|
FALI MI ...
Fali mi miris zemlje crne,
fali mi 'rast, nemam žira,
duša mi prazna, srce trne.
Nema bez tebe sreće ni mira.
Fale mi široki pusti drumovi,
fala mi konji i klopot kola,
fale mi sela topli domovi.
Sve mi to fali, umirem od bola.
Fali mi mjesec da snove krade,
fali mi pjesma da zore budi,
fali mi, fali al' nema nade,
fale mi moji dragi ljudi.
Fali mi njivâ, paorskog truda,
brez nji' mi tvoja slika ni cila,
žuljave ruke, tvrde ko ruda.
Ta cilu te volim Slavonijo mila!
Fali mi suncem obraz opalit,
umorne oči pune mu brige,
šta biće sutra, kog sveca slavit.
A glava puno kike side.
Fali mi šuma 'rastova stara,
fali mi stan, koljeba na Ritu,
fali mi sunce, đerma kraj bunara,
fali mi crveni mak u žitu.
Fali mi lepinja, friškog kruva,
fali i sajtluk, od dude bure,
fali mi avlije lipa duva,
fale mi tvoje pijane tambure.
Fali mi tvoje zlatno ruvo,
fali mi inat, tvoja dika,
fali mi sve štaj dida sačuvo.
Fališ mi cila, Šokadijo lipa!
Sve mi to fali, godinama tražim,
umirem dugo, na rate al' zbilja,
praznu dušu lažima blažim.
Ta fališ mi draga, Slavonijo mila!
06.listopada 2005.
|
01.05.2006., ponedjeljak
ISKUSTVA MAĐARSKIH POLJOPRIVREDNIKA NA PUTU U EUROPSKU UNIJU
"Virovitički list"
Suvremeni mađarski farmeri Istvan i Zsuzsana Sabolčki s oko 1.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, a od toga je u njihovom vlasništvu oko 400 hektara, s godišnjom vrijednosti proizvodnje od oko milijun eura ubrajaju se među manje mađarske farmere
Razvoj obiteljskih farmi u Mađarskoj svesrdno je podržan fondovima EU uz povoljne kredite s kamatom od 3 do 7 posto godišnje
Državni poticaji od 30.000 forinti po jednom hektaru
Mnogi iz Hrvatske, a osobito Virovitičani prilikom šoping putovanja u Pečuh (iako posljednjih godina sve rjeđe), usporavaju automobile prolazeći kroz naselje Botykapeterd, udaljeno oko 5 kilometara na putu od Szigetvara prema Pečuhu, jer je s desne strane na oko 2 hektara nova, prelijepa farma obitelji Sabolčki, Istvana (53) i Zsuzsane (46), vojvođanskih Mađara iz Bečeja koji su se ovdje doselili prije jedanaest godina, strahujući za sebe i svoje troje djece od velikosrpske Miloševićeve politike.
S gospođom Zsuzsanom razgovarali smo u hladu sjenice, a njezin suprug Istvan priključio nam se naknadno, jer upravo s radnicima završavao poslove oko sušenja i skladištenja ječma. Zsuzsana nam je predstavila svoje blizance Betinu i Donalda (17), koji žive zajedno s roditeljima i pohađaju srednju školu, a najstariji sin Roland (26) ostao je u Bečeju i tamo vodi ostatak obiteljskog imanja uz stalni posao zastupnika proizvođača traktora Zetor, što ga je preuzeo od oca.
- Moja sestra, sociologinja, još se 1980. godine iz Novog Sada preselila ovamo u Mađarsku i kada je prije jedanaest godina ovdje krenula privatizacija poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu i mi smo počeli kupovati zemlju. Tada je cijena jednog hektara poljoprivrednog zemljišta bila 300 maraka, a mi smo kupili oko 60 hektara i počeli proizvoditi šećernu repu, soju, kukuruz, zob, ječam i ostalo. Uz to, pružali smo i drugima usluge oranja, kombajniranja, a odnedavno i usluge sušenja i skladištenja -kazala nama je Zsuzsana, očito glava obitelji, dodajući pritom kako su u izgradnju farme sa silosima, sušarom, mehaničkom radionicom, obiteljskim dvorcem i brojnim drugim sadržajima krenuli prije pet godina i kako je nekada to bilo zapušteno, korovima i grmljem obraslo zemljište, te kako je sve napravljeno upravo onako kako je to Zsuzsana zamislila.
U međuvremenu pridružio nam se i suprug Istvan, podosta rezerviran prema domaćim i stranim novinarima koji su ga posjećivali, a onih je odbijao. No, kada smo mu rekli da smo iz Hrvatske i to iz Virovitice, susjedi preko Drave, i da nas zanimaju iskustva mađarskih poljoprivrednika na putu u EU, naš se domaćin odmah oraspoložio. - Drago mi je što ću s vama o tome razgovarati, jer ja proizvodim šećernu repu i za vašu virovitičku šećeranu, kao i za šećeranu u Kaposvaru. Danas sušimo ječam u sušari kapaciteta 24 vagona na dan i skladištimo ga u naše silose čiji je kapacitet 250 vagona. To je najmodernija američka tehnologija sušenja i skladištenja žitarica. Ne skladištim samo svoje žitarice, nego i drugih poljoprivrednika uz određenu naknadu, a kad se nađe kupac, sve se zajedno prodaje i za tu uslugu ne uzimamo nikakvu naknadu. Kad je Mađarska ove godine ušla u EU, rizik proizvodnje za nas poljoprivrednike postao je veći. Do prošle godine dolazili su mi šleperima kupci kukuruza iz Bosne i Hercegovine. Ja njima iz silosa kukuruzom napunim šlepere, a oni meni na ruke isplate u dolarima. Sada je sve to mnogo kompliciranije i rizik je veći, jer ne znate hoćete li uspjeti naplatiti robu koju ste prodali.
