zato mi i idu na kurac, jer nemaju pojma. Vecina emo i punk klipana misle da su slusajuci Joy Division i Sex Pistols ili Green Day i Franz Ferdinanda uhvatili muzickog boga za jaja. Obicno ljudima, sa kojima nesto snimam kazem da si poslusaju neki Albert Aylerov album ili Pharoah Sandersa. Nije spas u jazzu, ali bez slusanja dobrih muzicara, ne mozes nikada napraviti muziku koja valja. Zar bi Hüsker Dü bili to sto jesu da nisu bili opsjednuti opskurnim jazz-stvarima. Ako uzmemo za primjer neke od americkih underground bendova kao sto su bili vec spomenuti Hüsker Dü ili Replacements i preslusamo njihove niskobudzetne "fucking amazing records", dolazimo do zakljucka da se te ploce gotovo ne mogu ni slusati koliko su dobre. "Pink Turns To Blue" od Hüskera je jedna od najdepresivnijih i najboljih pjesama ikad snimljenih u povijesti rock-glazbe. Toliko je nevjerojatna da mi je ponekad potpuno neslusljiva, jer bi od prevelike doze mogao skociti kroz prozor. Uvijek kazem mladim muzicarima da bi takve ploce trebali snimati. Nije bitno stilsko ili muzicko opredjeljenje, bitan je taj feeling u stvaranju i sviranju glazbe. Treba nam nesto sto ima dusu i muzicari koji imaju muda da riskiraju. Ono sto me najvise zivcira kod tzv. punk i alternativnih bendova je da nitko vise nema interesa da svira. Umjesto toga imamo simulaciju live-takea editiranu i korigiranu na kompjuteru. Vise gotovo i ne mogu cuti one magicne greske koje nekom snimku daju karakter. Pro Tools, Cubase i Logic ubijaju muziku. Naravno da sam svjestan svih prednosti digitalnog editiranja, ali volio bih cuti neki novi bend koji stvarno zna svirati. Mozda bi producenti vrijeme za editiranje trebali iskoristiti da bend dovedu u formu. Ili je to nemoguca misija. Danas svi koji se bave stvaranjem glazbe provode previse vremena u studiju i za kompjuterom, a nitko nema pojma kako bi bend trebao zajedno svirati. Koji ti kurac trebam korigirati bubanj u Pro Toolsu na jednoj sesnaestinki ako znas svirati.
Covjek ne svira kao masina i nikad mu bubanj nece moci zvucati kao sto zvuci kvantiziran na rasteru Pro Toolsa. Svejedno kako netko svira, svaki udarac je drugaciji. Drugacijeg inteziteta i drugacije placiran. Citava danasnja produkcija zvuci kao da je u konzervi snimana. Sa vokalom se radi totalno sranje. Pusta se kroz intonacijske programe kao sto je Autotune, umjesto da se pjevac pomuci i ponovno otpjeva pogresno otpjevanu notu. Ako malo obratite paznju, pop-produkcije tipa Britney Spears, rock-bandova kao Hoobastank ili punkera kao Green Day zvuce isto. Kao da sve vokalne dionice pjeva jedna, te ista osoba. Glazba je danas Cyborg, fuzija covjeka i masine. Kraftwerkova nocna mora. Danas bi Kraftwerk bili avangarda tek kad bi uzeli gitare i poceli svirati. Ako s druge strane poslusate ploce poput "Exile On Main Street" biti ce vam jasno zasto danas jos uvijek takve ploce egzistiraju kao zivi organizmi. Jedino pravilo kod stvaranja glazbe bi trebalo biti da nema pravila. Prije su se ploce snimale na primitivnim uredjajima i mnoge zvuce uzasno, ali svejedno su opasne, jer je stav tih ljudi bio: "To smo mi i tako zvucimo, a na vama kao slusateljima je da skontate sto cete sa nasom glazbom". Hendrixove ploce, pogotovo iz Electric Ladyland Studio faze, zvuce prilicno konfunzno. Nije dozvoljavao tehnicarima da mu se puno petljaju oko zvuka. Sam je u svom studiju eksperimentirao, a danas, unatoc greskama, ti snimci zvuce savrseno.
Nisam, naravno, neki poznavatelj aktualne hrvatske glazbene scene. Od onoga sto mi je poznato, najbolji su mi Bambi Molesters i to ne zato sto sviraju glazbu koju ja volim ili sto su im stvari neznamkako dobre. Taj bend sam nekoliko puta slusao uzivo i preslusao nekoliko njihovih albuma. Sve se tu uklapa u moju viziju o dobro napravljenoj glazbi. Death Disco je takodjer jedan od bendova koji mi onako na nevidjeno smrde na dobro. Kao `Herver` sir. Iako sam slusao tek nekoliko demo-snimaka, kod tog benda se osjeti sviracka energija koja je u svakom slucaju pozitivna. Volio bi ih vidjeti uzivo i zelim im da snime jednu prljavu, klaustrofobicnu, okrutnu i nihilisticku plocu. Marshmallow je tip ciju sam glazbu otkrio zahvaljujuci Rutvicinom neumornom lobiranju. To je tip koji je svemir sam za sebe, pa i nema neke velike veze sa bilo kakvom scenom. Jednostavno pravi dobre pjesme i slusajuci ga dobije se zelja odvesti ga u studio i pustiti traku da laufa. Iritantno u njegovoj glazbi je to sto je snima na racunaru. My Buddy Moose i Casual Elvis su bendovi cija produkcija nije losa, ali bendovi koji mi poslije trece stvari dokurce. Sva ta americana furka je malo sranje. Mozda su sesir i banjo cool, ali ako vec mora biti onda nije lose baciti pogled u kajdanku Yo La Tengo ili Beach Boysa ili Charles Mingusa. Nedostaje kick koji bi me kao slusatelja izbavio iz letargije. Zato, croamericanu vrlo brzo skidam sa programa i pustam yumex. Eto toliko.




