Ratnik paorskog srca

Imao novog člana u našoj zajednici. Dali smo mu ime Đuro, mada je moj prvi prijedlog bio Đorđe, ali u svakom slučaju je uskoro dobio i nadimak Munja. Naime, radna kolegica Najbolje Supruge na Svijetu je saznala da tražimo macu za udomiti, pa je ponudila jednu koju je ona udomila kao mače prošle jeseni. I tako je Đuro stigao do nas. pali smo već na prvi pogled njegovih jantarnih očiju. A da ne spoominjemo krzno bole pustinjskog pijeska, na kojem se tek naziru pruge, jer su obje boje koje ima vrlo svijetle. Moram priznati da takvu bolju na mački još nisam vidio. osim toga, Đuro je fino odgojen mačak, naučen na kutiju s pijeskom, i nevjerojatno umiljat. Kad se malo oslobodio, počeo nas je pratiti po stanu poput psića i tražiti da se mazi. Jedan od onih mačaka koji vam sami guraju glavu u ruku da ih se počeška. I dakako, Petar se oduševio, mada bi ga oduševljenim vriskanjem otjerao od sebe. No Đuri služi na čast da juniora niti jednom nije ogrebao, i sasvim se fino ponaša dok ga se ne vuče za dijelove tijela. A zašto munja? Zato što sijeva iz jedne u drugu prostoriju :) Jedino ne voli blizinu nogu-izgleda da ne dobio nogom par puta, te je malo skeptičan. Ali neka, i to će ga valjda proći.
Ali evo i lagane tuge. Pošto ne možemo i ne želimo držat životinju zatočenu u stanu od 35 kvadrata, a još smo u ZG, morali smo Đuru transportirati u Slavoniju. Tamo je trebao biti kod punca i punice, jer moja mama baš ne tolerira mačke u kući ali...nije se složio s njihovim macanom, a moja se mama totalno i bezuvjetno zaljubila u njega. Pogotovu kad joj je skočio u krilo i zaspao. I sad broji dane kod mojih dok mi konačno ne preselimo u rodni grad.

Sad nasm svima nedostaje. I Petar se sjeti pa počne vikati: 'Dođi, Đulo, gdje si Đulo?'
Samo da nam ga mama vrati. Tko zna, možda ni on ne bude htio otići...

malo zbog depresije, malo iz tehničkih razloga.

U depru sam upao kad mi je umrlo u dežurstvu dijete koje sam primio. Sve je učinjeno po pravilima s truke, zbrinuto u najkraćem mogućem roku, ali....meningokokna sepsa ne pita. Bilo je kasno. Znam da se nije moglo ništa više učiniti, ali ću se ipak do kraja života pitati da li se STVARNo ništa nije moglo učiniti...

I to mi je bio zadnji tjedan na klinici. Makao sam se s robije, sad moram učiti.

A onda mi se modem pokvario kod kuće.

A trebalo mi je tjeedan dana da skužim da KB Dubrava ima biblioteku s internetom.

I tako evo me opet.

Kucamo se.

Imam osjećaj da se ne mičem od prokletog posla. kako je došla gripa, ljudi su nahrupili ko blesavi, brojke pregledanih u ambulanti se penju do 280 dnevno, i dakako da su Mudre Glave dodale još jednog čovjeka da radi tamo. i dakako da su nagrabusili mladi, koji onda jednom u tjedan dana ostanu na poslu do deset navečer. A dođu jutrom. Al se taj tjedan broji od ponedjeljka do ponedjeljka. tako sam ja bio 'dodatna služba' u ponedjeljak, a onda se počeo briojati novi tjedan, i mene stave u srijedu. WTF!!?!?! Jebote, zar je namem pravo na život i obitelj, nego moram dobit lumbago savijen nad pisaćom mašinom cijelu večer objašnjavajući ljudima da ih temperatura od 38.5 neće ubit i da samo imaju gripu i nek odu kući u krevet. I tako dvaput tjedno, uz ostale službe i dežurstva. zamrzit ću ljudski rod. Svoje nadređene sam već zamrzio. Dosta mi je svega. još sam 2 tjedna na jebenoj kliici, i očito su me odlučili iscijediti koliko god mogu. Fuj gadovi.

Ali s druge strane...prošli vikend sam napokon otključao svoju kuću svojim ključevima. Osjećaj se ne da opisati. Gotovo kao da sam dobio dijete. Otišli smo nas dvoje i pomeli sve prostorije mada će kuća još neko vrijeme biti prazna, i mada će biti i radva i svega. Al neka. Valjda je to bilo nejo ritualno (o)čišćenje. jer smo pred kraj priče imali takvih gadostim, o kojima radije ne bih. Dovoljno je reći da nikad više ne želim vidjeti ni bivšeg vlasnika niti ikog od njegove rodbine. gadovi.

Još vedrija tema: Ako netko ima, ili zna nekog tko ima psića i/ili mačića za udomiti, nek mi se javi :o)