I'm not crazy. My reality is just different than yours.

maaa neeee, nema pitanja, samo polako sve =)


selim =)




Let's unwrite these pages and replace them with our own words =)

But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only

That one word, as if his soul in that one word he did outpour.

Nothing further then he uttered - not a feather then he fluttered -

Till I scarcely more than muttered `Other friends have flown before -

On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before.'


Then the bird said, "Nevermore"...




moja tetovažerica Petra i njena crna ljubav =)

Dugo sam se premišljala oko sastavljanja, pogotovo objavljivanja ovog posta. Recimo da je jedan od onih u nizu za koje ti bude tako teško uopće složiti smislenu rečenicu, a kamoli skupiti muda i podjeliti ga sa svijetom oko sebe, u ovom slučaju blogosferom.
Moju dilemu je prekinula jednostavna činjenica da sam na mjestu...istom, emocionalnom, godinama...da nakon toliko vremena, toliko ponavljanja jednih te istih pogrešaka, ponavljanja jednih te istih "početaka" i jednih te istih ispranih "završetaka" razdoblja u kojima vječito balansiram iz apsolutne pokornosti svijetu oko sebe u raznim odama o kraju... do toga da trčim bosa sa osmjehom od uha do uha jer sam pobjegla. I tako u krug iz jedne krajnosti u krajnost ne radeći zapravo ništa. Ključni problem je zaključati srce, zaključati misli i disati jer se očekuje da dišeš, to je normalno, razumno. Povremene eskapade su u redu dokle god se vratiš u ljušturu i tako sve dok ne ostaneš na jednoj ili drugoj strani. U oba slučaja nije dobro niti jedno niti drugo, a balans je tako prokleto teško naći.
Danas kad sam se vraćala kući, čekajući vlak po prvi put sam se osjetila kao ljudsko biće. Davnih dana sam zaboravila kako je to osjećati stvari i ljude oko sebe na toj razini, gotovo empatski. Val dezorijentiranosti, val vezanosti, val kojeg nije bilo godinama tako me preplavio da sam prvo ostala šokirana, a onda sam se prepustila. Emotivna sam jer se vežem. Vežem se jer sam emotivna i mrzim kad mi se kaže da dramim. Dramiti i suosjećati nije isto.
I tako sam sretna jer sam opet u stanju raditi upravo to, prepustit se iskreno situacijama i vjerovati.
I da na kraju nešto pođe po zlu ovih mjesec dana ne bih mijenjala nikada nizašto ni u ludilu. Kada u tako kratkom periodu sve oko tebe klikne na svoje mjesto u osobi... ostaneš šokiran, neću lagati ... i preplašeni i zbunjen, ali i sretan jer je to balans koji svi tako silno trebamo. Bila sam tako uništena da se danas bojim zagrliti drugo biće što je jbn šteta. Bliskost i razumijevanje u drugima sam prestala tražiti davnih dana i tako mi je žao radi toga. Tako mi je dugo trebalo da se zapravo probudim. Poznanik je rekao da ti svi kad-tad zabiju nož u leđa. Pa odbijam u to vjerovati. Pogotovo danas, sama sam drukčija od toga, a znam da ima još ljudi poput mene, znam da ima još budala na taj način. Dapače, jedna od tih budala mi je apsolutno pod kožom.Davno je to sve netko negdje definirao kao "oblik pozornosti koji si sposoban pokloniti čovjeku kao i ljubav koja ne uvjetuje i ne očekuje"... i s tim ću se složiti, naime nemam potrebe uvjetovat ili očekivati, komplicirati ili prilagođavati. Sve je kako i treba biti. Sada me samo pusti da budem tu i uzvratim uslugu.

Znam da nije niti praktično niti popularno i u praksi koma ali ponekad je baš potreban jedan glazbeni...

FIRST SIGHT turns me around again brings me face to face with my sin...
I've got it, always had it, a reason to look within now...
TAKE FLIGHT to your sun again, burns the sin straight from my hands...
I've got it, always had it a reason to live within now...

