papatači

subota, 24.05.2008.

Oni kao oće da se otcepljuju a mi im kao nedamo...

oliti post o tome kako sam završio srednju školu....


First day


Sad bi ja kao trebao završit srednju školu i kao nabaciti neki post o tome. Možda bi i post bio vedriji da mi prosjek ne iznosi jedan mali  . Možda bih se i sa sjetom sjetio lijepih trenutaka. Ili da možda vani nije oblačno vrijeme, možda bih zaista napisao vedriji post. Ali kao i prije četiri godine kada sam proveo sasvim jedno obično rastajanje, pomalo dosadno i zamorno, nisam ni sada baš previše optimističan. U početku sam mislio da ću se slomiti, da ću se transformirati u pijanog momka koji će se sa svima grliti i kojemu će zaista biti žao što odlazi iz ove odgojne ustanove, koja to nije. U zatvoru su bili ljubazniji prema meni nego u ovoj odgojnoj ustanovi, barem su me ponudili čajem i sendvičem ujutro. Kad su ulazili u sobu, barem nisu urlali nego su lijepo pitali. Barem su me ponudili cigaretom i dali mi prijateljski savjet da sam glup k'o kurac što sam to uradio, a momak u civilu me pokušao barem malo izvući iz sranja u koja sam se našao. Sutkinja koja mi je odrapila 365 dana tjeskobe, barem znam zašto sam to dobio i barem je imala razumijevanja. I nije prijetila starcima. Smrdio sam po alkoholu i majica mi je bila sva izgužvana, ali me nije gledala kao zadnje smeće. A dok sam bio ulickan, lijepo mirisao i kosa mi je bila počešljana, bilo je vremena kada su se ponašali kao da smo zadnja stoka. Prvo kauboji pa onda stoka.
Da li za ičim žalim? Žalim za mnogim stvarima. Za onima kojima nisam učinio. Za one koje nisam imao muda i za one koje nisam imao volje. Žao mi je što nikada nijednog profesora nisam opsovao, žao mi što se nisam češće spuštao na njihov primitivni nivo i svađao se s njima. Žao mi što sam si dopustio neke stvari.
Žalit ću za 2-3 osobe, 2-3 profesora ću isto tako se sjetit sa nostalgijom, sjetit ću se i posljednje trećine školovanja kako sam bio sjeban, sam i prestrašen svega oko sebe. Sjetit ću se i prve dvije trećine kada sam bio kolko tolko sretan, kad sam bio s njom i kada sam se bojao svega oko sebe. Kafkijansko raspoloženje me pralo zadnjih godina, mada je uvijek bio prisutan onaj tulavi osmijeh i pokušavah uspješno zavaravat i sebe i druge oko sebe kako je dobro, kako ide dalje, kako ide nabolje. Nekako se uvijek poklapalo da su oni sretniji trenutci školovanja bili kada sam dobivao jedinice, kada nisam imao dume gradivo koje me ispituju, kada nisam imao zadaću ili kad sam nanervirao profesore. Postaneš nabrijan kada skužiš kakav si vinograd zasadio u imeniku, zapravo, svuda si postavio kolce, a grožde ili slabo rađa ili ga uopće nema. Ili je kiselo. Četvrtoga nema.
Sjećam se kraja osnovne, ljetne žege, kako sam bolovao od kozica u vrijeme upisa u srednju školu i kako su moju majku zaustavili 2-3 puta na kvartu i svi joj profesori lijepo pričali o meni, kako sam neizmjerno bistar momak, veliki potencijal, kako su sigurni da će biti nešto od mene, kako me samo treba dobro usmjeriti.
I sad gledam unatrag te 4 godine, gledam te ocjene i sakupljeno znanje i izgleda da nitko ne zna di sam bio i što sam radio. Izgleda da znam sve ono izvan nastavnog programa ali ono što se tiče škole, da sam tu ravan nuli. Izgleda da bolje pričam engleski kad sam pijan i kad pričamo o filozofskim stvarima nego kada treba pročitati jebeni odlomak iz knjige i ukratko ga rezimirati. A možda mi samo ide prodavanje magle i trebao bih postati profesionalni demagog. Doktor demagogije ala Zdravko Mamić samo što ja imam problema s izricanjem unutarnjih osjećaja i teško da će netko izmamit suzu od mene.
Kužim da sam negdje falio. Otprilike kužim i gdje. Znam da više neću morati nikada pod prisilom života i smrti kratiti razlomke ili vadite kosinus iz nečega, da me nitko neće jebat ako na francuskom ne znam kako se kaže paprika, kako će me boliti kurac za molarnu masu ličkoga medvejda i slične pizdarije. I kužim da bi sad ja kao trebao malo se skulirati i okrenuti novu stranicu. Kako bi morao napraviti lagani zaokret jer ovo ne vodi nigdje. Odnosno vodi u nepoznato. Kako vam draže. Ali prije toga svega, treba se naspavati. Teško je ispovjedati se svijetu ako niste pijani ili barem imate kutiju cigareta uza sebe. A ja nit sam pijan, ostao bez cigareta, u boxericama sam i lagano ne osjećam nožne prstiće, i spava mi se sve u 16...laku noć...


The next day

Sva sreća pa dan nije završio onako kako je počeo, s mučninom u trbuhu...