Danas sam si kupio dva albuma: The Scruffs (Wanna Meet The Scruffs) i PIL (Metal Box). The Scruffs su pravi dragulj powerpopa jos iz 1977. godine. Cudno je da banalni bendovi ovog zanra poput Outfits ili The Knack imaju publiku, a Scruffs su pali u zaborav.The Scruffs su bili bend iz Memphisa, svirali su powerpop bogat riffovima i dovoljno mocan da zavrti glavu. Samo ih je bio fol otkriti.
PIL "Metal Box" je orginalno vinilno reizdanje u pravom limenom boxu (koji je vec poceo hrdzati ispod etikete sa cijenom). Ova mjuza brije kroz vene, a i arterije. Lydonov jauk, Levensova ´metal on metal´ gitara i Wobbleov dub-funk-bass, pri svakom novom slusanju izazivaju strah (osim ako se potenciometar na pojacalu ne okrene u krivom smjeru). Ovo novo izdanje je egzaktna reprodukcija orginalnog 12-inchnog izdanja. Analogni remastering napravljen u duhu muzike i 45rpm. Hermeticno, dinamicno i pod pritiskom.

utorak, 05.09.2006.

BOB DYLAN "MODERN TIMES"

Tesko mi je reci koji sam album u zadnje vrijeme slusao sa ovolikim entuzijazmom kao zadnji Dylanov. Iako mi je vec na prvo slusanje sjeo, sada vec mogu reci da je ovo najbolje djelo kasnog Dylana. Ploca koja mi zvuci kao da je nastala u neko davno proslo vrijeme kada je radio-aparat stajao na pocasnom mjestu u kuci, kao u Woody Allenovoj reminiscenciji "Radio Days". U vrijeme kad je svijet na trenutak povjerovao Orson Wellsu da mu je dosao sudnji dan. 31. po redu Dylanov studijski album je prica jedinog prezivjelog covjeka iz tog vremena. Covjeka koji je jos jedina veza sa starom, izgubljenom Amerikom i sa starim blues, country i folk pjesmama. Crno-bijela fotografija na omotu ovog albuma predstavlja tu proslost, Dylanovu proslost. Putovanje u rane sezdesete. Povratak u sve one kafee Greenwich Willagea. Tamo gdje je sve pocelo-"with no direction home". Dylan vise ne vjeruje rabinima i svecenicima, Dylan vjeruje samo u pjesmu. "I want to be with You in paradise, and it seems so unfair, I can´t go back to paradise no more".Workingman´s blues#2 ("The buying power of the proleteriat´s gone down/Money´s getting shalow and weak/.../They say low wages are reality/If you want to compete abroad")na kojoj Dylan pjeva uz klavir i violinu mi je uz "Not Dark Yet" najbolja stvar kasnog Dylana. Lakonska lirika na tragu "Union Sundown" i vjera u bolja prosla vremena. Nadu i utjehu pjevac pronalazi samo u sjecanjima- "Well, the place that I love best is a sweet memory". U "Spirit On The Water" obraca se jednoj staroj ljubavi, a u "Nettie Moore" zaboravljenoj heroini iz jedne folk pjesme. Sentimentalnoscu na "When The Deal Gones" tusira egzistencijalizam sa "Time Out Of Mind" i stavlja Sinatrinu masku dok pjeva blues klasik "Rollin´And Tumblin´". Aktualni Dylanov koncertni band i u studiju daje ovim pjesmama topli i nostalgicni zvuk i zacinjava ga pedal steelom i violinom. Zvuk koji potpuno odudara od robusne i straight svirke na "Love And Theft". Dylanov glas je rijetko kad bio ovako cist i bogat facetama. Tesko mi se je sjetiti bolje otpjevane Dylanove ploce. Za sam kraj album podize fantasticna western-balada "Ain´t Talkin´Just Walkin´" ciji je refren iskopao iz "Highway Of Regret" od Stanley Brothersa. Glavni junak je protjeran iz mystic gardena i kao usamljeni, sutljivi i bogobojazni ratnik luta svijetom. Ovo me podsjeca na junake Estwoodovih "Unforgiven" ili na viteza Antoniusa Blocka koji traga za bogom u Bergmanovom "Sedmom Pecatu" "I practise a faith that´s long abandoned/Ain´t no altars on this long and lonesome road". Kad se pjevac konacno vrati u edenski vrt, shvati da je vrtlar otisao Ain´t talkin´, just walkin´/Up the road, around the bend/Heart burnin´, still yearnin´/In the last outback, at the world´s end. Bog nas je napustio, svijetu se blizi kraj. Na onom starom radiju, na dugim valovima, svira "Modern Times". Satovi nam vise ne pokazuju vrijeme. Najbolji album u 2006., i to ne samo zato sto je Dylanov.

nedjelja, 03.09.2006.

