Ratnik paorskog srca

Na poslu. Vrijeme mi se vuče kao kišna glista na asfaltu. Gledam sunce vani kako obasjava krošnju javora vrste Acer pseudoplatanus i mislim se koja je to jebena sreća, da po ovako sunčanom danu moram biti tu zatvoren u sobičku, i kao mlađi raditi na zagovnanom starom kompu kojem treba minuta da otvori stranicu. Bljak! A da stvar bude bolja, iz nekog razloga Paint mi neće otvoriti nijednu sliku koja nije bitmap. tako da ću sliku dodati naknadno kad se vratim kući. A baš imam jednu sjajnu.
Tako mi nedostaje priroda. obožavam šume, rijeke, šikare, livade, močvare. takav sam od malih nogu. Sretniji u šumi nego u gradu. A nisu loši ni močvarni predjeli. Pisat ću vam jednom o tome.
Nego, jeste li znali da kod nas raste veliki broj vrsta javora? Evo, ja ih kroz prozor vidim četiri. Nizinski javor (Acer platanoides), brdski (A. pseudoplatanus), klen (A. campestre, onaj klen iz Jesenjinovih pjesama) i američki srebrni javor (A. saccharinum). javori su baš super drveće. imaju takvu intenzivnu zelenu boju da me uvijek razvesele. Pa onda one njihove sjemenke pod jesen, kad ih poduhvati vjetar i lete uvis ko mali helikopteri. Idealne dječje igračke, instant rastu na drveću.
Prošle sam noći opet kasno legao. Em mi Petar nije dao spavati, ostao je budan do iza 11, em sam počeo gledati Armageddon, drugi put, ne znam zašto. mislim, nije tako loš film, al nije nešto zbog čega vrijedi gubiti san. kad malo bolje razmislim, što sam stariji, to je manje stavri vrijedno da se zbog njih gubi san.
Učenje. Nikako da počnem učiti. Evo me na 14 mjeseci od specijalističkog ispita, imam cijeli postdiplomski za ispolagati, a ja nikako da počnem. Toliko je zanimljivijih stvari u životu. Da sam barem studirao jezike il nešto slično. A ovako, u jebenoj medicini nikad kraja učenju. A odavno mi je prestala bit toliko zanimljiva da bih joj posvećivao slobodno vrijeme. Muke nikako da prestanu.
Inače, saznao sam da glavna sestra odjela kat nižeuzgaja maine coon-ove. Morat ću popričati s njom, da svratim pa ih pogledam izbliza. Slike znaju varati. Mada je ovaj mali crveni na slici ispod stvarno sladak.
neka, proći će i to. iduće godine već ću moći sina voditi u prirodu. nadam se da ću mu uspjeti usaditi ljubav i poštovanje prema prirodi kao što su moji roditelji usadili meni. Šetnje šumom i proplancima spadaju međui najranije uspomene koje imam. pa čak i branje gljiva. Ali o gljivama ću drugom prigodom, da sad ne pretjerujem. I tako sam već svašta udrobio.
U stvari su ovi blogovi nekakav vid poluprikrivenog ekshibicionizma. Svi pišemo ono što želimo pokazati drugima, a ne usudimo se to napraviti na neki neposredniji način. Ma u redu je to. Šteta što edo maajka nema svoj blog. To bi sigurno bilo nešto ludo zanimljivo za pročitati.