Every time I fall
You catch me
And every time I lose control
You help me, you save me
And every time I lose myself
You find me, redefine me

MY GOD how stained my hands have been makes me sick from inside out again...
I've got it, always had it, a reason to look within now...
STAND CLOSE to my side again,never stuck a knife in my back, friend...
I've got it, always had it a reason to live within now...

Every time I fall
You catch me
And every time I lose control
You help me, you save me
And every time I lose myself
You find me, redefine me

Somebody to make me feel whole again (my life gets better)...
Somebody to make me want to love again (my life gets better)...
Somebody to make me see the sun again (my life gets better)...
Somebody to hold me, hold me until this life feels better...
Every time I fall...

And every time I lose control you help me, you save me...
And every time I lose myself, you find me, redefine me...
And every time I hate myself, you love me, forgive me...
And every time I lose myself,you find me, redefine me =)

Zašto srce na ruci? Stoji kao podsjetnik. Ponekad čovjek zaboravi da bez obzira koliko teško bilo - uvijek bude bolje, sa vremenom uvijek bude lakše i nekad jednostavno ne smiješ odustati jer fkt fulaš bus, vlak, tramvaj, bicikl sa vilicom od dvajstpet nešto gaza i eto nađeš se bogu iza nogu ... iako to baš nije bogu iza nogu ali ti je zabavno zafrkavati ljude koji tamo žive da eto žive bogu iza nogu i smiješ se jer si po prvi put nakon toliko vremena spokojan i sretan i sad malo i seruckam ne povezano ali eto i to dođe čovjeku kad se odmori i naspava bogu iza nogu. Stoji kao podsjetnik da može gore, kao što sigurno može bolje. Na kraju krajeva uvijek, ali uvijek smo mi ti koji odlučujemo što i kako.

Ja sam tražio na krivim mjestima
Po prašnjavim cestama ili po dalekim zemljama
Sva mjesta pretražio ali jedno preskočio
Pod njenim kapcima nisam se sjetio

Već sam davno zaključila da naš karakter definiraju upravo trenuci i vrijeme u kojem se osovimo na noge nakon brutalnog pada, nekima možda treba više ali vjerujem da kad krene da je samo pitanje vremena kad ćeš na neke stvari i ljude i situacije pa ne samo gledati sa ravnodušnošću već općenito prestati doživljavati. Tražim normalan posao i točim još jednu šalicu kave. Bit će nešto i od mene. Rekla bih da sam napokon ustala, trebalo mi je dvije godine zapravo ali eto tu sam... sjebana, blesava, kasnim i svako malo pokisnem, mrvicu tek toliko reda radi, otkantam posao za taj dan, koga lažem -otkantavam posao cijeli tjedan. Tako dugo vrijeme je stajalo nepomično da sam prestala reagirati, balans između sna i jave postao je apsurdan, nepotreban... živjeti na granici ničega i nečega postalo je prihvatljivo, ne sanjarit već mjesečariti jer je sigurnije ritmički živjeti. Zašto se ne može oboje paralelno?



A njene oči su zrcalo svim morima
Previše plave i za nebo bez oblaka
Previše plave da bi danom bile viđene
Postoje samo kad me noćnim snom nagrade

Svi živimo matematički, ritmično i apsurdno naginjemo anarhiji jer u svakome leži bujica spremna progutati ne pažljive ili opet suviše oprezne i kako sigurnost ne potražit u balansu sive? Okidač može biti svašta, u oba smjera. Možeš se okrenuti u pravom trenutku i ostati očarana najsmotanijim oblačenjem dukse u povijesti svemira, također apsolutno si možeš dozvoliti otupljivanje jer jednostavno eto nije vrijedno muke, truda ... Sad kad pogledam sa druge strane - kašnjenja na vlak, upale vrata jer cijelu noć spavaš na podu kraj otvorenog prozora hahahahaha sad je teško i sjetiti se ičega prije toga, zadnjih tjedana glava je u modu "vratila sam se u selo, pijem pivo, ladim jaja, pečurke".