KUPCI DIKTIRAJU CIJENU PŠENICE
Kod nas u Hrvatskoj priprema se žetva pšenice i veliki su problemi oko njezine otkupne cijene. Kakvo je stanje s pšenicom kod vas?
- Cijenu pšenice diktiraju kupci. Prošle godine su za tonu pšenice plaćali 3.200 forinti, a ove godine cijena će biti znatno niža i realno bi se mogla kretati od 2.500 do 2.700 forinti, a s tom cijenom proizvođač je na nuli. Međutim, najvjerojatnije je da će biti 2.200 forinti ili 80 eura, a to je zajamčena cijena koju određuje država. Ali, forinta stalno jača, a euro pada. Proizvođači u takvoj cijeni teško mogu naći svoju računicu. Tu je još i novčani poticaj države od 30.000 kuna po hektaru i taj iznos poticaja je za sve žitarice i uljarice, dok se na poticaj za šećernu repu može računati samo s digestijom iznad 16 posto. Otkad smo ušli u EU proizvodnja šećerne repe određena je kvotom, kao i za proizvodnju mlijeka, a za sve ostale poljoprivredne proizvodnje ostavljeno je prijelazno razdoblje. Stanje u mađarskom agraru trenutačno nije dobro, jer je gotovo uništeno stočarstvo, pa se stoga javlja problem kome uopće onda prodati kukuruz. Govedarska i svinjogojska proizvodnja je strašno pala, a tako je i u peradarstvu. Sada se sve to nastoji stimulirati određenim poticajnim mjerama države, no za ponovno oživljavanje tih proizvodnji treba puno vremena - s dosta zabrinutosti objašnjava nam Istvan.
Koliko ste ukupno uložili u ovaj svoj agrarni biznis i farmu? - Teško je sve to zbrojiti - ističe Zsuzsana. - Prodali smo dio imanja u Vojvodini i uložili dio nasljedstva. Međutim, bez povoljnih kredita EU za razvoj poljoprivrede, čije se kamate kreću od 3 do 7 posto godišnje, teško bismo ostvarili naše planove. Nismo uspjeli dobiti sredstva iz SAPARD programa EU, ali sada konkuriramo za sredstva jednog novog programa za izgradnju većih skladišnih kapaciteta na 1.000 četvornih metara. U Mađarskoj su poljoprivrednici dobro organizirani putem svoje Agrarne komore, koja zastupa njihove interese prema državi. Osim toga, i mi sami organizirano nastupamo prema tržištu i dobavljačima. Nije svejedno kupujemo li 1.000 tona mineralnih gnojiva ili 10.000, jer od proizvođača dobijemo povoljniju cijenu.
MALI FARMERI OSUĐENI NA PROPAST
Jeste li vi mali, srednji ili veliki farmeri u mađarskim prilikama u poljoprivredi?
- Nekada smo radili i 2.500 hektara, a sada smo ostali na oko 1.000 hektara poljoprivrednog zemljišta. Od toga je u našem vlasništvu oko 400 hektara, a ima tu ima zakupa, dok su sve ostalo usluge. Tu je i sušara sa silosima, tako da mi ustvari spadamo u kategoriju malih farmera. Srednji farmeri danas obrađuju oko 1.000 hektara, veliki od 1.000 hektara pa na više. Najviše je malih farmera i onih još manjih od 100 hektara koji su osuđeni na propadanje. Moram priznati da nam je zaista teško jer na jednoj strani imate troškove proizvodnje, a na drugoj niske cijene proizvoda i takvi poljoprivrednici ne mogu ići u nova ulaganja. Od onoga koji ulaže u proizvodnju država ne uzima, nego ga stimulira. Ako nama ostane 100.000 eura i ne ulažemo ih, država će nam 76 posto toga uzeti kroz porez. Stoga svake godine ulažemo. Tako su kupljeni traktori John Deer od 260 KS i New Holand od 160 KS, ali i još osam manjih traktora od 70 do 120 KS. Godišnje ostvarimo vrijednost proizvodnje od oko 150 milijuna forinti ili oko milijun eura, a kad smo obrađivali 2.500 hektara i vrijednost proizvodnje je bila veća. Što se tiše doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, mi smo se prijavili na onu donju granicu plaće od 53.000 forinti, dok su za petoricu radnika koje zapošljavamo iznosi doprinosa drugi, jer je i njihova plaća drukčija od naše.
Jeste li zadovoljni ostvarivanjem svojih poduzetničkih snova u poljoprivredi Mađarske?
- Pa mislim da možemo biti zadovoljni jer smo mnogo toga što smo željeli i planirali na kraju i ostvarili. Da bi se ovo održalo i razvijalo, treba puno raditi i puno ulagati. Vjerujemo da će naša djeca nastaviti ovaj obiteljski biznis. Imamo još jedan zajednički san kojeg svakako želimo i moramo ostvariti, a to je da na vašem predivnom Jadranu sagradimo ili kupimo kuću i da tamo pod stare dane uživamo - kazali su nama na rastanku Zsuzsana i Istvan, srdačno nas isprativši sa svoje farme.
M. Bešir
|
|
|
