Uz ljetne požare, ovo je udarna vijest ovih dana. Mi paori smo opet dobro preveslani, a kako i ne bi kad nemamo dvije najvažnije stvari s kojim bi mogli manipulirati vlastitom pšenicom - robnu burzu i financijsku snagu.
Očito je da sadašnje stanje bez poljoprivredne burze više odgovara trgovačkim monopolima i pojedinim vladinim resorima.
Seljačka pšenica je ove godine isplaćena (1,04kn) po 13% skupljoj cijeni od lani , a brašno poskupljuje 25%. Ajd dobro, tako je na svjetskom tržištu. Čak je i u opjevanoj Mađarskoj otkupna cijena 1,22 kn.
Ali, da li će brašno (kruh) pojeftiniti kad cijena pade na neke normalne razine. Sumnjam.
U Hrvatskoj se vodi tiha i neslužbena kampanja protiv sijanja, poticanja i načina isplate pšenice. Nije li ova godina dokaz da pšenična politika mora izaći iz unutrašnjih politikantskih, špekulativnih i lobističkih okvira i pogledati okruženje. Samo primjer: u SAD je ove godine zasijano 20% više površina, u EU 2% i unatoč tim povećanjima površinama, stanje svjetskih zaliha pšenice je na najnižoj razini od 1981.g.
Nažalost mi ćemo i u ovogodišnju sjetvu ući bez ugovorne cijene, sa jedva dostatnim poticajima, sa desetak % (iz dosadašnjeg iskustva) skupljim repromaterijalima i i dalje velikim kamatama ...
Morao sam napisati ovaj post dok se nisu pojavili uobičajeni glasovi kako je sva krivica poskupljenja kruha na domaćim seljacima, na našoj neproduktivnosti i kukavnoj nezasitnosti.
Poljoprivreda je tvornica pod vedrim nebom, stalna utakmica silnih nepredvidivih i neukrotivih faktora klime, tla, štetnika i mnogo toga ostalog. Vrijeme je da zajednički počnemo dijeliti taj rizik.
Jedna od globalnih zadaća čovječanstva jest očuvanje biološke raznolikosti, a u tom smislu i skrb za izvorne i zaštićene pasmine životinja.
Izvorne pasmine oblikovale su se u određenim životnim uvjetima, često uz zanemariv promišljen uzgoj od strane čovjeka, stoga su uglavnom prilagođene ekstenzivnim uvjetima držanja ili životu u prirodi, a proizvodna svojstva, s današnjeg motrišta su im vrlo slaba.
Zbog toga su neke dovedene skoro do nestanka.
Jedna od izvornih pasmina goveda u Republici Hrvatskoj je slavonsko-srijemski podolac.
Nekada se je slavonsko-srijemski podolac koristio kao radno govedo na veleposjedima u Slavoniji, a gdje su se uglavnom za teške poslove koristili podolski volovi. Na veleposjedima se je promišljao i uzgoj koji je za cilj imao govedo velikog okvira, čvrstog kostura i dobre izdržljivosti kao preduvjet za teži rad, međutim u zemaljskom uzgoju goveda su često držana na nezadovoljavajući način.
Pozajić/1906/, tvrdi da je «narod naučio da drži više stoke nego što je može hraniti i timariti, da oplođivanje krava prepušta naravi i slučaju na paši, te tako ne utječe i ne odlučuje kod izbora rasplodnika ». Uglavnom zbog neprovedbe promišljenog uzgoja, populacija ovog goveda kvalitativno se je razlikovala od područja do područja. U područjima gdje se je vršio izbor rasplodnjaka grla su bila krupnija, veće visine do grebena i težine.
Kako se nažalost nikada nije pristupilo uzgoju ovog goveda s ciljem poboljšanja tovnih i mliječnih osobina to ova pasmina, glede navedenih svojstava, ne pokazuje osobiti značaj.
Frangeš /1895./ navodi da je «dojnost podolske pasmine jedva spomena vrijedna, te da jedva dotječe za prehranu vlastitog teleta, a čm se tele odbije zasuši i mati. No gdje se krave redovito muzu tamo daju na godinu 600-800 l mlijeka». Ipak napominje da «takovo mlijeko nijedna pasmina ne daje jer za 1 kg maslaca dostaje 15-18 l mlijeka dok inače i najbolje muzare (drugih pasmina op.a.), daju mlijeko od koga treba 25-28 l za 1 kg maslaca».
Značajniji pad broja, ali i kvalitete slavonsko-srijemskog podolca, započeo je dvadesetih godina XX stoljeća.
Agrarnom reformom poslije prvog svjetskog rata smanjivan je broj i veličina veleposjeda pa su smanjivani i uzgoji podolca.
Vidljivo je da govedo skromne mliječnosti i loših tovnih osobina, jedino dobro za rad, a s pojavom mehanizacije u poljoprivredi gubi na značaju, te mu se broj drastično smanjio.
