|
Zašto srce na ruci? Stoji kao podsjetnik. Ponekad čovjek zaboravi da bez obzira koliko teško bilo - uvijek bude bolje, sa vremenom uvijek bude lakše i nekad jednostavno ne smiješ odustati jer fkt fulaš bus, vlak, tramvaj, bicikl sa vilicom od dvajstpet nešto gaza i eto nađeš se bogu iza nogu ... iako to baš nije bogu iza nogu ali ti je zabavno zafrkavati ljude koji tamo žive da eto žive bogu iza nogu i smiješ se jer si po prvi put nakon toliko vremena spokojan i sretan i sad malo i seruckam ne povezano ali eto i to dođe čovjeku kad se odmori i naspava bogu iza nogu. Stoji kao podsjetnik da može gore, kao što sigurno može bolje. Na kraju krajeva uvijek, ali uvijek smo mi ti koji odlučujemo što i kako.
Ja sam tražio na krivim mjestima
Po prašnjavim cestama ili po dalekim zemljama
Sva mjesta pretražio ali jedno preskočio
Pod njenim kapcima nisam se sjetio
Već sam davno zaključila da naš karakter definiraju upravo trenuci i vrijeme u kojem se osovimo na noge nakon brutalnog pada, nekima možda treba više ali vjerujem da kad krene da je samo pitanje vremena kad ćeš na neke stvari i ljude i situacije pa ne samo gledati sa ravnodušnošću već općenito prestati doživljavati. Tražim normalan posao i točim još jednu šalicu kave. Bit će nešto i od mene. Rekla bih da sam napokon ustala, trebalo mi je dvije godine zapravo ali eto tu sam... sjebana, blesava, kasnim i svako malo pokisnem, mrvicu tek toliko reda radi, otkantam posao za taj dan, koga lažem -otkantavam posao cijeli tjedan. Tako dugo vrijeme je stajalo nepomično da sam prestala reagirati, balans između sna i jave postao je apsurdan, nepotreban... živjeti na granici ničega i nečega postalo je prihvatljivo, ne sanjarit već mjesečariti jer je sigurnije ritmički živjeti. Zašto se ne može oboje paralelno?
A njene oči su zrcalo svim morima
Previše plave i za nebo bez oblaka
Previše plave da bi danom bile viđene
Postoje samo kad me noćnim snom nagrade
Svi živimo matematički, ritmično i apsurdno naginjemo anarhiji jer u svakome leži bujica spremna progutati ne pažljive ili opet suviše oprezne i kako sigurnost ne potražit u balansu sive? Okidač može biti svašta, u oba smjera. Možeš se okrenuti u pravom trenutku i ostati očarana najsmotanijim oblačenjem dukse u povijesti svemira, također apsolutno si možeš dozvoliti otupljivanje jer jednostavno eto nije vrijedno muke, truda ... Sad kad pogledam sa druge strane - kašnjenja na vlak, upale vrata jer cijelu noć spavaš na podu kraj otvorenog prozora hahahahaha sad je teško i sjetiti se ičega prije toga, zadnjih tjedana glava je u modu "vratila sam se u selo, pijem pivo, ladim jaja, pečurke".
Pod njenim kapcima sva blaga spavaju
Pod njenim kapcima zvijezde putuju
Osobno način na koji funkcioniram sa ljudima, pa i na kraju način kako se nosim sa svijetom oko sebe je prepun prekidača. Doslovce odnose temeljim na imaginarnim ON / OFF emocionalnim ili fizičkim kontaktima, sklopovima tj. eto prekidačima. I uvijek su off. Danas kada je tako teško pustiti nekome da postane dio života, kad ni sam ne znaš gdje je kraj sive zone, gdje je kraj razočaranju i strahu i tvrdoglavosti i kada je najlakše ono najočitije - ne mariti za druge, za sebe, za svijet, za ON opciju, e pa danas se odričem prekidača. Ne razmišljam o razmišljanju, problemi će svi pričekati ponedeljak, bacam ovako kick u pleksus radi primjedbe o sviranju debila kojeg obožavam slušat dok svira jer zna da dobro svira samo sere bezveze, guštam u pečurkama, raspravama o bonaci i stvaranju legende untagganjem fotki sa fejsbuka.
Previše plave da bi danom bile viđene
Previše plave da bi danom da izviđene
Previše plave kao zrcalo svim morima
Previše plave i za nebo bez oblaka
Previše...
I tako ću zasrat peć sa kavom.
Ispričavam se na najrandom postu u povijesti postova ikad u svemiru. Štaš  kad se čovjek naspava =)
|