FRED PERRY

Prvi put sam si kupio Fred Perry majicu pocetkom devedesetih u jednom butiku u ulici Vase Miskina. Iskreno receno, mene kao starog sminkera prvo je privukla paprena cijena tog odijevnog predmeta, a onda i moj odraz u ogledalu koji mi je govorio kako mi polo-majica sa Fred Perryjevim vijencom na lijevoj sisi fantasticno pristaje. Nosenje Fred Perry majica mi je uskoro preslo u naviku, a tu naviku sam nastavio upraznjavati i u Njemackoj. U Minhenu, nedaleko od Marienplatza, postoji jedan mali ducan u kojem se prodaje i roba sa ovom etiketom. U medjuvremenu sam postao stalna musterija i nesto kao pasionirani skupljac Fred Perry majica i imam ih u svim zamislivim bojama. Ove majice sam bezbrizno nosio sve dok me Philipp, moj kolega, nije jednom upitao zasto nosim odjecu marke koja je jako omiljena kod neonacista i skinheadsa u zapadnih, a pogotovo istocnih Nijemaca. Ovo pitanje me je ponukalo da malo prosvrljam po internetu i pronadjem vezu izmedju Fred Perryja i desnih ekstremista. Naisao sam pritom na jedan interesantan izvod iz udzbenika namjenjenog buducim njemackim policajcima. Na 23. stranici, ove knjige, moze se procitati sljedece: "Odijevni predmeti proizvodjaca kao sto su: Lonsdale, Pit Bull, Doc Martens i Fred Perry, te t-shirts sa brojem 88 su posebno popularni kod pripadnika desne ekstremisticke scene". I dok firme poput Pit Bulla svjesno u svojoj reklamnoj kampanji ciljaju na fasisticke i skinheads grupe, Lonsdale je ovu reputaciju stekao prvenstveno zbog slova NSDA, koje se jedino vide kad se ova majica nosi ispod jakne, a koja su opet kratica Hitlerove nacional-socijalisticke stranke. Broj 88 na majici se tumaci kao Hail Hitler, jer je po njemackom alfabetu H osmo slovo po redu. Obuca Doc Martens je nasljedje engleskih skinheadsa koje su ostali skinheadsi po inerciji prihvatili. Dalje me je zanimalo sto je to toliko privlacno kod neonacista u Perryjevom lovorovom vijencu. Ovaj Fred Perry logo datira jos iz 1947. godine. Trostruki wimbledonski pobjednik je tada bio misljenja da svaki igrac koji ucestvoje na ovom turniru treba da nosi iskljucivo opremu u bijeloj boji. Te godine je odlucio pokloniti 75-orici svojih kolega po jednu bijelu polo-kosulju. Kako bi mu se oduzili, kolege su mu poklonile majicu sa na lijevoj strani ispletenim lovorovim vijencom. Kratko poslije toga, Fred je odlucio osnovati i firmu koja ce se baviti proizvodnjom sportske opreme, a onaj lovorov vijenac je ujedno postao i zastitni znak firme. Ubrzo je firma prerasla u imperijum. Fred Perry je osim proizvodnje sportske opreme, imao i ideju stvaranja sportske odjece koja