I sad smo kao mi otišli na bilijar poslije škole. Bio je to bilijar kao i svaki drugi, nema se tu šta previše pričati, osim što smo već pred kraj partije počele mučno pozicijsko ratovanje za uterat crnu kuglu u rupu. Na kraju, kao pravi prijatelji, muški si čestitali i priznali remi. Shvatili smo apsurdnost rata.
I tako, šetajući tako, šetamo nas dvojca, a neka sjeta u zraku. Osjeća se. Gledam ja njega, gleda on mene dok auti nemilosrdno jure oko nas. I skužimo da je ovo zadnji put da se vraćamo doma zajedno, nakon 4 godine što smo se svaki put vraćali zajedno istim putem i pozdravljali se istim pozdravom, sada je to kao zadnji put sa školskom torbom na sebi.
-Dap bilo bi to to...
-Dap.
-Niš, momče, bilo je ugodno družiti se s tobom ove 4 godine
-Dap...I meni sinko...Bilo je...

Dobro znani pozdrav i dobro znani smješak. Jebote....

Third day

Nisam plako nisam.I bilo je dobro. Od prvog trena, mada sam zbog xy razloga kasnio 40 minuta na pijanku, od prvog trena je bilo dobro. Onaj prvi impuls je bio dobar. Ekspresno vadeći bocu odstajalog vranca iz ruksaka, ekspresno sam i došao u stanje zvano «pod gasom». Pod gasom, euforijom smo i ušli u školu. Dobro znane stupove (mada se sada uopće ne mogu sjetiti boje) sada su bili drugačije doživljeni. Aula škole je postala pozornice za hrpu šarenih pijanih figura. Svih veličina, ali u samo 5 različitih boja. Teško je opisati stanje koje te obuzme kada neobavezno ulaziš u školu, praktički kao turist, samo što možeš urlati, skakati i vrištati bez straha da ćeš biti kažnjen ili da će te ljudi zbog toga drugačije gledati. Taj dan su pravila malčice izmijenjena. Dan kada se odvajaš od svoje matice. Fućkanje i šprintevi po školi su mi se činili glupi i djetinjasti. Sve dok nisam stao na čelu kolone i poveo razredni odred u navijanje. Ne, ne patim od kompleksa niže vrijednosti, bez brige, samo sam ja u tome trenu bio ta budala koja je to morala povesti. Na muci se poznaju junaci.
I gledam taj nadsvođeni strop, gledam te ljude koji bulje u tebe. I kao ni sada, ne znaš na čemu si. Oni su na stolicama, kao i ja. Samo oni još uvijek osjećaju neku vrst pripadnosti toj školi, a ja ne. I nije problemu pripadnosti već u tome što ne znam jesam li zbog toga sretan ili tužan? Jeli mi drago što je završilo ili bi mogao još koji sat odraditi? Da, odraditi. Odrađuje se sve ono što se ne radi s guštom. Ja sam ovu školu, barem njen veći dio, odrađivao, ne pohađao. Logičan slijed bi bio da slijedi olakšanje, kao kad nakon dugog trpljenja i sadizma nad vlastitim mjehurom slijedi dugo olakšavajuće pišanje i ne želite da prestane, uživate u njemu. Kao svojevrsni orgazam proživljavate to pišanje jer stvara neki neopisivi osjećaj ugode. Zavisno od događajima, ne uživamo u svim stvarima jednako. Probajte nositi dva broja manje tenisice cijeli dan i probajte zadržati onaj osjećaj ugode koji doživite na kraju dana kada ih konačno skinete. Izuvanje obuće. A svaki dan se izuvamo po par puta i ne doživljavamo takve orgazme. Barem ne toliko kvalitetne.
Tako je i ovo. Ulazak u školu je taj dan, taj čas, predstavljao svojevrsni orgazam, trenutak ugode, kako kome već. Ja nisam svršavao ali bilo je u najmanju ruku dobro. Odmah sam se latio fućkalice i skup s ostalima pokušavao pogoditi frekvenciju škole. Cijeli dan se osjećate kao u izlogu. I dok fićukate, i dok jurcate po hodnicima i dok ste u onoj dvorani. Profesori su statični - ili stoje na stepenicama ili stoje na trbinama. Kako god okrenete, smješkaju se.
****
Bundek se pretvorio u kaljužu. Tamo su sada pak bili maturanti svih veličina i svih boja. Uletivši u onaj šator, (nas nekolicina jer smo se putem rasuli), cijela norijada se u tome trenutku nije se činila kao neka prevelika perspektiva – obični šator, pijana i znojna bagra svuda oko tebe u šatoru, a vani je kaljuža epskih razmjera. A i bio sam već tada poprilično tanak s novčanikom. Psihomodo, Crvena Jabuka, Maja Šuput i Jura Stublić su učinili svoje. I bilo je dobro, štoviše bilo je OK.


Nikad mi ne ide pisanje tema koje su bile sretne ili kad treba prepričati neki sretniji događaj. Nemojte zamjeriti. Možda bi bilo bolje da sam ovaj post pisao mnogo kasnije, možda kad se budem ovih pijanih dana prisjećao sa nekom sjetom, možda bi post bio kvalitetniji, duhovitiji...možda. Kao. Kao bi bio kvalitetniji. Navodno možda ako. K'o će ga znat...Živili!