Netko je nekada negdje rekao da postoje oni od kojih ne možemo otići, također da postoje i oni kojima se uvijek vraćamo. Taj isti je rekao da postoje i oni od kojih smo otišli, no oni još uvijek nisu otišli od nas. Uvijek su tu negdje ta susretanja, sudaranja, slučajni i namjerni suputnici, kaže se istopljena prijateljstva i promašene ljubavi, po neki ispušteni znak. Ja bi dodala povremeno krivo skretanje ili kašnjenje na autobus. Najčešća dilema je gdje smjestit koga i kada... dali u one od kojih se ne ide ili one kojima se uvijek vraćamo? Oboje? Koliko vremena je dosta da bi se zaključilo dali možemo otići? Meni je potrebna sekunda da presudim. Ponekad pokušam ne otići, no ako nije na prvu - nije to - to. Ovih dana strašno puno odlazim. Fizički i psihički. Nevjerovatno koliko ti se ljudi mogu zgaditi svojim postupcima. Za tren netko za koga bi umro na mjestu postane apsolutni stranac. Razmaženo derište od kojeg odlazim. Promašen slučaj . Prekasno reagiranje od kojeg odlazim iako isto nije još uvijek otišlo od mene. Zbog postupaka danas čiste savjesti mogu otići bez imalo razmišljanja. Pokušala sam ali ni na prvu ni sad nije to -to. |