Marketing
For I have mourned for so damn long that I've forgotten what it was for
Dugo sam se premišljala oko sastavljanja, pogotovo objavljivanja ovog posta. Recimo da je jedan od onih u nizu za koje ti bude tako teško uopće složiti smislenu rečenicu, a kamoli skupiti muda i podjeliti ga sa svijetom oko sebe, u ovom slučaju blogosferom.
Moju dilemu je prekinula jednostavna činjenica da sam na mjestu...istom, emocionalnom, godinama...da nakon toliko vremena, toliko ponavljanja jednih te istih pogrešaka, ponavljanja jednih te istih "početaka" i jednih te istih ispranih "završetaka" razdoblja u kojima vječito balansiram iz apsolutne pokornosti svijetu oko sebe u raznim odama o kraju... do toga da trčim bosa sa osmjehom od uha do uha jer sam pobjegla. I tako u krug iz jedne krajnosti u krajnost ne radeći zapravo ništa. Ključni problem je zaključati srce, zaključati misli i disati jer se očekuje da dišeš, to je normalno, razumno. Povremene eskapade su u redu dokle god se vratiš u ljušturu i tako sve dok ne ostaneš na jednoj ili drugoj strani. U oba slučaja nije dobro niti jedno niti drugo, a balans je tako prokleto teško naći.
Danas kad sam se vraćala kući, čekajući vlak po prvi put sam se osjetila kao ljudsko biće. Davnih dana sam zaboravila kako je to osjećati stvari i ljude oko sebe na toj razini, gotovo empatski. Val dezorijentiranosti, val vezanosti, val kojeg nije bilo godinama tako me preplavio da sam prvo ostala šokirana, a onda sam se prepustila. Emotivna sam jer se vežem. Vežem se jer sam emotivna i mrzim kad mi se kaže da dramim. Dramiti i suosjećati nije isto.
I tako sam sretna jer sam opet u stanju raditi upravo to, prepustit se iskreno situacijama i vjerovati.
I da na kraju nešto pođe po zlu ovih mjesec dana ne bih mijenjala nikada nizašto ni u ludilu. Kada u tako kratkom periodu sve oko tebe klikne na svoje mjesto u osobi... ostaneš šokiran, neću lagati ... i preplašeni i zbunjen, ali i sretan jer je to balans koji svi tako silno trebamo. Bila sam tako uništena da se danas bojim zagrliti drugo biće što je jbn šteta. Bliskost i razumijevanje u drugima sam prestala tražiti davnih dana i tako mi je žao radi toga. Tako mi je dugo trebalo da se zapravo probudim. Poznanik je rekao da ti svi kad-tad zabiju nož u leđa. Pa odbijam u to vjerovati. Pogotovo danas, sama sam drukčija od toga, a znam da ima još ljudi poput mene, znam da ima još budala na taj način. Dapače, jedna od tih budala mi je apsolutno pod kožom.Davno je to sve netko negdje definirao kao "oblik pozornosti koji si sposoban pokloniti čovjeku kao i ljubav koja ne uvjetuje i ne očekuje"... i s tim ću se složiti, naime nemam potrebe uvjetovat ili očekivati, komplicirati ili prilagođavati. Sve je kako i treba biti. Sada me samo pusti da budem tu i uzvratim uslugu.
Post je objavljen 15.05.2013. u 01:21 sati.