ponedjeljak, 13.11.2006.
srce moje uzdiše, nema mi garavuše
Kad sam bio dva moja frenda i ja
Kad sam bio trojica nas*
jednokratna ljubav
Slavonske ulice su široke, one su mirne i sjetne. Nižu se niske kuće, prijateljski
naslonjene i poredane gledaju šorom. Ne možete čuti više topot teških konja, niti pijetlove zore
u baštama. Danas auti kaskaju, mrmljaju i propinju se, baš kao i drugdje. Sada,na bijelim
tablicama desno od šahovnice piše «vk» ili «vu», isti su kao i mojega grada «zg-a».
Ipak, na Jesenima se vrate konji a neke djevojke svuku uske traperice i oblače, kako
ih zovemo, narodne nošnje. Barem za to jutro.
Mimohod tradicije koju tako uzdižem smo propustili jer smo bili mamurni i jer smo još
pljuvali kiselu slinu od protekle noći. Uostalom, čekala nas je nova noć, vinkovački mrak je
spremio zadnje iznenađenje trojici zakletih purgera.
Pitao me prijatelj (ne jedan od vinkovačkog trojca) zar sam se stvarno zaljubio. To pitanje me potaknulo na sljedeće.
Zar sam se stvarno zaljubio? Ne tako davno, prije devet mjeseci, odgovor je bio
potvrdan. Skromnih devet mjeseci je dovoljna linija da poveže zafrkanciju na zadnjem sjedalu do novog života, do novog patetičnog blogera, ali je li dovoljno za zaljubljivanje, odljubljivanje i,
vidi vraga, ponovo zaljubljivanje. ( Pogledajte sve te krasne, domoljubne b-lj-nj skupove. Ta
rečenica je dobra vježba za azilante u Hrvatskoj. Ko ju pročita, zaslužio je hrv. putovnicu).
Nisam fan Škore, i početkom te koncertne večeri sam poželio strusiti nešto prije,
da zavaram čula. Neka osjetila, pokazalo se ubrzo, nije moguće zatomiti.
O čemu ja to pričam i zašto još nisam povezao naslov sa sadržajem, saznat ćete kad
odspavam. Laku noć mi poželite. Za slatke snove se ne brinite.
(***)
Prošlo je nekolko tjedana od prvog dijela teksta. O djevojci više ne razmišljam, niti
me zanima. Tup sam. Crna rupa za emocije, barem one više. Smijem se, razvlačim svaka
usta u svojoj blizini u klaunske osmjehe, no sve me to zaobilazi. Postalo je trulo. Ili sam oduvjek
bio?
Kako je to bilo, što se tad dogodilo? U crvenom velikom šatoru, koji je napredovao
prema sauni za par tisuća duša u Vinkovcima, u središtu crvenog kupusa bili smo nas trojica.
Prvih par pjesama hrabro smo se odupirali, palili cigarete i hladili se vodom. Prvih
par pjesama..
(Liku koji se hvali sa gigabajtima doorsa, claptona, springstina, jjoplin,
kenedisima,..... i sl. bilo je dovoljno samo par megabajta škore te večeri da promjeni religiju.)
Uskoro će me jedna pitati da je nosim na ramenima, uskoro ću se zaljubiti, uskoro ću stiskati oči u birtiji da kap-izdajica ne klizne. Jebite se svi...
Ponekad ću se prisjetiti. Ima dana i kada neću. Jebeš takve dane.
Samo tuga je iz srca...
u spomen na Vinkovčanke
papatači
