Marketing
RollinŽand TumblinŽ
Nedavno sam otkrio na YouTubeu jedan interesantan video. Rijec je o blues-bandu Canned Heat. i spotu koji je bezobrazno izrezan iz D.A. Pennebakersovog filma o Monterey Festivalu iz 1967. godine. Canned Heat su te 1967. svirali "RollinŽand TumblinŽ" u Montereyu. I dok je Frank Cook drisio po bubnjevima, a Bob Hite vise urlikao nego pjevao, u jednom kadru koji prikazuje publiku, moze se primjetiti neko plavo stvorenje (nedefinirane spolnosti) kako sjedi i u ritmu bluesa bubnja rukama po butini. U trenutku kad je kamera prikazala lice, a moje se oci navikle na digitalne pixle, kroz glavu mi je prostrujalo da je bajkovito plavo bice sa suncanim naocalama, ustvari, Brian Jones. Divan proustovski momenat koji karakterizira trenutak vjecnosti ili kako bi ga Eric Burdon opjevao: "His Majesty, Prince Jones, smiled among the crowd". Kamera se za trenutak zaustavi na "Jonesu", a onda ponovno, nervozno potrazi binu i na njoj Al Wilsona. Wilson nosi smijesne naocale sa gigantskom dioptrijom i izgleda kao da ce mu pristevi eksplodirati na licu dok guli svoju slide-gitaru. "Wilson je bio mali i bucmasti djecak.", pisao je Peter Handke u svom "Kratkom pismu, dugog oprostaja", "Imao je bubuljicavo lice koje se moglo jasno vidjeti na tv-u i nosio je naocale. Prije par mjeseci, pronadjen je ispred svoje kuce u Laurel Canyonu (kod Los Angelesa) mrtav u vreci za spavanje. Njeznim visokim glasom pjevao je "On The Road Again", "Going Up The Country". Za razliku od Janis Joplin i Jimi Hendrixa, prema kojima sam, kao i opcenito prema rock-glazbi, bio ravnodusan, njegova smrt i njegov kratki zivot uvijek me zabole u onim razmisljanjima u polusnu.". U filmu, iz kojeg je izrezan ovaj video, Al je ziv, kao i Brian Jones, uostalom.
Sredinom 1967. godine, Brian se je umalo razveo od banda kojeg je osnovao. U Montereyu je uveo Jimi Hendrixa u cudesni svijet rock-festivala. U ovom videu "Brian" je, vjerojatno, drogiran, ali se doima sretnim u trenutku kad Cannad Heat sviraju blues. Blues za Elmo Lewisa. Kamera u dva navrata fokusira i jednu veselu mladu zenu koja jede narancu. Jede je onako kako ljudi, normalno, ne jedu narance. Jede je kao jabuku. Sok joj se cijedi niz usne, a covjek gotovo dobije zelju da ih oblize. U Googleu cu poslije potraziti slike Brian Jones at Monterey i tada ce mi postati jasno: ono plavo stvorenje ne moze nikako biti Brian. Tja, tada je on bio vec puno deblji i oko vrata je vjesao hippie-djindjuve, a na sebe oblacio tekstil iz londonskih second-hand shopova. Na slici iz Googlea je Nico pored njega. Podsjeca me na Anitu Pallenberg. S njom je Brian kratko bio i sretan.
Dvije godine kasnije, na Woodstocku, Al Wilson je svirao intro za "Little Red Rooster". Citavu minutu ga je svirao, igrajuci se sa Bob Hiteovim zivcima. Taj intro je requiem za Briana, koji se je sest tjedana prije udavio u bazenu. Godinu dana poslije Al Wilson ce pociniti samoubojstvo. U Montereyu su se njih dva sreli. Dva blues-brata. Dva zadnja romantika koji nisu imali srecu na ovom svijetu. Nasli su se u beskrajnom loopu "RollinŽand TumblinŽ". Na zemlji vise nije bilo spasa za njih. Spas su nasli u bluesu.
Post je objavljen 23.09.2006. u 23:00 sati.