Danas je ova pasmina svedena na nekoliko desetaka grla (prema raspoloživim podacima), koja se nalaze u vlasništvu Centra za reprodukciju u stočarstvu Hrvatske (CZRSH), u Križevcima (ekonomija Cret).
(obrada publikacije
OSNOVNE ZNAAJKE VANJŠTINE I TJELESNE MJERE SLAVONSKO-SRIJEMSKOG PODOLCA
F. Poljak, J. Ilki, D. ukli, V. Pinti, M. Ernoić)
Vrućina za poludit ovih dana.
Meni su na programu djeteline i travne smjese. Većinu poslova radimo ujutro i noću. Srećom su nam traktori dobro opremljeni svjetlima, a ni komarci ove godine nisu problem tako da to ide.
Barem da se po danu može na miru spavati.
A na istoku ništa nova. Red kiše, red sunca, red raspoloženja, pa onda opet ljutnja paorska, žalopojke i tako još unedogled.
Ja već treći dan vršim zob, a kiša neda.
Danas sam sjedio dva sata na njive i čekam kombajnera koji mi je reko u tri sata sigurno. Komšija i njegova zob su isprid moje zobi na drumu. Dođe komšija k men i pita jel bi tio pustit da njegovo prvo izvrši jer je tako kombajneru usput, a ja i nako imam puno zobi pa bi on dugo čeko. Ajd dobro, mene po običaju teško nagovorit.
Kad je kombajn naposljetku prišo i na moju njivu, dobro se naoblačilo. I nakon par krugova - kiša. Ajd doma. Pokiso kakogod okreneš. Moji pootvarali ajnfurove da brže ućeram prikolice, da zob ne prokisne, a ja ugasio traktor na drumu. Veli snaša - neba ti, pa jel ti ni danas nisi površio. Jok...
---------
A nije samo nama paorima teško. Muku muče i naši resorni...
»Oličenje jednostavnosti, a bogatstvo okusa «, riječi su kojima bi se mogla opisati prova s kiselim mlijekom, kolač Osječanke Štefice Stević koji je u četvrtak, nakon dva kruga natjecanja, stručna komisija, među desecima slavonskih kolača, proglasila najboljim. Time je ovaj kolač ponio laskavu titulu »Osječkog kolača« koji bi trebao postati zaštitni znak Grada Osijeka.
Što su kremšnite Samoboru...
»Ono što su kremšnite u Samoboru, to bi ova prova trebala biti u Osijeku. Jer i Osijek
mora imati svoj kolač, jednostavan, ukusan i autohton, koji se može naći u ponudi ugostiteljskih objekata i po čemu ćemo postati prepoznatljivi«, istaknula je prof. dr. Marija Heffer Lauc, predsjednica osmočlane stručne komisije koju su činili vrsni kuhari i predstavnici Prehrambeno- tehnološkog fakulteta. Natjecanje »Osječki kolač « organizirano je u sklopu Festivala znanosti kojemu je ove godine hrana bila glavna tema.
Stoga su organizatori Festivala i Turistička zajednica Grada Osijeka mobilizirali brojne slavonske snaše - cukerpekarice kako bi im svaka od njih kroz svoj kolač donijela dašak slavonske tradicije. Uvjet je bio da kolač bude spravljen po izvornom receptu te da ne sadrži, kako je pisalo u pravilima, »nikakve '
čiribu-čiriba' proizvode iz dućana«.
Bakin recept
I doista, pobjednička prova, sjajan je spoj sira, vrhnja, kiselog mlijeka, kukuruznog brašna i domaće svinjske masti.
»Provu radim po receptu svoje pokojne bake iz Brođanaca, koja me od mojih malih nogu učila raditi razne slavonske kolače. Drago mi je što sam pobijedila, ali još mi je draže to što je ovdje predstavljeno
mnogo starih slavonskih kolača te što to možemo prenijeti i na mlade kako oni ne bi pali u zaborav«, kazala je pobjednica, šezdesetogodišnja Štefica Stević, inače i članica poznate osječke Udruge Šokačka grana.
Izvrsnoj provi »za petama « se našlo još desetak odličnih kolača slavonskih cukerpekarica, koji su ušli u finale, a među njima su medenjaci Katice Haman, pita od salikade (ledene germe za kolače) Ane Muhar, štrudla s jabukama Marice Vujnovac te kiflice s pekmezom Drage Bošnjak.
»Oličenje jednostavnosti, a bogatstvo okusa «, riječi su kojima bi se mogla opisati prova s kiselim mlijekom, kolač Osječanke Štefice Stević koji je u četvrtak, nakon dva kruga natjecanja, stručna komisija, među desecima slavonskih kolača, proglasila najboljim. Time je ovaj kolač ponio laskavu titulu »Osječkog kolača« koji bi trebao postati zaštitni znak Grada Osijeka.
