Sjecam se jedne srednjoskolske ekskurzije kada smo autobusom putovali u Istru. Bilo je to nekad davno u proslom stoljecu. Jedan od mojih skolskih drugova je na put ponio svoju gitaru i prebirao po njoj dok je autobus picio po bosanskim i hrvatskim cestama i tunelima. Nasa razrednica, kojoj je uvijek bilo dosta vazno da pokaze kako se i od djece moze nesto nauciti, sjela je do njega i pocela postavljati glupa pitanja o instrumentu. Na kraju je priznala kako se tu radi o prilicno "apstraktnom sistemu", koji se ne moze porediti sa onim sistemom koji je njoj bio malo poznat. Radilo se, naime, o klaviru i fruli. Simptomaticno je to sto nas drug sa gitarom nije spadao medju najbistrije ucenike u razredu, ali opet eto nije imao problema da skapira "apstraktni sistem". Uostalom, Ritchie Blackmore, kojeg smo takodjer smatrali ogranicenim, isto nije imao problema.
Gitara je i danas, mnogo godina kasnije, jos uvijek najomiljeniji instrument kod tinejdjera i heavymentalaca, a istovremeno i instrument od kojeg glazbenici najvise imaju strah. Danas mi je jasno da onaj tko ima genijalni dar da skonta kvartnu apstrakciju, vrlo brzo ce proizvesti par dobrozvucecih tonskih nastavaka i ponavljati ih sa zavidnom virtuoznoscu. Kad se mladi tinejdjer na ovaj nacin snadje na vratu gitare i pronadje svoj put, ostalu apstraktnu djunglu moze mirno zaboraviti. Tako vrat gitare postaje masovni turizam, raj u prasumi gdje se gotovo svatko moze snaci ili pronaci svoj put.
Danas tako imamo na tisuce tih olujnih gitarskih heroja, tisuce Satrianija i DiMeola koji su nekad nosili na ekskurziju gitare, jer su skontali "apstraktni sistem". Oni pice svojim putom umjesto da proizvedu onaj spori, jebacki ton, koji jos nismo imali priliku da cujemo.
Ovdje sad dolazim do Santane o kojem sam, ustvari, htio nesto napisati. U neka davna vremena, puno prije one moje ekskurzije, Santana je bio gitarski heroj koji je bez problema svirao te jebene spore tonove, a sa zadovoljstvom i jazz-stvari od Coltranea, Ammonsa ili Gabora Szabe. Posljednje sto je uradio bilo je snimanje tri albuma od kojih je svaki sljedeci bio malo dosadniji nego prethodni. Te albume je koncipirao tako sto bi uzeo par outtakea iz vremena "Abraxasa", te bi ih u digitalnom studiju dovoljno sterilizirao da postanu omiljeno stivo u aktuelnom pop i hip-hop univerzumu. Ton-majstori koji su na tim njegovim projektima ucestvovali, mogli bi bez problema sastaviti dvije nogometne momcadi ukljucujuci i zamjene, a na tisuce gostiju i suradnika je birao po principu: "Tko jos nije svirao i pjevao sa mnom i tko bi mozda ponovno?". Jedino sto je jos bilo na Santani da odradi je da iz rukava odsvira svojih pedesetak razlicitih "apstraktni sistem"-solaza od kojih ni jedna ne bi presla trajanje od pola takta. Na kraju, gentleman Santana zna kome da oda pocast na svojim albumima. Citavom aparatu. "We offer you our heart’s deepest gratitude": U ovom izvrsnom tonu umjetnik Santana se srdacno zahvaljuje svojim sefovima, Sonyju, i "great producers" za njihovu glazbenu viziju. To su, ustvari, pravi danasnji prosvjetitelji i heroji. Oni sto su skapirali apstraktni sistem i oni koji proizvode necuvene spore tonove su samo nuzno zlo.
Post je objavljen 13.09.2006. u 20:01 sati.