Pod njenim kapcima sva blaga spavaju
Pod njenim kapcima zvijezde putuju

Osobno način na koji funkcioniram sa ljudima, pa i na kraju način kako se nosim sa svijetom oko sebe je prepun prekidača. Doslovce odnose temeljim na imaginarnim ON / OFF emocionalnim ili fizičkim kontaktima, sklopovima tj. eto prekidačima. I uvijek su off. Danas kada je tako teško pustiti nekome da postane dio života, kad ni sam ne znaš gdje je kraj sive zone, gdje je kraj razočaranju i strahu i tvrdoglavosti i kada je najlakše ono najočitije - ne mariti za druge, za sebe, za svijet, za ON opciju, e pa danas se odričem prekidača. Ne razmišljam o razmišljanju, problemi će svi pričekati ponedeljak, bacam ovako kick u pleksus radi primjedbe o sviranju debila kojeg obožavam slušat dok svira jer zna da dobro svira samo sere bezveze, guštam u pečurkama, raspravama o bonaci i stvaranju legende untagganjem fotki sa fejsbuka.

Previše plave da bi danom bile viđene
Previše plave da bi danom da izviđene
Previše plave kao zrcalo svim morima
Previše plave i za nebo bez oblaka
Previše...

I tako ću zasrat peć sa kavom.
Ispričavam se na najrandom postu u povijesti postova ikad u svemiru. Štaš kad se čovjek naspava =)

Netko je nekada negdje rekao da postoje oni od kojih ne možemo otići, također da postoje i oni kojima se uvijek vraćamo. Taj isti je rekao da postoje i oni od kojih smo otišli, no oni još uvijek nisu otišli od nas. Uvijek su tu negdje ta susretanja, sudaranja, slučajni i namjerni suputnici, kaže se istopljena prijateljstva i promašene ljubavi, po neki ispušteni znak. Ja bi dodala povremeno krivo skretanje ili kašnjenje na autobus. Najčešća dilema je gdje smjestit koga i kada... dali u one od kojih se ne ide ili one kojima se uvijek vraćamo? Oboje? Koliko vremena je dosta da bi se zaključilo dali možemo otići? Meni je potrebna sekunda da presudim. Ponekad pokušam ne otići, no ako nije na prvu - nije to - to. Ovih dana strašno puno odlazim. Fizički i psihički. Nevjerovatno koliko ti se ljudi mogu zgaditi svojim postupcima. Za tren netko za koga bi umro na mjestu postane apsolutni stranac. Razmaženo derište od kojeg odlazim. Promašen slučaj . Prekasno reagiranje od kojeg odlazim iako isto nije još uvijek otišlo od mene. Zbog postupaka danas čiste savjesti mogu otići bez imalo razmišljanja. Pokušala sam ali ni na prvu ni sad nije to -to.

Također ovih dana mogu otići bez razmišljanja i vratiti se, dapače kad odem i budem i moram se vratit automatski bi se vratila opet. Smiješno, ali uopće nije tako komplicirano kako se čini. Upravo suprotno, tako je jednostavno, ispravno i spokojno i zabavno da ja postajem razmaženo derište i navikavam se apsolutno na sve. Ponekad ti random mjesta na svijetu za koje nisi ni znao da postoje tako prirastu srcu. U tjedan dana sam apsolutno zacijelila. Stvari koje su me proganjale mjesecima...spustila sam zid, udahnula, kročila i bilo je dovoljno da postanem cijela opet. Na kraju krajeva Queen B. je to najbolje sročila davnih dana - "We make our own fairytales ....only when we have to." A cura je svladala Bassa. Rekla bih da zna što priča. U tom stilu prepuštam se sljedećem tjednu.....

da, čak i potpis ostaje ....... xo xo Littlesevenfold =)