papatači

ponedjeljak, 03.07.2006.

jedan kritički nakon dugo izbivanja...

Dugo nisam pisao, ali to ne znači da sam objesio blog o klin...ne još. Samo mi nedostaje inspiracije.Presušio mi izvor. Možda je to zbog toga što sam u posljednje vrijeme bio sretan...a svi znamo da najbolje ideje potječu iz bijede. I tako vruće lipanjske dane provodim nadjebavajući se stokilašem u skladištu koje se drži kao bog i batina, predvečernju sparinu sa dragim mi osobama, a večeri izdvajam za filmske klasike. Svjetsko prvenstvo gotovo da i ne gledam. Razočaran sam. Ne samo našom repkom kojoj je uvijek netko treći kriv ili opet nemaju sreće već i cjelokupnom smotrom. Pitam se gdje je nestao reprezetativni naboj kada vam za Francusku u početnih jedanaest nastupa osmero crnaca i jedan Alžirac? Da li se može reći da devetorica naturaliziranih Švicraca brane ponos i boje Švicarske? Mislim da je to malo izgubilo onaj natjecateljski štih koje je krasilo to natjecanje. I što imamo u budućnosti?
Fantazistu Niku oko kojeg se vrti igra koji pretrči na utakmici otprilike koliko ja do WC u poluvremenu i kojemu je stalo do uspjeha naše repke otprilike isto koliko i meni za sezonu kiselih krastavaca. Gadim se i sam sebi što ovo pišem jer postajem poput onih ćelavih primitivaca koji pljuju po njemu i koji na utakmicama repke ore iz petnih žila: «Niko Pederu» ili «Svinjo debela». Gadim se sam sebi jer po mišljenu i ja postajem dio te bagre na tribini. I nije to zbog prelaska u Hajduk i svih onih izjava nakon toga. Čovjek je pravilno postupio.Uprava je ta koja ga je izbacila iz kluba i prisilila na odlazak. A i mislim da se nitko ne bi trebao osvrtati na uvrede onog primitivnog dijela sjevera jer upravo su i oni ti koji su izjavili, po meni najvećem dinamovom heroju, Zvonimiru Bobanu, da se u Dinamo može vratiti samo kao čistačica. A ako on zaslužuje mjesto čistačice u prostorijama Dinama, vjerujte mi, gadi mi se dijeliti mjesto na sjvernoj tribini sa takvim istomišljenicima. Osim igara koje je taj čovjek pružio u Dinamu, zar svi zaboravljaju onaj legendarni skok na policajca? Zbog takvih stvari tom čovjeku se treba podignuti spomenik, izabrati ga za počasnog građanina ili mu ponuditi funkciju u klubu koji mu toliko duguje! Ali eto,mi smo mu ponudili mjesto čistačice...To sve govori. Što dalje?
Iskreno nakon fijaska naše reprezentacije na posljednjem prvenstvu, moram reći da me uhvatilo malodušje i da sam u svim svojim pohodima na stadion ili u vremenu provedenom pred televizorom gledajući kockaste (iliti «vatrene» koji ne zaslužuju da ih se tako naziva) našao malo uzaludnosti. Ne smeta meni što smo mi ispali u prvom krugu na ovom prvenstvu ili na posljednja tri velika natjecanja. Smeta mi što na dvije do tri utakmice godišnje kao pokažu da im je zaista stalo do tih kockica koje nose na sebi i onda se u meni probudi ona navijačka groznica, domoljublje i ponos što imamo takvu repku. I onda dođe ovakva smotra i odigraju onako veličanstvenu utakmicu protiv Brazila i vinemo se u nebesa. Kažem sebi da je prvenstvo naše ako budemo tako igrali. A onda hladan tuš. Odigramo protiv Japana preko kurca i onda šlag na kraju, odigramo ko zadnje pizde protiv Australije po receptu najšugavijeg talijanskog catanacia samo ni što nam to nije uspjelo i povlačimo se po terenu čekajući zadnji sučev zvižduk. Praktički smo sami sebe pobijedili i izbacili iz natjecanja. I onda nam je kriv sudac koji je bio naklonjen nama ili opet nemamo sreće? To me još više razočaralo.I opet taj kukavički pristup zbog kojeg nisu mogli priznati da smo sami sebi krivi i da fortuna nije isključivi krivac za naš neuspjeh. Jedanput,samo jedanput nudite realni i iskreni i sve vam je oprošteno. Ali ni to nisu u stanju. Pa pogledajte koje pružio najbolje partije na ovom prvenstvu. Golman,libero,desni i lijevi stoper, zadnji vezni. I kako da se onda napravi nekakav rezultat?
Žao mi je ljudi poput Prše kojeg više nema u reprezentaciji i Nike Kovača, kojeg najvjerojatnije više neće biti u reprezentaciji. Što slijedi?
Stvaranje nove repke na temeljima koje nemamo...Niko Kranjčar je nezamjenjiv u momčadi jer nema brata. Tomas odlazi u košarkaške profesionalne vode susjedne nam BiH, postaje najbolji centar u ovom djelu europe sa najviše podijeljenih banana po utakmici. Pršo koje je ostavljao sebe na terenu «za plemenitu stvar», povlači se iz profesionalnog nogometa zbog svojih koljena i vraća se u svoju auto radionu u nekom francuskom mjestšcu. Niko Kovač prelistave stare interviewe i pokušava pravilno izgovorit riječ «favorit».Cico otvara krčmu «kod Cice» i natječe se sa Prosinečkim koji će popit više i na kraju svake seanse od loze napravi svoj ritual «U ime Oca, i Sina, I Duha Svetoga... Badel».Dario Šimić spaja jedva kraj s krajem od prihoda iz svog Fan Shopa koje otvorio daleke 98' iz kojeg non-stop se čuje pjesma «Dani ponosa i slave» a onda pošalje sve u materinu i daje nove pramenove, a Klasnić i Šimunić pred kraj karijere daju blitz interview prvi puta bez brkanja padeža i govore da sada mogu sretni umrijeti... U reprezentaciju dolaze nove mlade nade... Ćorluka, Benko,Sharbini, Balatinac, Musa i Rendulić i svi osim što brane boje iste reprezentacije i svima njima je zajednička jedna stvar. Svi oni griju klupe u nekim kvazi europskim klubovima...I opet ista priča. Odjavljujem se iz etera uz stihove Thompsona «nova lica,scena ista».....