bi se i u svakodnevnom zivotu mogla nositi. Naime, do tada su polo i t-shirt nosili iskljucivo sportasi, a tako nesto je bilo nezamislivo kod npr. ljudi koji su radili u biroima. Krajem pedesetih i pocetkom sezdesetih godina u engleskim radnickim cetvrtima dolazi do naseljavanja velikog broja ljudi sa Jamajke i iz zapadne Indije. Oni su u skladu sa svojim vremenskim uvijetima i obicajima nosili jako kratku kosu i majice kratkih rukava. Originalni skinheadsi tj. djeca iz radnickih obitelji iz tog doba nisu se samo poceli nosenjem odjece ugledati na Jamajcane, nego su cak slusali i njihovu muziku: Reggae i socijalno i kulturno se integrirali u doseljenicke skupine. Jednog dana se jedan dio skinheadsa poceo odvajati od ostale raje i mrziti sve sto je tudje, te mutirati u ono sto nam je danas poznato pod nazivom skinheads. Da li tu leze i neki korijeni ove veze izmedju Fred Perry odjece i njemackih neonacista, tesko je reci. U svakom slucaju Fred Perry je u skinheads krugovima slavljen kao jedan od prvih ljudi koji je iz siromasnog radnickog miljea uspio u sportu koji je do tada bio rezervin samo za bogatase. Fred Perry imperijum uzvraca udarac tako sto im novu kolekciju reklamiraju, uglavnom, crni modeli. Drugi dio kampanje odradjuju tipovi poput Paul Wellera, ciji mod-stil, (koji se ocitovao u nosenju odijela boje vocnih sladoleda u osamdesetim i nosenja dizajnerskih tenisica u devedesetim) nikada nije bio u krivu. Weller, koji je takodjer pasionirani skupljac Fred Perry majica, je dobio zadatak da sa timom dizajnera kreira kosulje koje ce se od septembra prodavati u ogranicenim tirazima od tisucu primjeraka. Dakle Fred Perry imperijum se ni ne pokusava direktno ograditi od neonacista u Njemackoj. Tako nesto ne bi ni imalo smisla, jer su pogotovo istocnonjemacki neonacisti potpuno izmakli svakoj kontroli, a izbrijane glave sigurno ne citaju modne magazine u kojima Fred Perryjeve proizvode reklamiraju tamnoputi modeli. Sto se mene tice, ja kao nepatvoreni antifa cu i dalje nositi Fred Perry majice riskirajuci da me njemacki policajci i kolege dozivljavaju kao latentnog nacija.

subota, 02.09.2006.

STRANAC

1. scena

Negdje na divljem zapadu. Naselje u preriji. Prasnjava ulica. Lijevo i desno su poredane kuce. Kovac, krojac, trgovac, malena crkva i saloon na dva kata. Na gornjem katu su zene. Grad se zove Small Town, ali isto tako bi mu dobro pristajalo bilo koje drugo ime. Stanovnici Small Towna postuju zakon i sheriff vec godinama nije nikoga morao staviti iza resetaka. Ipak, svako jutro, prije nego sto ode u saloon, pazljivo saslusa nocno izvjesce svog deputyja.

