Tesko mi je reci koji sam album u zadnje vrijeme slusao sa ovolikim entuzijazmom kao zadnji Dylanov. Iako mi je vec na prvo slusanje sjeo, sada vec mogu reci da je ovo najbolje djelo kasnog Dylana. Ploca koja mi zvuci kao da je nastala u neko davno proslo vrijeme kada je radio-aparat stajao na pocasnom mjestu u kuci, kao u Woody Allenovoj reminiscenciji "Radio Days". U vrijeme kad je svijet na trenutak povjerovao Orson Wellsu da mu je dosao sudnji dan. 31. po redu Dylanov studijski album je prica jedinog prezivjelog covjeka iz tog vremena. Covjeka koji je jos jedina veza sa starom, izgubljenom Amerikom i sa starim blues, country i folk pjesmama. Crno-bijela fotografija na omotu ovog albuma predstavlja tu proslost, Dylanovu proslost. Putovanje u rane sezdesete. Povratak u sve one kafee Greenwich Willagea. Tamo gdje je sve pocelo-"with no direction home". Dylan vise ne vjeruje rabinima i svecenicima, Dylan vjeruje samo u pjesmu. "I want to be with You in paradise, and it seems so unfair, I can´t go back to paradise no more".Workingman´s blues#2 ("The buying power of the proleteriat´s gone down/Money´s getting shalow and weak/.../They say low wages are reality/If you want to compete abroad")na kojoj Dylan pjeva uz klavir i violinu mi je uz "Not Dark Yet" najbolja stvar kasnog Dylana. Lakonska lirika na tragu "Union Sundown" i vjera u bolja prosla vremena. Nadu i utjehu pjevac pronalazi samo u sjecanjima- "Well, the place that I love best is a sweet memory". U "Spirit On The Water" obraca se jednoj staroj ljubavi, a u "Nettie Moore" zaboravljenoj heroini iz jedne folk pjesme. Sentimentalnoscu na "When The Deal Gones" tusira egzistencijalizam sa "Time Out Of Mind" i stavlja Sinatrinu masku dok pjeva blues klasik "Rollin´And Tumblin´". Aktualni Dylanov koncertni band i u studiju daje ovim pjesmama topli i nostalgicni zvuk i zacinjava ga pedal steelom i violinom. Zvuk koji potpuno odudara od robusne i straight svirke na "Love And Theft". Dylanov glas je rijetko kad bio ovako cist i bogat facetama. Tesko mi se je sjetiti bolje otpjevane Dylanove ploce. Za sam kraj album podize fantasticna western-balada "Ain´t Talkin´Just Walkin´" ciji je refren iskopao iz "Highway Of Regret" od Stanley Brothersa. Glavni junak je protjeran iz mystic gardena i kao usamljeni, sutljivi i bogobojazni ratnik luta svijetom. Ovo me podsjeca na junake Estwoodovih "Unforgiven" ili na viteza Antoniusa Blocka koji traga za bogom u Bergmanovom "Sedmom Pecatu" "I practise a faith that´s long abandoned/Ain´t no altars on this long and lonesome road". Kad se pjevac konacno vrati u edenski vrt, shvati da je vrtlar otisao Ain´t talkin´, just walkin´/Up the road, around the bend/Heart burnin´, still yearnin´/In the last outback, at the world´s end. Bog nas je napustio, svijetu se blizi kraj. Na onom starom radiju, na dugim valovima, svira "Modern Times". Satovi nam vise ne pokazuju vrijeme. Najbolji album u 2006., i to ne samo zato sto je Dylanov.
Post je objavljen 05.09.2006. u 19:17 sati.