2. scena

Podne. Vjetar kotrlja osusenu prerijsku travu po ulici. U saloonu je mirno. Sheriff jede svoj grah. Nenadano u saloon ulazi stranac. Prilicno je visok. Sesir mu prekriva lice. Klimanjem glave pozdravlja sheriffa. Prilazi sanku i narucuje whiskey. Skida svoj mantil i prebacuje ga preko barske stolice. Dva kolta su mu objesena o pojas. Sheriff ustaje sa svoje stolice i prilazi strancu.
SHERIFF: Zao mi je, ali u nasem gradu je nosenje oruzja zabranjeno.
STRANAC: Pa sta?
SHERIFF: Predat cete mi vase koltove i ja cu ih cuvati. Kad odlucite napustiti nas grad, ponovno cu ih vam vratiti.
STRANAC: Bojim se da to nece ici.
SHERIFF: Zasto?
STRANAC: Ja nikome nedozvoljavam da cuva moje pistolje.
SHERIFF: Onda vas moram zamoliti da napustite ovaj grad.
STRANAC: Ja nikome nedozvoljavam da mi kaze kada treba da idem.
SHERIFF: U tom slucaju, cini mi se da imamo jedan problem.
STRANAC: Tu se potpuno slazem s vama.
Stranac ispija gutljaj whiskeya i odlazi prema vratima. Zastaje pred vratima, okrece se prema sheriffu i klima mu glavom. Sheriff kaziprstom dodiruje rub svog sesira i otpozdravlja. Barkeeper promatra kroz prozor stranca koji stoji na sred ulice i ceka.

3. scena

Sheriff stoji za sankom na kojem je strancev neispijeni whiskey. Barkeeper mu pruza novu do vrha napunjenu casu.
BARKEEPER: Pusti ga neka stoji na ulici. Koga, uostalom, briga?
SHERIFF: U ovom gradu je nosenje oruzja zabranjeno.
BARKEEPER: Pa sta ako?
SHERIFF: Ja sam ovdje zakon.

4. scena

Deputy ulazi u saloon. Barkeeper mu sapuce nesto na uho. Deputy se okrece prema prozoru i ugleda stranca koji ceka na ulici.
DEPUTY: Pusti mene da izadjem!
SHERIFF: S tim ti nemas nista.
DEPUTY: Ali ja sam deputy.
SHERIFF: I ja sam sheriff.
DEPUTY: Mogao bih mu prici s ledja i upucati ga.
SHERIFF: U ovom gradu, nikoga se nece upucavati s ledja.

5. scena

Trgovac ulazi sav zadihan u saloon. Ljudi su vec culi da neki naoruzani stranac ceka na ulici.
TRGOVAC: Koliko dugo ces jos cekati prije nego sto nesto poduzmes?
SHERIFF: Toliko dugo, koliko je potrebno.
TRGOVAC: Da te nije mozda strah?
Sheriffova pesnica pogadja trgovcevu bradu. Ovaj kao pokosen pada na pod. Polako dolazi do svijesti, ustaje i bjezi iz saloona.

6. scena

Charlote silazi niz stepenice. Ona radi gore na katu u jednoj od soba. Barkeeper joj sapuce nesto na uho. Prilazi sheriffu i stavlja mu ruku preko ramena.
CHARLOTE: Cujes me? Zaboravi ga!
SHERIFF: Bojim se da nece ici.
CHARLOTE: Kao da je vazno sto ce ljudi reci.
SHERIFF: Tebi mozda i nije vazno.
CHARLOTE: Hej.
SHERIFF: Let it be, baby.
CHARLOTE: A tko ce paziti na mene kad ti budes mrtav?
SHERIFF: Tko kaze da cu ja biti mrtav?

7. scena

Sheriff ustaje sa barske stolice. Ogledava se u barskom ogledalu. Ispija svoj whiskey do kraja i njezno spusta casu na sank pored pune stranceve. Onda je izasao napolje.

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv